Foto: FAH, Index
Prije par tjedana napisao sam da je Vlada donijela odluku o kupovini MOL-ovih dionica u INA-i i da se samo smišlja kako to priopćiti narodu. Sad nakon odluke o arbitraži vidimo da je isto rekao i sam premijer Plenković što su objavile i neke svjetske agencije. Navodno se radi o nacionalnom interesu.
Prvo treba vidjeti što to znači nacionalni interes. Slušajući razne informativne emisije i čitajući interviewe i tekstove trenutačnih i bivših ministara vidimo da je INA “važan nacionalni interes za Republiku Hrvatsku”. Zbog INA-e je došlo i do pada prethodne vlade.
Pojednostavljeno, stavovi se uglavnom mogu svesti u ove tri skupine:
1. “zadaća Države da osigura pravednu cijenu naftnih derivata”,
2. “zadaća Države je da osigura kontinuirani dotok energenata za stanovništvo i industriju, naročito u kriznim situacijama”,
3. “zadaća Države da se osigura opstanak rafinerija u Sisku i Rijeci”
Laž da INA pomaže kontrolu cijena u kriznim situacijama
Sjetite se velike gospodarske krize u koju je Hrvatska ušla nakon slavnih Sanaderove izjave o “državi u banani”. Tijekom te krize INA je bila strateška kompanija koja je imala jeftinije gorivo? Ne, baš suprotno. INA je uz suradnju Države s luđačkim trošarinama izazvala da su cijene naftnih derivata u Republici Hrvatskoj u trenutku u kojem je gospodarstvo bilo na koljenima bilo najviše u regiji. Kad je pala cijena na svjetskim tržištima s 154.38 dolara po barelu (lipanj 2008) na 29.01 dolara po barelu (početkom 2016.) ili trenutačnih 53,02 dolara po barelu, cijena na crpkama je pala s 12 kuna na 10. Sjetite se montiranja plina. Sjetite se odlazaka u Sloveniju kako biste nalili koji litar, kunu ili još jeftinije? Niste ih valjda tako brzo zaboravili? Sjetite se da su se čak i carinici uključili s idejama kako bi oni kontrolirali automobile na jednodnevnim posjetama Sloveniji koliko imaju goriva na ulasku i na izlasku.
U Sloveniji, gorivo ste točili na crpkama neke “Slovenske naftne industrije”? Ne nego na crpkama OMV-a i drugih koje su privatne firme i kojima je “jedini cilj profit”. Kako je onda cijena u firmama vođenim, navodno lošim namjerama o profitu na štetu sirotinje niža nego u kompaniji u vlasništvu Hrvatske koja, navodno, sudjeluje u vlasništvu zbog nacionalnog interesa? Koji je to nacionalni interes? Nabijanje cijena i pljačka vlastitog stanovništva u trenucima najgore krize?
Ok, mislim da je svima jasno da je ta priča o “kontroli cijena” smiješna. Kako bih bio jasan, ja mislim da nije moguća kontrola cijena guranjem prema dolje jer ako naredite da svi moraju prodavati 2 kune ispod tržišne cijene, nju morate ili trgovcu nadoknaditi ili će isti reći da nafte nema, a možda bude u petak... sljedeći ili onaj iza. Na taj način ste ugrozili ciljeve iz skupine o “konstantnom dotoku”.
U Hrvatskoj se ne zna da je u SAD je 1973., tijekom administracije Predsjednika Nixona, došlo do kontrole cijena nafte kako bi se spriječio rast cijena zbog “naftnog šoka” koji je iniciran na poticaj Henrija Kissingera koji je tada bio Secretary of State. Rezultat? Nestašice, vožnja na par-nepar ili “odd–even rationing” u SAD i viša cijena nafte nego u susjednoj Kanadi u kojoj nije bilo nikakve kontrole cijena.
Međutim, moguća je kontrola cijena guranjem prema gore i to na način da uništite sve druge dobavljače manijakalnim izmišljanjem propisa i visokim porezima. Naravno da to nema nikakve veze s tržišnim natjecanjem i da će izazvati sukob sa zdravim razumom i Europskom Komisijom, ali do tad, zašto ne?
Laž je da vlasništvo u INA-i pomaže smanjenju rizika nabavke naftnih derivata
Hrvatska je članica Europske Unije i kontinuirani dotok energenata nikad i nigdje nije upitan. Ne bi bio upitan ni kad bi Hrvatska bila Sjeverna Koreja. Dokaz je da nije bio problem ni osiguravanje goriva od strane visokih časnika Hrvatske vojske koji su isto s Danicom i lentom prodavali iza leđa vlastitog naroda tijekom najgorih ratnih stradanja švercanjem preko granice i prodajom Radovanu Karadžiću. Zašto onda mislite da bi bilo problem danas ili sutra? Jedino je upitno kolika će biti cijena tih energenata i tko će biti dobavljač.
Država je druge linije dobave naftnih derivata nerealnim propisima o kvaliteti, transportu, uvozu, kontroli, nadzoru itd učinila neisplativima. Svi “drugi dobavljači” su pretakali naftu i u pravilu se koristili infrastrukturom INA-e što je u određenom postotku situacija i danas tako iako je Europska Unija tu situaciju promijenila. To je dovelo da je i kod tih drugih dobavljača slična cijena jer naftu kupuju od INA-e.
Ako se postavite tako da INA mora biti monopolist i radite sve kako biste to zacementirali, to znači da je Država glupim i rizičnim upravljanjem dovela do situacije da u slučaju problema s nacionalnom kompanijom dolazi do sloma kompletne mreže dotoka naftnih derivata. Na koji način to ispunjava nacionalne interese? Naravno da nikako. Iako u Europskoj Komisiji ne mislim previše pozitivno, sramota je da Europska Komisija radi pritisak koji je u većem interesu naroda nego Vlada RH iako ova potonja deklarativno radi isključivo u “interesu naroda”.
U strukturi cijene koju plaća kupac na crpki, prema jednom izračunu iz 2013. udio koji ide državi je 51.2% na račun trošarina i poreza. Dobavljaču ide oko 6,5% na račun marže/dobiti. Na tu dobit, država, također, naravno, zaračuna i porez na dobit i otme još 20%.
Međutim to nije dovoljno, pa treba osigurati monopol i državno vlasništvo kako bi se INA koristila za dodatnu mužnju stanovništva jer je mužnja porezima postala osjetljiva tema. Zbog toga se svaka litra prodanog goriva muze s 51.2% direktne “nit or’o nit kop’o” otimačine. To nije kod INA-e nego kod svih distributera. Međutim, ako bi država bila vlasnik INA-e, onda bi izmuzla i cijelu dobit, tj. zadržala bi umjesto 20% dobiti, 100% dobiti (odnosno točnije 44.83 + 49.02%).
Sad zamislite da svi moraju koristiti rafinerije i ostale segmente infrastrukture INA-e i da je ista u državnom vlasništvu, gle miline!
Jedini neprijatelji tom snu je činjenica da niti jedna Država jednostavno ne upravlja efikasno kompanijama. E, tu sad dolazi važnost monopola. Jer ako je nafta loša i skupa, crpke hrđave i neugledne jedino što vas može spasiti je Vlada i propisi koji vas promoviraju u monopolista zbog narodnih interesa.
Laž je da je interes Hrvatske da očuva rafinerije
Prvo, treba odvojiti činjenicu da u rafinerijama radi puno ljudi koji su tamo radili dobar dio svoje karijere. Međutim, rad s naftom uvijek znači i seljenje jer je takav posao: par godina je bušotina tu, pa onda tamo, pa onda opet negdje na trećem mjestu. Tako i rafinerije. Vlasnik naftne kompanije mora voditi računa da lokacija bušotina i rafinerija prati ciljeve kompanije, a to je da za zadrži konkurentnost na tržištu. Da je zaživio onaj dogovoreni pretovar nafte u primorju i prijevoz željeznicom i naftovodom, možda su ti ljudi imali priliku raditi i biti sretni.
Međutim, ako stavite na stranu same zaposlenike, zašto se kontinuirano ponavlja da je interes da se očuvaju rafinerije? Zadaća INA-e je da osigura prodaju naftnih derivata, a ne da “osigurava rafinerije”.
Hrvatska je ušla u deal s MOL-om da isti može raditi što god želi dok god plaća. Međutim, MOL je shvatio tu igru i ne isplati mu se ulaganje u bilo što povezano s INA-om jer s Hrvatskom nikad ne znaš kad će ljubav završiti.
Rezultat toga je da je od kompanije koja je bila respektabilna prije deset i više godina danas to jedna razvalina od tvrtke koja nema ni svoje bušotine, ni svoje stručnjake, ali ima dvije hrđave rafinerije koje su odavno zrele za otpis i koje se više nikako ne mogu natjecati na današnjem tržištu.
Kolika je uopće cijena INA-e?
Za laike, INA je dioničko društvo što znači da je ukupno vlasništvo kompanije podijeljeno na 10 milijuna dionica koje sve imaju jednaku vrijednost. Cijena dionice na dan 23. prosinca 2016. Je bila 2.925,00 kn (službeni podatak Zagrebačke burze).
MOL je vlasnik 4.908.207 dionica, Republika Hrvatska 4.483.552, a ostali investitori 608.241 (podatak dostupan na stranici INA-e).
Ako količinu dionica u vlasništvu MOL-a pomnožite s jediničnom cijenom, to bi značilo da za 49.08% vlasništva MOL-a, Republika Hrvatska mora platiti tržišnu cijenu od nešto manje od 14.4 milijarde kuna.
Iznose te visine je teško shvatiti, čak i ako kažemo da je to oko 11.21% državnog proračuna za 2017., odnosno, da bi svaki građanin platio oko 3.501,00 kn samo za kupovinu dionica kompanije na što treba dodati kamate od zaduženja od bar 5%.
Možemo to usporediti i s financiranjem zdravstva, pa uz pretpostavku da je trošak hrvatskog zdravstva oko 25 milijarde kuna, to bi značilo da bi se s novcem od kupovine INA-e moglo platiti svi troškovi zdravstva za 2.24 milijuna stanovnika.
Kada bi se digao kredit i svom stanovništvu isplatila jedna minimalna plaća, to bi koštalo točno milijardu manje, oko 13.4 milijarde kuna.
Također, nemojte zaboraviti da je arbitražni sud u Ženevi odbio prigovor Republike Hrvatske da je ugovor o plinskom businessu bio temelj koruptivnih djela i da ga treba poništiti jer Hrvatska nije istu tvrdnju potvrdila dokazima. To znači da će MOL dodatno dobiti pravo na naknadu štete zbog plinskog businessa zbog kojeg je i pokrenuo spor s Hrvatskom. To je također u milijardama. Moja pretpostavka je da će se otkup dionica i odšteta riješiti jednim ugovorom.
Kad platite 14.4 milijarde za dionice, a platite i dug prema MOL-u za plinski business, ne zaboravite da kupujete kompaniju koja je iscrpljena i gladna svježeg kapitala. Odakle to? Opet zaduženje? Opet porezni obveznici?
Kako bi Država mogla platiti cijenu INA-e?
Kako god Država plati nešto, to uvijek dođe iz džepova poreznih obveznika.
Jedan je model, model direktne kupovine, a to bi značilo da se potpiše kupoprodajni ugovor i da ministar Marić prenese 14.4 milijarde božićnice na račun MOL-a. Nakon toga da ze Država zaduži za dodatnih 14,4 milijardi kuna. Tko će to platiti? Porezni obveznici.
Drugi model je model da država nagovori mirovinske fondove da uđu u tu investiciju, tj. da kupe INA-u za svoj trošak. Međutim, koliko je god Država jako utjecajna kod mirovinskih fondova tu bi za njih nastali razni problemi. Fondovi moraju osigurati profitabilnost svog portfelja, a investiranje u INA-u je operacija visokog rizika.
Naime, država neće dopustiti obveznim mirovinskim fondovima da upravljaju INA-om, nego bi inzistirala da oni kupe dionice, a onda da daju Državi da radi što god želi. Ako se to dogodi, svi odgovorni za upravljanje fondovima su kandidati za Državno odvjetništvo jer nitko normalan ne bi kupio investiciju i odrekao se prava upravljanja (upravo je slična situacija nastala između Države i MOL-a).
U slučaju pada INA-e kao tvrtke i velikih gubitaka fondova, nastala bi zanimljiva situacija a to je da bi u strahu da bi građani zbog glupih odluka izgubili svu štednju u mirovinskim fondovima, država otkupila i sve obvezne mirovinske fondove. Nešto slično su i najavljivali ukidanjem tih obveznih fondova i spajanjem istih u prvi stup. Tko će to platiti? Porezni obveznici.
Treću opciju je također zanimljiva, spomenuo ju je g. Davor Štern, a to je da umjesto Države, INA-u kupi HEP i da se oformi velika energetska kompanija. U tom slučaju se odnekud moraju iznaći sredstva jer HEP nema 14.4 milijarde kuna za trošenje okolo. Ta akvizicija će izazvati potres tržišta električne energije i doći će do poskupljenja struje i centralnog grijanja. Tko će to platiti? Porezni obveznici.
Država želi kontrolirati INA-u
Legitimno pravo je svakoga da želi kontrolirati neku kompaniju, ali je uvijek veliko pitanje koliko Država može biti dobar vlasnik. U primjeru Republike Hrvatske i njenih vlasništva, ista su uvijek ogrezla u nemilosrdnu pljačku i otimačinu.
Istinski cilj je da se preuzme kontrola nad velikom tvrtkom i da se u nju uhljebe svoji prijatelji. “Naša INA”, “naše bijele noći”, “naše rafinerije”... Što ste to vi imali od toga?
Zašto država ne bi uzimala lijepi profit od INA-e? Pa država uzima 20% (od nove godine 18%) od svih velikih kompanija, a ne mora se zezati s upravljanjem. To je odličan deal osim ako imate namjeru zaposliti rođake.
Prijedlog i zaključci
Nije interes Republike Hrvatske da imenuje nadzorni odbor i da se bavi upravljanjem INA-om. Interes Republike Hrvatske je da liberalizira tržište energenata i da omogući da bar tri veća igraća dovoze derivate i iste prodaju po tržišnim načelima. Zbog toga se treba riješiti udjela u INA-i i fokusirati na to kako napraviti da se što više naftnih kompanija zainteresira doći i raditi business u Republici Hrvatskoj.
Kako će to utjecati na naše skupine s početka teksta?
1. Liberalizacija tržišta i smanjenje administrativnih ludosti će napraviti da svatko tko misli da može prodati jeftinije derivate može otvoriti crpku, uvesti naftu, pravilno označiti i prodavati. Samo konkurencija ima snagu držanja niskih cijena. Kartel ovdje nije moguć jer je tržište slobodno. Interes naroda je da gorivo bude kvalitetno i što jeftinije, a upravo to donosi konkurencija.
2. Više dobavljača će neminovno osigurati da kriza s jednim ili dva od njih neće napraviti nikakvu štetu nego će se promet samo usmjeriti na druge. Što ako jedna tvrtka propadne? Ništa. Druge će preuzeti business i nastaviti poslovanje. Nema redova i čekanja na crpkama.
3. Zadržavanje rafinerija u Sisku i Rijeci nije interes Hrvatske nego radnika. Međutim, i to je upitno jer ti radnici mogu raditi u drugim rafinerijama, a prekvalifikacijom mogu raditi i u drugim industrijama (kemijska, farmaceutska, i sl). Kako god bilo, ne treba donositi odluke o INA-i zbog radnika jer o sudbini INA-e ovisi 4.1 milijun građana, a radnika je puno manje
Hrvatska nema što biti vlasnikom INA-e ako ne misli prodavati naftu jeftinije. A pitanje je zašto bi to radila o svom trošku koji se podmiruje iz poreza umjesto da osigura da sama konkurencija smanji cijene.
Zašto se u Hrvatskoj uvijek moraju izmišljati novi ekonomski sustavi i uvijek vade stare i dokazano propale gluposti kao što su djela Karla Marksa ili u tranziciji popularnog Johna Maynarda Keynesa koji služi za svaki oblik obrazlaganja državnog upravljanja ekonomijom.
Hrvatska ima dosta pametnih ljudi i njima treba omogućiti da samostalno pronađu način zarade i da ih u tome država ne koči. Oni trebaju platiti određeni udio od svoje aktivnosti za financiranje dogovorenih zajedničkih sustava, ali Država ne može imati inicijativu u ekonomiji iz jednostavnog razloga jer Država ne postoji. Postoje samo ljudi koji u 4 godine upravljaju Državom u interesu onih koji su ih izabrali. Država je apstraktan pojam.
U modernoj ekonomiji, Država je regulator i promatrač, a ne sudionik.
Svatko tko pokreće ekonomsku aktivnost, kako bi bio odgovoran, mora imati svoj ulog u istoj. Političari to nikad nemaju. Pitanje je kako bi se političari odnosili prema INA-i da se donese pravilo da mogu kupiti INA-u u ime Države, ali da moraju dodatni udio osobnim novcem ili da se njihova cjelovita imovina veže za vrijednost portfelja kojim upravljaju, pa ako INA počne propadati, počet će propadati i njihova privatna imovina. Onda biste vidjeli da im to ne bi palo na pamet jer bi izgubili novac.
Baš zato privatno vlasništvo koje jedino može osigurati normalan tijek cijena za stanovništvo i u kojem je uvijek jasno što je čiji interes:
1. vlasnika da ne proda gorivo preskupo i da nema problema s nečistoćama u gorivu i posljedično izgubi dosta kupaca
2. kupca da sagledavši sve parametre (cijena, kvaliteta) kupi gorivo na najpovoljnijem mjestu
Želite upravljati i sudjelovati u budućnosti INA-e? Otiđite na Zagrebačku burzu i kupite određeni broj dionica INA-e. Skupite i druge da to isto naprave i možda dođete do kontrolnog paketa od 5.000.001 dionice.
Nemojte tjerati jadnu sirotinju koja nema što jesti da to radi kako biste se vi bolje osjećali. Nemojte zaduživati još nerođenu djecu za gluposti koje nastaju na krilima razmišljanja o ekonomiji iz 19. i početka 20. stoljeća.
Razmišljajte o budućnosti i o generacijama koje tek dolaze!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala