SUKOB između de facto neovisne države Nagorno-Karabaha pod kontrolom etničkih Armenaca i Azerbajdžana će, po svemu sudeći, završiti potpunim porazom odmetnute pokrajine i njenom reintegracijom u Azerbajdžan, kojemu prema međunarodnom pravu i pripada.
Iako je najnoviji sukob završen u manje od 24 sata objavom armenskih separatista da će "položiti oružje, napustiti borbene i vojne položaje i potpuno se razoružati", sukob na tom području ima dugu povijest pa je moguće da će se pojavljivati napetosti.
Etnički sukobi često rezultiraju raznim sabotažama u sklopu gerilskog ratovanja, a visoka razina napetosti znači da se sukobi mogu ponoviti u bilo kojem trenutku. Situacija u Azerbajdžanu važna je i za Hrvatsku jer uvozi velike količine sirove nafte iz te države.
Hrvatska uvozi velike količine nafte iz Azerbajdžana
Azerbajdžan je za Hrvatsku iznenađujuće važan trgovinski partner. 2022. je uvoz Hrvatske iz te zemlje iznosio 8.8 milijardi kuna (1.18 milijardi eura), više nego iz većine zemalja EU. Primjerice, iste godine je manje uvezeno iz Češke, Belgije, Bugarske, Rumunjske, Francuske, Slovačke, Španjolske itd. Istodobno je izvoz iz Hrvatske u nju bio beznačajnih 57 milijuna kuna.
Hrvatska uvozi jako velike količine sirove nafte iz Azerbajdžana. Zapravo, većina sirove nafte u Hrvatsku dolazi iz te zemlje, a još 2022. je po udjelu pretekla Rusiju. Zbog rata u Ukrajini i sankcija u kojima Hrvatska sudjeluje kao članica EU, 2022. je uvoz iz Azerbajdžana bio 150 posto veći nego iz Rusije.
Godinama je uvoz sirove nafte u Hrvatsku iz te države rastao. 2018. je iznosio 344 milijuna eura, 2019. 399 milijuna eura, a 2020. 440 milijuna eura. Zbog rata u Ukrajini i zbog rasta cijena sirove nafte 2021. naglo raste na 631 milijun eura, a 2022. na čak 1.18 milijardi eura.
Ali rasla je i količina, prema podacima DZS-a, sa 708 milijuna kg neto 2018. na 1.4 milijarde kg neto 2020. Očito Azerbajdžan zadnjih nekoliko godina zamjenjuje Rusiju kao glavni opskrbljivač Hrvatske sirovom naftom.
Za koga je ta sirova nafta?
Jedino mjesto gdje se može koristiti sirova nafta u Hrvatskoj, bar u količinama koje se uvoze iz Azerbajdžana, jest rafinerija u Rijeci. Ipak, radi se o prevelikim količinama da bi to bilo jedino objašnjenje. Situaciju oko sirove nafte koja se uvozi u Hrvatsku je za Index.hr komentirao energetski stručnjak Davor Štern.
"Mi ne znamo tko stoji iza uvoza nafte iz Azerbajdžana niti to zna Uprava Ine. Jedini koji znaju su MOL i Mađari. Naravno, Hrvatska bi kao suvlasnica i država u koju ta nafta ulazi to trebala znati. Moguće je da ta nafta ne ostaje u Hrvatskoj, nego se samo transferira prema rafinerijama u drugim državama."
Zaista, prema dostupnim podacima, glavni izvozni proizvod iz Hrvatske u Mađarsku je sirova nafta, što je situacija koja se pojavila 2020. Od tada je gotovo 50 posto izvoza iz Hrvatske u Mađarsku sirova nafta, što je, s obzirom na to da Hrvatska nema značajnih izvora sirove nafte, znak da je većina sirove nafte koja se u Hrvatsku uveze namijenjena Mađarskoj i MOL-u.
Do 2020. je Hrvatska bila beznačajan izvoznik sirove nafte, ali od te godine ta sirovina zauzima značajan dio ukupnog izvoza Hrvatske. Velika većina odlazi u Mađarsku.
"Ali zbog svega što se događalo oko Ine i MOL-a, Hrvatska ne zna što se događa u kompaniji, pa tako ni za koga se uvozi sirova nafta iz Azerbajdžana ni što se događa s rafinerijom u Rijeci. Zabrinjavajuće je što još uvijek riječka rafinerija nije u punom pogonu, a cijela situacija podsjeća na ono što se događalo s rafinerijom u Sisku", napominje Štern.
Azerbajdžan je sve važniji EU kao dobavljač energenata
Azerbajdžanska sirova nafta je i prije bila važna za EU, s udjelom između 4 i 5 posto u ukupnom uvozu. Nakon početka rata u Ukrajini donesena je odluka da se dobava sirove nafte i plina, koja je sasvim ovisila o Rusiji (više plin nego nafta), diversificira.
2020. je pušten u promet Transjadranski plinovod, koji je spojen na Transanatolijski plinovod i Plinovod Južni Kavkaz, čime je stvorena direktna ruta za transport plina iz Azerbajdžana preko Gruzije i Turske u EU. Taj koridor potpuno zaobilazi Armeniju.
U srpnju prošle godine je između EU i Azerbajdžana potpisan sporazum kojim se planira udvostručiti uvoz prirodnog plina u EU iz te države do 2027. Geostrateški je situacija jasna, a to je zaobilaženje Rusije kao dominantnog opskrbljivača EU energentima.
Povijest sukoba oko pokrajine Nagorno-Karabah
Prvi rat oko pokrajine Nagorno-Karabah je završio 1994. pobjedom Armenaca i na temelju te pobjede je uspostavljena nezavisna Republika Artsah, tj. Nagorno-Karabah. Ali prvi sukob u modernoj povijesti oko razgraničenja između Armenaca i Azera se odvijao od sredine 1918. do kraja 1920. Završio je okupacijom Crvene armije.
Dogovorenim razgraničenjem je Nagorno-Karabah pripao Azerbajdžanskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici, ali je dobio veliku razinu autonomije. Granice regije su prekrojene da uključe što više sela u kojima su većina Armenci, a isključe sela u kojima su većina Azeri.
Desetljećima je sukob bio zamrznut, sve do izbijanja rata 1988. Zapravo je pokret za nezavisnost pokrajine Nagorno-Karabah počeo mirno, službenim zahtjevom najvišeg političkog tijela u pokrajini za odvajanje od Azerbajdžanskog SSR-a i priključenje Armenskom SSR-u. Službena Moskva je zahtjev odbila.
Nakon niza etničkih sukoba, koji još nisu prerasli u rat, Moskva naređuje ukidanje široke autonomije regije i potpuni prelazak pod vlast Azerbajdžana. To Armenija i Nagorno-Karabah odbijaju, a krajem 1991. na referendumu (koji su bojkotirali Azeri) Armenci u pokrajini biraju neovisnost.
Otvoreni rat traje sve do primirja 1994., ali povremeni sukobi traju i kroz 21. stoljeće. 2020. Azerbajdžan otvara novi rat i vraća područja oko Nagorno-Karabaha koja su bila okupirana, kao i trećinu teritorija pobunjene pokrajine.
Za sada nema razloga za paniku
Iako je najnoviji rat trajao manje od 24 sata i pobunjena pokrajina praktički kapitulirala, područje južnog Kavkaza će ostati politički nestabilno. Uvijek su mogući pokušaji sabotaže na cjevovodima ili bušotinama koji mogu smanjiti vađenje nafte i plina ili njihov transport.
Davor Štern ipak smatra da za sada nema razloga za strah. Prema njemu, trenutni sukob ne može utjecati na opskrbu Hrvatske i EU naftom i plinom. "U energetskom pogledu to nije nešto što bi nas trebalo brinuti. Iza toga stoji udaljavanje Armenije od Rusije, a Azerbajdžan je to iskoristio", tvrdi Štern.
"Ali prema mojim saznanjima, moglo bi doći do nestašice dizela jer ga nedostaje u svijetu zbog toga što je u vrijeme pandemije smanjena proizvodnja. Prije nekoliko dana su iznenada smanjeni kapaciteti rafinerije Shella u Rotterdamu zbog tehničkih problema u proizvodnji", upozorava.
Kupnja nafte i plina iz Azerbajdžana hrani diktatorski režim, baš kao prije kupnja iz Rusije
No ne treba zanemariti mogućnost izbijanja sukoba koji mogu poremetiti energetsku sigurnost EU. Na kraju krajeva, prije 15-ak godina se nije razmišljalo ni o tome da bi energetska povezanost Rusije i Europe, koja se gradila desetljećima, mogla biti prekinuta. Čak ni nakon okupacije Krima 2014. nije se puno napravilo po pitanju energetskog razdvajanja.
Iz čisto ekonomskih razloga je Azerbajdžan za EU daleko važniji od Armenije. Azerbajdžan je iskoristio svoju ekonomsku moć dobivenu od nalazišta plina i nafte da bi povratio teritorij izgubljen ranih 90-ih.
Gledajući bogatstvo stanovništva, Azeri nisu puno bogatiji od Armenaca. Očekivano trajanje života pri rođenju je veće u Armeniji, BDP po stanovniku je sličan, pa i prosječni prihodi obitelji. Ali nafta i plin čine veliku razliku, pa je stopa nezaposlenosti u Azerbajdžanu niža, a javni dug manji.
EU odbacuje diktatorsku Rusiju, ali bi mogla upasti u problem s alternativnim dobavljačima energenata. U Azerbajdžanu je na vlasti diktator Ilham Alijev, sin prethodnog diktatora Hejdara Alijeva.
Sadašnji Alijev je na vlast došao 2003. izborima punim nepravilnosti, 2008. je ponovno "izabran", a 2013. je ustavnim promjenama na namještenom referendumu ukinuo limite za predsjednika. Time je sebi otvorio mogućnost da bude doživotni predsjednik, točnije diktator. Vlast mu je toliko neograničena da je 2017. stvorio mjesto potpredsjednika, koje do tada nije postojalo, i na njega postavio svoju ženu.
S obzirom na to da većina država bogatih naftom i plinom ima na vlasti slične autokratske režime, EU ne može računati na to da će se ponašati bolje od Putinove Rusije. Dobavni pravci energenata su možda promijenjeni, ali tip država iz kojih se nabavljaju je ostao isti.