Iako nedovoljno precizno definiranje odnosa predsjednika države i vlade nije jedino područje na kojem se vide nedorečenosti hrvatskoga ustavnog poretka, petogodišnje nadmetanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, u kojem i jedan i drugi posežu za više vlasti od onoga što im po Ustavu pripada, pokazuje i laicima da je Hrvatskoj potrebna jedna ozbiljna i sveobuhvatna reforma ustavnoga i političkog sustava.
Ne treba, doduše, misliti kako bi izmjena ustava i onoga što pod tim pojmom razumijevamo, a šire je od golog ustavnog teksta – od ustavnih zakona do ustavnih običaja – sami po sebi riješili ključne pravno-političke probleme hrvatskog društva, ali bi novo ustavno uređenje i posljedično novo političko zakonodavstvo nesumnjivo pridonijelo smanjivanju društvenih napetosti i podjela, osnažilo demokratsku kulturu i nacionalnu svijest hrvatskog naroda, a hrvatsku državu učinilo privlačnom za naše sunarodnjake koji žive izvan njezinih granica.
Polazeći od tog uvjerenja, inicijativu za temeljitom reformom hrvatskoga ustavno-političkog uređenja stavljao sam u žarište programa koji sam pokušao nametnuti tijekom svoje sedmomjesečne predsjedničke pretkampanje i kampanje. Iako u tome zbog niza razloga nisam uspio, i dalje smatram kako se radi o inicijativi o kojoj vrijedi razmišljati, jer ona zadire u čitav niz ozbiljnih pitanja: od odnosa vlade i predsjednika, preko obrane i nacionalne sigurnosti, postojanja, sastava i uloge Ustavnog suda, izbornih propisa i instituta referenduma, zaštite demokratskih prava i jednakosti hrvatskih državljana pred zakonom, osiguranja što harmoničnijeg odnosa većinskoga hrvatskog naroda i nacionalnih manjina, sve do zaštite prava Hrvata izvan Republike Hrvatske (uključujući i nažalost vrlo brojni novi iseljenički naraštaj o čijim političkim pravima malo tko vodi računa).
Promjena duha i mentaliteta
Ustavna i politička reforma bila bi i znak promjene našeg duha i mentaliteta, jer to je podloga mnogih naših problema. Sluganstvo, nedostatak ljudskog integriteta i dostojanstva – to je plodno tlo za bezakonje i korupciju koji uništavaju hrvatsku sadašnjost i budućnost. Sve te pojave u prvom redu prepoznajemo u "političkoj kasti", jer politički je sustav postavljen tako da korumpira, i da u korijenu sasiječe one koji se ne daju korumpirati. A upravo politički sustav predstavlja okvir praktično za sve ostale društvene procese.
Ta moja inicijativa uključuje demokratizaciju unutarnjeg života političkih stranaka koje dosad funkcioniraju kao poluprivatni feudi svojih uskih i nerijetko uskogrudnih vodstava, a neminovno obuhvaća i zahtjev za uvođenjem dopisnoga odnosno, još bolje, elektroničkoga glasovanja. Ako i ne bi bilo propisano obvezno izlaženje na izbore – jer načelo slobode daje pravo da se glasuje i neglasovanjem odnosno izbornom apstinencijom – elektroničko bi glasovanje dalo mogućnost svakom hrvatskom državljaninu da efektivno koristi svoja demokratska prava.
Time bi se cijeli izborni proces – od prikupljanja potpisa do brojenja glasova – pojednostavnio, pojeftinio i ubrzao, lakše bi se osigurali demokratski nadzor i zakonitost provedbe izbora, a smanjio bi se i utjecaj meteoroloških prilika na hrvatsku demokraciju, na izbornu izlaznost i skupljanje potpisa za kandidaturu.
Elektroničko glasovanje
Otpor, pak, koji uvođenju elektroničkoga glasovanja unisono pokazuju dominantne stranke tzv. ljevice i tzv. desnice svjedoči da upravo u tom grmu leži zec: postojeće partitokratske strukture i okoštale stranačke oligarhije žele zadržati monopol (odnosno duopol) upravljanja državom, pa ne haju zbog toga što postojeći politički odnosno izborni zakoni ograničavaju demokratska prava građana, a napose onih naših sunarodnjaka koji žive izvan Republike Hrvatske, bilo kao pripadnici autohtonih hrvatskih zajednica, bilo kao iseljenici starijega ili novijeg datuma. Od njih se traže dolari, euri, funte ili franci, ali im se participacija u hrvatskome političkom životu onemogućuje po svaku cijenu.
Sličan otpor, s u biti istom nedemokratskom motivacijom, politička elita pokazuje i prema svakom pokušaju da se olakšaju referendumske inicijative – institut kojemu doduše u teoriji ima prigovora, a mogu se oni pojaviti i u praksi – ali je u njegovoj srži demokratsko pravo birača da samostalno odlučuju o svim pitanjima koja smatraju važnima.
I to pravo treba poduprijeti jer se njime osnažuje demokratska, građanska i nacionalna svijest, a samo ona može na nogama održati i narod i državu pred izazovima koji će uslijediti. Uostalom, suvremene države Zapada svoj legitimitet izvode iz naroda kao zajednice slobodnih i ravnopravnih državljana, pa bez volje naroda nema ni države niti slobode.
Reforma izbornog zakonodavstva
A kako se kod svakih izbora, i potom kod sastavljanja vlade, u političkoj i općoj javnosti problematizira tzv. pozitivna diskriminacija nacionalnih manjina, kojima hrvatsko zakonodavstvo doista jamči širu zastupljenost u predstavničkim tijelima od one koja je uobičajena u europskim državama (i koja je neusporedivo šira od prava koja hrvatske manjine imaju u susjednim zemljama!), potrebno je ocijeniti potrebu za takvom pravnom regulativom, njezine političke i uopće društvene posljedice te način na koji se mogu izbjeći formule koje izazivaju suvišne podjele, napetosti i antagonizme.
To se u prvom redu odnosi na zastupanje srpske, u manjoj mjeri i talijanske nacionalne zajednice, a svoje korijene nesumnjivo ima u tragičnim povijesnim događajima iz 19. i 20. stoljeća, kad su velikosrpski i talijanski imperijalizam višekratno – češće zasebno, ali ponekad i u zajedničkom nastupu – zaprijetili čak i biološkom opstanku hrvatskog naroda.
Smatram kako se problemu može doskočiti novim ustavnim rješenjem i reformom izbornog zakonodavstva, a bez diranja u nešto što se vrlo širokogrudno naziva stečenim pravima. Prvi korak u tom smjeru bilo bi (ponovno) uvođenje dvodomnoga Hrvatskog sabora (koji bi opet trebao biti službeno nazvan državnim, jer nije posrijedi pučka skupština hrvatskog naroda!).
Ukupan broj zastupnika ne bi se povećao, ali dok bi državni proračun donosio te hrvatsku vladu birao odnosno potvrđivao isključivo prvi (Zastupnički) dom, u drugome bi domu zastupnici – izabrani prema posebnim pravilima – štitili interese hrvatskih regija, Hrvata izvan Hrvatske i nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Time bi se izbjegle suvišne napetosti i zloupotrebe, smanjila bi se politička trgovina i "žetonizacija", a omogućio bi se daljnji razvoj hrvatske demokracije.
Tko želi odlučivati, mora imati legitimitet
Naime, tko želi odlučivati o hrvatskoj vladi i državnom proračunu, mora imati odgovarajući izborni legitimitet, a takav legitimitet se ne stječe zajamčenim mandatima i u posebnim odnosno povlaštenim izbornim jedinicama. S druge strane, sastav drugog doma jamčio bi ravnomjerno zastupanje te možda i ravnomjerniji regionalni razvoj države, dok bi bolja zastupljenost Hrvata s prebivalištem izvan Republike Hrvatske rezultirala povećanjem njihova interesa za prilike u hrvatskoj državi, jačala njihove emocionalne, obiteljske i poslovne veze s Hrvatskom, pa bi se time povećali i izgledi za njihov povratak u domovinu, što bi moglo imati i pozitivan demografski učinak, a vrlo vjerojatno bi pomoglo smanjenju animoziteta koji jedan dio domovinske javnosti zbog raznih razloga gaji prema hrvatskim iseljenicima.
Jasno je da predloženi model ne nudi gotova rješenja. Njegova je ključna svrha poticanje javne rasprave kako bismo kao narod položili bolje temelje za budućnost. Jer, brojni pokazatelji govore da ne idemo u dobrom smjeru i da nešto radimo pogrješno.
Malodušnost hrvatskih branitelja koji su za svoje ideale nekad bili spremni dati sve, kao i razočaranje odnosno pasivnost hrvatske mladosti (koja se itekako može izmjeriti statistikom iseljavanja i rađanja djece) te šutnja hrvatskih intelektualaca – to su ozbiljni znakovi za uzbunu koje odgovorna vlast ne smije ignorirati, baš kao što ih ne smije ignorirati narod koji želi ostati slobodan.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala