Nema te rasprave o religiji, a da neki žestoki vjernik ne nabije na nos ateistima kako se nalaze u cijenjenom društvu Hitlera (uvijek na prvom mjestu popisa), Staljina i Pol Pota. Svi znaju da je nacistički Führer prezirao kršćanstvo, odrekao se Boga i onda – a kako bi drugačije? – završio kao vjerojatno najveći zločinac u povijesti čovječanstva.
Hitlerovi razgovori za stolom
Što je vođa nacista stvarno mislio o religiji, predmetom je brojnih rasprava, ne samo onih na Facebooku, nego i u ozbiljnim znanstvenim krugovima. Ovdje ćemo se pozabaviti samo njegovim takozvanim Razgovorima za stolom u Führerovom stožeru, knjigom u kojoj su zapisani brojni njegovi neformalni monolozi u krugu najužih suradnika o raznim temama, uključujući i religiju. Djelo je nadahnuće za svoju formu i naslov našlo u Lutherovim Govorima za stolom.
Razgovore su zapisivala tri tajnika, pod budnim okom Martina Bormanna, Führerove desne ruke. Navodno je i Hitler tu i tamo bacio oko na zapise, a autentičnost teksta potvrdili su i neki drugi svjedoci. Naravno, to i dalje ne znači da su zapisi apsolutno odgovarali onome što je Hitler stvarno govorio, ipak su to bile bilješke pravljene na brzinu.
Da stvar bude još kompliciranija, imamo dosta izdanja ovih govora, od kojih su glavna dva njemačka, jedno francusko (zapravo, švicarsko) i jedno englesko (koje je ustvari prijevod francuskog). Međusobna slaganja ukazuju na to da je postojao autentični zajednički dokument, ali imamo i brojne razlike, poglavito u dijelovima kad Hitler govori o svojim stavovima prema religiji.
"Svakako bi to napisao!"
Osobito je ključno izdanje na francuskom, koje je navodno na temelju izvornog Bormannovog primjerka (što stvarno nije nemoguće) priredio François Genoud, švicarski bankar i zakleti nacist, koji je do svoje smrti 1996. vjerovao da bi svijet bio bolje mjesto da je Hitler pobijedio. On nikada nije predočio javnosti njemački original s kojega je navodno prevodio. Koliko je Genoud bio pouzdan, govori i anegdota kad je poricatelju Holokausta Davidu Irvingu svojedobno pokušao podmetnuti Hitlerov testament. Nakon što ga je Irving razotkrio, Genoud je praveći se nevin odgovorio: "Ali, Hitler bi svakako to napisao!"
Stoga, kad čitate Genoudovo izdanje, vi ne možete biti sigurni je li Hitler stvarno to rekao ili bi on to svakako rekao. Na nekim se mjestima prilično drastično razlikuje od njemačkih izdanja – a jedno od njih priredio je Henry Picker, jedan od trojice zapisničara. Originalne zapise, one koji su nam sačuvani pod neformalnim imenom Bormannova zapažanja (Vormerke), izdao je 1980. godine Werner Jochmann – i tu se još potpunije pokazalo koliko je Genoud bio, da kažemo tako, kreativan u prevođenju Hitlerovih privatnih govora. I to se jako tiče upravo naše teme o Hitlerovom stavu prema religiji, a detaljan i vrlo potkovan znanstveni članak o tome objavio je Richard Carrier, isti onaj stručnjak koji se najviše bavi temom Isusovog (ne)postojanja.
Laganje o kršćanskoj laži
"Naša će epoha svakako vidjeti kraj bolesti kršćanstva", stoji u Genoudovom prijevodu Bormannovih zapažanja. I time bi nam trebao biti potpuno jasan Hitlerov stav prema najvećoj svjetskoj religiji.
Međutim, njemački izvornik kaže nešto drugo: "Vrijeme u kojemu živimo jest vizija propasti ovih stvari", a iz konteksta je jasno koje su to stvari: Crkva kao nositelj spasenja, ideja koja je i Hitleru i protestantima bila podjednako odbojna. Za tu doktrinu on koristi i riječ laž, od nje je veća samo ona judeo-boljševička, koju Hitler želi uništiti.
Na drugom mjestu Genoud nam donosi Hitlerove riječi "Nikada se neću pomiriti s kršćanskom laži".
Njemački tekst glasi prilično drugačije: "Nikada se ne smije osobno predati takvoj laži", a prema onome o čemu tekst inače govori, to se odnosi na činjenje nečeg suprotnog vlastitoj spoznaji. Tu ustvari Hitler ima na umu svaku dogmu suprotnu onome za što znamo da je istinito.
Katoličanstvo na meti
Genoudu je osobito stalo do toga da pokaže kako je Hitler bio neprijateljski nastrojen prema cjelokupnom kršćanstvu, pa nam donosi i ovaj navodni citat: "Kršćanstvo je iznašašće bolesnih mozgova, ne može se zamisliti besmisleniji niti nepošteniji način izvrgavanja ruglu ideje božanstva."
Njemački nam izvornik, pak, donosi jednu bitnu promjenu, zamijetite tekst u zagradi: "Kršćanstvo (naučava pretvorbu, što je) najluđe što je ikoji ljudski mozak iznjedrio, ruganje svemu božanskom".
Dakle, tekst na meti ima ono kršćanstvo koje naučava pretvorbu hostije i vina u Euharistiji, što je i više nego jasna referenca na katoličanstvo. To bi vjerojatno bila i ona dogma koja je protivna razumu. Napokon, i već spomenuta ideja Crkve kao nositelja spasenja eminentno je katolička. U tim citatima Hitler gotovo zvuči kao pristaša njemačkog prosvjetiteljstva, koje je stavljalo razum iznad dogmi i s tog stanovišta najviše kritiziralo katoličanstvo.
Pavao protiv Isusa
Hitler će u jednom drugom svom citatu istaknuti svoj pozitivan stav prema Isusu, a negativan prema Pavlu: "Krist je bio arijevac. Ali je Pavao iskoristio svoja učenja da bi pokrenuo polusvijet i organizirao proto-boljševizam." Hitleru je bilo jako stalo do toga da ne odbaci kršćanstvo kao takvo, pa je bio spreman i na vratolomiju da od židovskog mesije načini arijevca. Njemu će stoga smetati Pavlovo (židovsko?) kršćanstvo, kojega je okrivio za nastanak ideje boljševizma. Iz tog citata inače postaje razvidno kako se Hitler olako služio totalnim dezinformacijama, ali i to da nije odbacivao kršćanstvo kao takvo, nego samo Pavlovu verziju, što god mu to značilo.
Nimalo nereligiozan
A odgovor na pitanje je li Hitler bio ateist mogli smo naslutiti i u nekim ranijim citatima – primjerice, očito mu je smetalo izrugivanje ideji božanstva, za što je optužio katoličku dogmu o pretvorbi. Još je upečatljiviji tekst u kojemu govori da je najveći dokaz čovjekove superiornosti u odnosu na životinje u tome što pojmi da mora postojati stvoriteljska moć.
Citata poput "Čovjek treba biti u stanju razviti od Boga dane sposobnosti" imate rasijanih posvuda u Razgovorima. Neki će bolji poznavatelji reći da se Hitler protivio ideji tjelesnog uskrsnuća, dajući prednost duhovnom, ali da nije sumnjao u postojanje Boga, Krista, besmrtnost duše i božansku providnost.
Napadao je Crkvu, kršćanske dogme i institucionaliziranu religiju, promovirajući osobnu duhovnost, pa čak i vjersku toleranciju, jer očito nije vjerovao u jednu isključivu verziju spasenja, što je i bila njegova glavna zamjerka katoličanstvu.
Naravno da se može diskutirati o detaljima, imajmo na umu da pred sobom nemamo nekog dubokog i sustavnog mislioca, nego Führera koji se pred svojim podređenima htio predstaviti kao najveći znalac. No, zaključak Wernera Jochmanna "Hitler nipošto nije bio nereligiozan" odavno se smatra neupitnim.
Vjernik, a zločinac
Stoga je svako pripisivanje ateizma Hitleru, koji je uz to jako vjerovao u astrologiju i okultno, vrlo površno i protivno svim nama poznatim činjenicama. Naravno da nitko ne može ući u poremećeni um jednog zlikovca, sudimo isključivo na temelju njegovih riječi. Vjernicima je on ateist prije svega zato što je počinio najbestijalnije zločine, kao da ne postoje Bog i Sud na kraju povijesti.
Međutim, Hitler je osobno govorio da je njega sama Providnost pozvala da radi to što radi, a definitivno nije bio prvi koji je mrzio Židove. Nekoga religija može odvratiti od krađe, a nekoga navesti na masovni zločin.
"Ne želimo podučavati ateizmu", samo je jedna od Hitlerovih često usputnih izreka u Razgovorima kakvima je jasno pokazao i svoj stav o negiranju postojanja Boga.
Stoga, dragi vjernici, kad želite ateistima nabiti na nos koliko su zli i nemoralni, nemojte im spominjati Hitlera, zadržite se na Staljinu i Pol Potu ako vam to olakšava dušu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje.
"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."