Foto: Index
NAJBOLJU lekciju Hrvatskoj danas, makar Hrvatsku nije ni spomenuo, dao je u petak kanadski premijer Justin Trudeau.
Boraveći na Institutu za teorijsku fiziku odgovarao je na pitanja novinara – i jedan ga je iz štosa pitao da objasni kvantna računala. Premijer se sabrao sekundu i uredno jednostavnim rječnikom, gestikulirajući poput dobrog nastavnika, objasnio što su kvantna računala i što je to toliko uzbudljivo oko njih. Nadodao je – ne idimo dalje s tom temom, jer ćemo inače biti tu cijeli dan.
U toj jednoj jedinoj štosnoj sceni, koju su prenijeli gotovo svi svjetski mediji – vidi se upravo razlika između Kanade i Hrvatske. U Kanadi, zemlji čiji BDP po stanovniku iznosi $45,488, a nezaposlenost 7,1% uza sva useljavanja, premijeru se čini važnim znati kvantna računala. Zašto?
Pa zato jer želi da Kanada ostane na vrhu. Ukoliko želi da njegova zemlja bude i dalje ono što jest – bogata, no ujedno i socijalna država jake zaposlenosti, on mora znati što donosi budućnost i mora znati što je sutra potrebno kako ih ne bi drugi pretekli. Proizvodnja klasičnih računala je davno već nešto skupo i za Kinu – pogoni se danas često nalaze u još jeftinijoj Maleziji, ali kvantna računala – to je nešto što donosi budućnost i gdje proboj u tehnologiji generira desetke tisuća radnih mjesta i to onih odlično plaćenih. A upravo takva radna mjesta potrebna su svakoj državi – stručnjaci koji dobro zarađuju plaćaju i puno poreza.
Zamislite li situaciju gdje o važnosti kvantnih računala, i to na tako zanimljiv način da sutra srednjoškolci odluče studirati tehničke znanosti, pričaju Karamarko, Petrov ili Milanović? Ili bilo koji od stranačkih čelnika koje preferirate.
Možete li uopće zamisliti situaciju da visoko pozicionirani stranački čelnik u Hrvatskoj ide objašnjavati, uz osmjeh i izraz osobne zainteresiranosti, kvantna računala ili svemirska putovanja ili potrebu da se Hrvatska uključi u svemirska istraživanja ili otkrića novih čestica u CERN-u? Ne možete. Naravno da ne možete, takav kod nas neće postati ni šef stranke, a niti će ga narod izabrati. Takvog nadobudnog štrebera prije će većina – mrziti.
Tamna budućnost Hrvatske
Republika Hrvatska, voljom naroda, ni manje ni više, jer sve što nam se osim rata od 1990. godine dogodilo jest voljom naroda, srlja u propast. Čitamo, autobusi prema Njemačkoj su puni, niti lažni podaci Ministarstva uprave (lažni jer se ljudi formalno ne odjavljuju) ne mogu skriti kako je u Slavoniji, u sve većem broju mjesta, više umirovljenika nego radnika. Prema nekim procjenama, stvarni broj građana Hrvatske je pao ispod četiri milijuna. A evo, čini se da se opet zadužujemo.
Milijarda eura. Pa ide – dok nam daju.
Kažu mnogi mirovine su male – slažemo se. No, to ne znači da će biti veće, štoviše očekujte „reset“ na realno trećinu manje iznose. Slično i s plaćama u dobrom dijelu javnog sektora – jednostavno, nema tko više uplaćivati u proračun. Što se zdravstva tiče, najbolje ako ste zdravi, a ako se razbolite, dobro da ste bogati – državni sustav zdravstva će se ako ode još 10-15% liječnika početi raspadati. Možete vikati kako ste uredno radili 40 godina za mirovinu ili uplaćivali u zdravstveno – no ako novca nema, i ako nema onih koji ga stvaraju, a to su mladi radnici i rast zaposlenosti, onda vam se nema odakle isplatiti.
Ovo nije Amerika, gdje ste ulagali u vlastitu budućnost na vlastite mirovinske račune. Ovo je Hrvatska, zemlja solidarnog sustava gdje vas plaćaju oni koji trenutno rade i kojih je sve manje. Sustav se urušio. A od nezaposlenih – pola ih ionako danas nije zapošljvo jer ionako nemaju znanja koja nekome trebaju. Zadužujemo se još poneku milijardu. Što mislite, koliko će nam još davati novce?
Kada će reći da je dosta i da se snalazimo s onim što imamo? Za godinu, dvije, pet… Brzo vrijeme prolazi. A neće ni ratovi s druge strane Mediterana vječno trajati, jer upravo radi tih ratova imamo svake godine sve više turista i deviza kojima ipak zakrpamo proračun. Što kada se vrati u igru Egipat, Turska i drugi?
Nije „narodski čovik“
U Hrvatskoj čovjek kao što je Justin Trudeau nikada neće biti izabran u visokoj politici. Kada pogledate visokoobrazovanog štrebera kakav je Justin Trudeau odmah vidite – nije narodski čovik. Nije netko koga ćete naći kako sjedi u obližnjoj birtiji. Neće govoriti ono što želite čuti, da ćete s davno završenom srednjom i bez daljnjeg usavršavanja moći sebi priuštiti primjerenu egzistenciju. Ili da vaša diploma prije 20 godina završenog faksa išta više vrijedi ako niste ulagali u sebe.
Govorom, naglaskom i elokvencijom Justin će vam pokazati kako je obrazovaniji od velike većine – dovoljno da mu Hrvati ne daju glas. Ne boji se razlika i novih stvari – za razliku od Hrvatske gdje se očajnički želi ostaviti sve pod starom. Stara zanimanja, stara znanja, stari odnosi. Ne bi Justin Trudeau bio popularan u Hrvatskoj jer stalno naglašava bogatstvo razlika Kanade, od bogatstva jezika (zemlja je dvojezična), preko bogatstva koje donose imigranti, do različitih stilova života samih Kanađana – koji uključuje i posebnu zaštitu kulture kanadskih Indijanaca. To su stvari koje u Hrvatskoj ne prolaze – razlike ne da se ne cijene, nego se često mrze. A razlike su upravo obično generator raznih znanja i bogatstava. Zemlje gdje su npr. visoka prava homoseksualnih parova redom su bogate zemlje, visokog standarda i male nezaposlenosti. Ne toliko radi tih par postotaka ljudi, nego radi stava gdje se cijeni različitost.
Uostalom, imamo i bliži primjer od Kanade – primjer kancelarke Angele Merkel. Angela Dorothea Merkel, rođena Kasner, (Hamburg, 17. srpnja 1954.), njemačka je političarka, prva njemačka predsjednica vlade. Diplomirala je fiziku na Sveučilištu u Leipzigu 1978., a doktorirala 1986. u Berlinu. Kako bi se u Hrvatskoj na izborima snašao političar koji otvoreno govori kako treba otvoriti vrata različitima – imigrantima?
Političari koji će otići u Indiju i tamo s kolegom, indijskim premijerom govoriti na temu „Digitalna Indija“? Što bi naši izvalili? Digitalizacija? Naravno da Merkel zna pričati tome – s računalima je kao fizičarka morala raditi još 70-tih, čak u DDR-u. Justin Trudeau i Angela Merkel predstavljaju ono što mnogi u Hrvatskoj mrze – promjene i budućnost. I još govore kako se do uspjeha, političkog i drugog dolazi teškim radom, a ne političkim kadroviranjem – zamislite koliko je samo neprospavanih noći potrebno da bi se u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj steklo doktorat iz fizike, i to uz činjenicu da ste aktivni protivnik režima pa nema nikakve protekcije, naprotiv.
Hrvatski strah od promjena
A što se događa u nas? Dobivaju popularnost političari koji će taksistima osiguravati monopol, a ne im jasno reći da će ih za 10-15 godina zamijeniti samovozeća vozila. Mnogi i sada govore kako su plaće u trgovačkim lancima niske – ali nitko ne bi dobio glasove da kaže istinu – neće nikada biti više, jer će ionako velik broj radnih mjesta u trgovini zamijeniti samonaplatne blagajne i online kupnja. Za koju godinu, naočale za virtualnu stvarnost ugroziti će čak i prodavaonice markirane odjeće. Neka zanimanja se gase. A mi i dalje uporno šutimo o tome, školujemo djecu za poslove koji sutra neće trebati nikome. Umjesto da to jasno kažemo i na vrijeme prilagodimo školske i druge programe.
Naravno, trebat će nova zanimanja – i na tome jedna Kanada radi. Justin Trudeau je svojim govorom u biti upravo pozvao mlade da više pažnje posvete kvantim računalima i studiranju tehničkih i prirodnih znanosti. Kanada šalje i astronaute u svemir – ne samo radi istraživanja, već i radi stvaranja popularnosti. Kada su otkrili da mladi danas prate celebritije, učinili su astronaute celebrtijima.
Kanadski astronaut Chris Hadfield osim što je znanstvenik i nekadašnji pilot lovca danas je i medijska zvijezda – posebno nakon što je u svemiru obradio Bowievu Space Oddity. Što mislite da je svirao iz hobbyja? Jest, jer voli svirku – ali svirao je i da sutra tisuće mladih upišu fiziku, matematiku, elektrotehniku, da štreberi postanu ono što jesu – zvijezde 21. stoljeća.
A što mi radimo? Raspravljamo koliko će se u školama učiti kao dio obveznog programa Judita, koju ni vaš autor kao rođeni čakavac ne razumije. Učite djecu kozmičke brzine, učite ih koliko je potrebno da se odvoje od ovog planeta, učite ih kako se radi radio komunikacija s Međunarodnom svemirskom stanicom, jer to je budućnost, a ne povijesna dijela na čakavici koju više nitko ni ne govori!
Povijest književnosti ostavite povjesničarima književnosti, a djeci dajte neka čitaju ono što će im otvoriti ljubav prema čitanju, od Sherlocka Holmesa do Harryja Pottera, jer bez ljubavi prema čitanju nema ništa. I čuveni ruski klasici su im ionako predaleko, s 15-16 godina ih nismo ni mi razumjeli, a kamoli sadašnje generacije. Čitat će ih s 25, ako im ne omrznite čitanje.
Mladi odlaze upravo u Kanadu i Njemačku
Cijeli paradoks je u tome što Hrvati odlaze – upravo u Njemačku i Kanadu. Zemlje čiji je obrazovni i politički sustav znanstvena fantastika za Hrvatsku! Odlaze u zemlje koje vode političari koji u Hrvatskoj, radi svog znanja, vizije i elokventnosti ne bi prošli izborni prag. Odlaze u zemlje koje su svjesne da se neka zanimanja gase – i da moraju ulagati milijune u znanost i tehnologiju kako bi stvorili nova zanimanja. Mislite da će se ti mladi vratiti kako bi vam punili zdravstvene i mirovinske fondove? Neće.
Za deset ili dvadeset godina bit ćete sretni ako ne budete jednu trećinu siromašniji nego što ste sada, pogotovo ako se budete približavali pedesetima i ne spadate u one koji će društvo držati kao malo vode na dlanu, tipa liječnika. Neće imati tko puniti državne fondove.
Kanada, Njemačka i druge zemlje – bit će tada stotinu godina ispred Hrvatske. Unuke koji će vam tamo odrastati nećete razumjeti – ne zato što neće govoriti hrvatski, većina hoće, imate Skype, već zato što nećete razumjeti svijet u kojemu oni žive, toliko će se razlikovati od balkanske krčme.
Balkanska krčma
Pripazite na jedno. Svako društvo ima ograničen broj iznimnih pojedinaca. Ima ograničen broj inteligentnih, iznimno radišnih i onih koji vode. A upravo takvi odlaze. Ne odlaze lijeni. Ne odlaze oni koji spavaju do podne pa kod mame na ručak. Ne odlaze alkoholičari (kojih imamo par stotina tisuća). Ne odlaze oni u nezasluženim mirovinama. Ne odlaze ni razni bukači i jadnici skriveni iza vlastitih poluanonimnih profila na Fejsu. Ne odlaze ni oni koju muljaju javnu nabavu s lokalnim načelnikom općine. A ne odlaze ni oni uhljebljeni u javnom sektoru i svjesni da drugdje nemaju što raditi.
Odlaze oni koji doslovno stvaraju budućnost i njihovim odlaskom, a kako evo čujemo, po Slavoniji teško već stignete upisati tečaj jezika, a prijevoznici noću uvode bis-vožnje za Njemačku (termin iz općeprometnog prava – dodavanje još jednog vozila na postojeću liniju).
Znate što se onda događa, uz ovakav odlijev ljudi? Pa na narednim izborima će dobivati još više glasova upravo predstavnici neradnika, društvenih parazita i sličnih koji će vikati o jakoj državi i visokim porezima, očajnički pokušavajući prikupiti još više novca od posrnule privrede. Ne da će zatvarati trgovine za kunu, zatvarat će za lipu. Dodatno će oporezivati svaki dodatni rad, samo kako bi vam uzeli.
Političare tipa onih Kanadi i Njemačkoj ćemo u Hrvatskoj vidjeti još i manje. Saboru predviđam još više redikula svih vrsta i isključivosti – lijevih, desnih, naći ćemo valjda mi i neke nove. Od normalne liberalne demokracije imati ćemo sve manje.
No, i to je volja naroda – Hrvati su odabrali svoj Titanik, Hrvati slobodno glasaju na izborima, Hrvati što je kraj zaostaliji to biraju veće redikule i u biti su svojim glasovima stvorili ovu i ovakvu Hrvatsku – u kojoj bi svi od države nešto, zaboravivši da netko to treba i uplatiti.
Sada mnogi u Hrvatskoj iz mora gledaju svoje političke vođe, poput brodolomaca Titanika koji još vide krmu u zraku i misle: „Vidi što je dobro ovima na krmi, ako im se uližem, možda i mene podignu.“ Zaboravljajući pri tome da cijeli brod lagano klizi u ledeno more, a čamce za spašavanje su zamijenili noći autobusi za Njemačku.
Svakom po želji, problem politike u Hrvata je što se želje uglavnom ispunjaju.