Friedel Rothe imao je samo 17 godina kada je u rujnu 1918. nestao u Hannoveru. Prije toga je viđen u kafiću s jednim uglađenim gospodinom. Taj čovjek zove se Fritz Haarmann i dobro je poznat policiji, jer za njih radi kao doušnik. Kada su ga pokušali ispitati u njegovom stanu, uhvatili su ga u krevetu s jednim 13-godišnjim dječakom. Osobu koju su tražili nisu pronašli.
"Da su malo bolje pogledali, pronašli bi lubanju Friedela Rothea koja je bila u niši u zidu, skrivena ispod časopisa i knjiga", kaže za DW umirovljeni policijski detektiv Jürgen Veyht. Veyht ide stopama serijskog ubojice, on u Hannoveru vodi turiste na "Ture ubojstava".
"Haarmann je u suštini bio njemački Jack Trbosjek", kaže on. Priznao je 26 ubojstava mladića, neki izvori navode 24. "To su bila ubojstva kojih se mogao sjetiti. U stvarnosti, možda ih je bilo i više od 50", kaže Veyht.
Fritz Haarmann rođen je 25. listopada 1879. u Hannoveru, kao najmlađe od šestero djece. "Imao je vrlo teško djetinjstvo. Njegov otac bio je alkoholičar, pijanac, kako se govorilo. I sigurno ga je često tukao. A Fritz Haarmann je vjerojatno morao trpjeti i seksualno zlostavljanje od starijeg brata."
Jesu li to faktori koji od nekoga naprave serijskog ubojicu? "'Teško djetinjstvo' nije isprika", kaže za DW psihologinja Lydia Benecke. "Naravno da velika većina ljudi koji su u ranom uzrastu bili izloženi takvim nepovoljnim čimbenicima, ne počine teška kaznena djela."
Ali istraživanja pokazuju, dodaje ona, da takvo zlostavljanje može potaknuti određenu, malu skupinu ljudi da počini teška kaznena djela. A ekstremni oblik toga je, serijsko ubojstvo. "Osnovna zabluda kod ljudi jest što vjeruju da bi se kod osobe koja je počinila ozbiljne zločine to moralo vidjeti", kaže Benecke. "Ali to u većini slučajeva nije točno."
Tako je bilo i s Fritzem Haarmannom. U svakodnevnom životu djelovao je stabilno i pouzdano. Uvijek je bio dobro odjeven, društven i neupadljiv. Dobro je prolazio i kod policije, koja ga je angažirala kao doušnika. Davao im je informacije iz svijeta prostitucije.
Haarmann ubija tek nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata. Mnogo je nezaposlenih, hrane je malo, crno tržište cvjeta, baš kao i prostitucija. Fritz Haarmann trguje odjećom ukradenom od mladića, ali i mesom te drugim predmetima u predvorju središnjeg željezničkog kolodvora u Hannoveru. Tamo je i tražio svoje žrtve.
"Imao je dobar nos za mlade dječake koji su bili više-manje besciljni i bespomoćni u teškim ekonomskim vremenima 1920-ih", kaže Veyht. "'Ma hajde, mora da si gladan. Djeluješ tako umorno. Možeš prespavati kod mene i nešto pojesti', vjerojatno je tako mamio svoje žrtve."
Mladići koji bi pošli s Haarmannom do njegova stana u potkrovlju imali su između deset i 22 godine. Haarmann ih je nazivao "dječaci-lutke". To mjesto neće napustiti živi. Mnogi su bili bjegunci i u kaosu poslijeratnog razdoblja nitko ih nije ni tražio. Susjedi u siromašnoj četvrti nisu marili za čudne zvukove koji su dolazili iz njegova stana. Haarmann je zubima grizao vrat svojih žrtava. Kasnije je izjavio da ga je to seksualno uzbuđivalo.
Uklanjanje tijela za njega je, međutim, bio problem: "Uvijek sam se tom poslu približavao sa strahom, a ipak je moja strast bila jača od užasa rasparčavanja."
"Sumnjalo se i da je Haarmann prodavao meso svojih žrtava na crnom tržištu koje je tada cvjetalo. Ilegalna trgovina mesom bila je tada uobičajena pojava, pa je to mogao biti vrlo pragmatičan način da se istovremeno riješi dijelova tijela i da od toga profitira", kaže Lydia Benecke za DW. "Nije međutim sigurno da je doista prodao išta od tog mesa ili ga možda čak i sam konzumirao." Ono što je sigurno jest da je kosti mnogih svojih žrtava bacao u rijeku Leine.
To se na kraju pokazalo kao propast za Fritza Haarmanna. Djeca koja su se tamo igrala pronašla su lubanje na obali. Isprva se mislilo da su to ostaci utopljenika, no kako se pojavljivalo sve više kostiju, tako je policija postajala sve sumnjičavija. Malo-pomalo, pronađeno je oko 500 dijelova tijela. U gradu je zavladao strah, tko to ubija? "Mesar", "Vukodlak", "Vampir iz Hannovera"... To su bili naslovi diljem svijeta.
Trag vodi do Fritza Haarmanna. Uhićen je u lipnju 1924. Policiji je poznat kao sitni kriminalac i često bi zatvarali oči na njegove prijestupe jer im je bio koristan doušnik. No, serijski ubojica? U to je bilo teško povjerovati. Ipak, policija je tijekom pretresa njegova stana pronašla tragove krvi i krvavu odjeću.
Haarmann je isprva odbijao priznati, no policija je pojačala pritisak. Prema Veyhtu, posegnuli su za nedopuštenim metodama. U kutove njegove ćelije postavili su osvijetljene lubanje, čije su očne šupljine bile prekrivene crvenim papirom. U kutu je bila i vreća ljudskih kostiju, pokojnik će doći po njega ako ne prizna. I Haarmann priznaje. "Njegovi dječaci-lutke uvijek su bili tako dragi prema njemu i rado bi mu se pridružili", rekao je. A ubijao ih je u stanju "seksualnog ludila".
"Čekaj, čekaj još malo, Haarmann će doći i tebi"
Suđenje Fritzu Haarmannu bio je medijski događaj prve klase. Ljudi su tada čak prepjevali tada poznati hit iz operete "Čekaj, čekaj još malo, sreća će doći i tebi" u "Čekaj, čekaj još malo, Haarmann će doći i tebi, nosi malu sjekiricu, pretvorit će te u kobasicu".
Suđenje je počelo u prosincu. "U današnje vrijeme, tako ogroman proces ne bi bio završen za tako kratko vrijeme", kaže Veyht. Već tada su se pojavile sumnje u zakonitost suđenja. Novinar Theodor Lessing je kritizirao: "Malo je kad neko tako značajno suđenje vođeno na nekompetentniji, sitničaviji i gluplji način." Haarmannovo mentalno stanje nije propisno ispitano.
Unatoč tome, smrtnu kaznu su izvršili. Fritz Haarmann je 15. travnja umro pod giljotinom. Prije toga je poželio da mu se podigne spomenik u čast. "To će biti znamenitost i za tisuću godina. Svi će dolaziti da ga vide", rekao je psihijatru koji ga je ispitivao u zatvoru.
Priča o serijskom ubojici Fritzu Haarmannu više je puta prenesena na kazališne daske ili filmsko platno. Na primjer, u filmu "M – grad traži svog ubojicu" Fritza Langa iz 1931. ili u filmu iz 1995. nominiranom za Oscara "Der Totmacher" s Götzom Georgeom. Haarmann je bio tema radijskih drama, mjuzikla, knjiga, grafičkih romana, pa čak i jedne vrlo kontroverzne društvene igre. A ovjekovječen je i u glazbi. Japanski metal-bend "Church of Misery" objavio je 2023. pjesmu "Most Evil" koja se odnosi na Haarmanna. I da, postoji čak i kip, baš kao što je to Haarmann želio. Djelo je poznatog bečkog kipara Alfreda Hrdlicke (1928.–2009.).
Fritz Haarmann želio je postati poznat, i u tome je definitivno uspio. Čak i danas, sto godina nakon smrti, njegovo ime i dalje je poznato. I to ne samo u njegovu rodnom gradu Hannoveru.