Foto: Getty images
NOVINAR VICE SPORTSA Aaron Gordon bio je u Riju odakle je slao svakodnevne izvještaje.
Svakog jutra u posljednjih 19 dana, budio sam se uz opuštajuće zvukove oceanskih valova koji oplakuju predivnu plažu Barra. Zatim bih se prošetao ulicu dalje gdje bih popio kavu, uživajući u tih nekoliko minuta svakog dana kada sam mogao udisati oceanski zrak, u tom dijelu dana dok je Rio još uvijek bio Rio.
A zatim bih ugledao policajce na motociklima, koji su obično razgovarali između sebe stojeći pored svojih motora, čekajući da osiguraju put koloni nekog dužnosnika MOO-a.
Nakon toga bih naišao na još jednu skupinu volontera, pa na sigurnosni šator, sličan onima kakvi su bili postavljeni ispred borilišta. Ispred tog šatora cijelo su vrijeme stajala dva vojnika s automatskim naoružanjem. Na drugoj strani pločnika, najčešće je stajalo još nekoliko vojnika, uz nekakvo vozilo, kamionet ili terenac. Cijeli je hotel bio ograđen – osim ulaza, iznad kojeg su visjeli zlatni olimpijski krugovi.
Olimpijski mjehur izoliranosti
Više od bilo čega drugoga, ono što me je iznenadilo tijekom mojih prvih olimpijskih igara bila je veličina tog izoliranog prostora koji je MOO osigurao samo za sebe. Nakon što bi sletjeli u zračnu luku, članovi MOO-a i njihovi aparatčici odmah bi bili dopraćeni do posebnih automobila, vozili bi se po posebnim trakama na autocesti – ako bi pogledali kroz prozor, vidjeli bi zidove ukrašene simbolima Igara koji su sakrivali favele – te bi se iskrcali ispred svojih ekskluzivnih hotela okruženih osiguranjem, u koje su mogli ući samo oni s akreditacijama. Zatim su istim tim posebnim automobilima odlazili na događaje u gradu. Neki od njih čak su imali na raspolaganju i štićene kolone. Nakon što bi stigli na neko sportsko borilište, ulazili su na ulaze rezervirane za članove olimpijske obitelji, obavljali sigurnosnu kontrolu na mjestima posebno rezerviranim za olimpijsku obitelj, družili se u klubovima za olimpijsku obitelj, i gledali sportaše kako se natječu sa sjedala rezerviranih za olimpijsku obitelj. Kada bi ogladnjeli, iskoristili bi svoje dnevnice od 900 dolara u nekom od najekskluzivnijih restorana i barova u gradu, i nisu dolazili u opasnost da dođu u kontakt s nekim tko nije bogat. Osim možda s ljudima koji su ih posluživali.
Da, taj „olimpijski mjehur“ izoliranosti je toliko velik da je Međunarodni olimpijski odbor uvjerio samog sebe da uopće ne postoji. „Ove igre nisu organizirane s nikakvim mjehurom“, rekao je predsjednik MOO-a Thomas Bach novinarima u subotu, istom prigodom kada je iznio i neke druge neupitno neistinite tvrdnje, primjerice da Igre ne troše javni novac te da su Brazilci „ujedinjeni u potpori ovim Olimpijskim igrama“, unatoč činjenici da polovina njih to nije. Bach je svoju konferenciju za novinare završio tako što nije želio odgovoriti na gotovo nijedno pitanje, ali je dodao da, ako se olimpijske igre mogu održati u Riju, onda se mogu održati bilo gdje.
Bespotrebno trošenje i korupcija
Čak i ako zanemarimo Bachov „sportokratski“ snobizam, ovdje postoje jedna ključna lekcija. Sveobuhvatnost „olimpijskog mjehura“ pokazuje koliko se malo MOO brine za sve osim za sebe – i koliko je cijeli olimpijski „pokret“ bezbrižno indiferentan prema bespotrebnom trošenju i korupciji koje potiče te uništavanju ljudskih života koje ostavlja iza sebe.
Christopher Gaffney, geograf sa Sveučilišta u Zurichu koji proučava na koji način veliki događaji utječu na Brazil u posljednjem desetljeću, napisao je 2010. godine znanstveni rad u kojemu je prognozirao da će Olimpijske igre rezultirati radikalnom, ali negativnom transformacijom grada, te povećati društveno-ekonomske razlike. S Gaffneyem sam razgovarao prošlog tjedna, dok je i sam tumarao Rijem pokušavajući vidjeti razmjere štete. „Nažalost“, rekao je, „bio sam u pravu.“
Olimpijske igre i njezini prateći, ali i dvojbeni projekti „olimpijskog nasljeđa“, izmjestili su 70.000 ljudi – 20.000 obitelji. Tisuće siromašnih – uglavnom crnaca i uglavnom muškaraca – ubijeno je tijekom „pacifikacije“ u pokušaju da grad djeluje manje opasnim, premda je točan broj ubijenih teško utvrditi.
Olimpijske igre ne donose ekonomsku korist
Reći da su olimpijske igre ipak loša investicija ne bi bilo iskreno, jer je malo onih koji uopće i vjeruju da bi igre mogle donijeti ikakvu javnu korist. Brojna istraživanja pokazala su da olimpijske igre ne donose nikakve ekonomske koristi, no gradovi i nacije i dalje se bore kako bi ih ugostili, uvijek s katastrofalnim rezultatima. Na Igre u Riju potrošeno je negdje oko 12 milijardi dolara – otprilike 15.000 dolara po glavi stanovnika Rija, što je pet puta više od godišnje minimalne plaće u Brazilu. Gotovo sav taj novac otišao je u ruke onih koji su ionako već bogati: poduzetnika, vlasnika zemlje, prijevozničkih tajkuna, ogromnih – i navodno korumpiranih – građevinskih tvrtki, što Olimpijske igre čini iznimno uspješnim programom za regresivnu redistribuciju bogatstva, koji putem poreza oduzima novac siromašnima i pripadnicima srednje klase te ga daje bogatima. To je neoprostiv zločin za grad s otvorenim kanalizacijskim cijevima, rasprostranjenim nasiljem, velikim siromaštvom te manjkom ekonomskih mogućnosti za milijune građana. Rio će ove Igre plaćati još godinama, a možda i desetljećima.
Ne može se sva šteta izmjeriti s devet nula ili izgubljenim životima. Prije dva tjedna, Hugo Costa proveo me kroz svoju četvrt u Ramosu, dijelu grada u kojemu žive pripadnici niže klase, gdje je autobusna linija koju nije želio nitko osim organizatora Olimpijskih igara uništila ono malo parkova i zelenih površina koje su tamo postojale, podijelila četvrt na dva dijela, a nije riješila tešku prometnu situaciju u gradu. Danas se djeca igraju nasred ulice jer nemaju gdje drugdje otići. Nakon Igara, Costa će i dalje morati satima putovati do posla u središtu grada, ali barem sada ima jednostavan način da dođe do Olimpijskog parka.
Nažalost, ništa od svega ovoga ne predstavlja iznenađenje. Nedavno provedena studija Sveučilišta u Oxfordu pokazala je da je posljednjih šest ljetnih olimpijskih igara stajalo ukupno 33,7 milijardi dolara, računajući samo troškove usko vezane uz sport. Taj iznos ne uključuje redovito neuspjele projekte „za budućnost“ – koji bi navodno trebali unaprijediti gradove i navesti sve da im bude drago što su olimpijske igre održane, no gotovo uvijek za sobom ostave more korupcije i uzalud potrošenog novca – te dvojbene infrastrukturne projekte poput one 6,8 milijardi dolara skupe ceste prema nigdje koja je sagrađena u Sočiju. Također, igre su dovele do preseljenja dva milijuna ljudi, prema izvješću švicarskog Centra za stambena prava iz 2008. godine.
Igre funkcioniraju upravo onako kako MOO želi
No, Gaffney ističe kako nipošto nije riječ o tome da olimpijski model ne funkcionira. Upravo suprotno, i to je možda najtragičnije od svega – igre funkcioniraju upravo onako kako MOO želi. „Ovo nisu pogreške“, kaže Gaffney. „To nisu glupi ljudi koji čine glupe stvari. Uglavnom su to visokoobrazovane osobe, najbolji umovi iz Europe, Amerike, Australije i Azije. Oni žele da mi vjerujemo da su to pogreške.“
Doista, teško bi bilo i zamisliti bolji poslovni model od olimpijskih igara: troškovi se prebacuju drugima, a vi uzimate zaradu. Dok gradovi troše milijarde na organizaciju igara, MOO će na Igrama u Riju 2016. godine zaraditi više novca nego na ijednoj prethodnoj olimpijadi: oko 9,3 milijarde dolara u prihodima od marketinga i 4 milijarde dolara u televizijskim pravima. Otprilike 1,2 milijardi dolara pristiglo je samo od NBC-a, koji nije štetio novca da mnoge od svojih zaposlenika smjesti u Copacabana Palace, najljepši hotel u gradu.
Vlasnici televizijskih prava i važni sponzori nisu svoj novac potrošili uzalud. Olimpijske igre su cijeli grad pretvorile su marketinški skup. Nissan je brendirao svoj hotel na Copacabani, Samsung je otvorio posebnu demonstracijsku trgovinu, Coca Cola je postavila divovski digitalni reklamni pano u obliku boce, a za kupovinu bilo čega na olimpijskim borilištima mogli ste koristiti samo Visa karticu. Turističke organizacije mnogih zemalja utrošile su milijune dolara kako bi otvorile posebne nacionalne kuće po gradu koje su se, ako su i bile otvorene za obične građane, nalazile u bogatim četvrtima, a cilj su im bili oni stanovnici koji si mogu priuštiti odlazak na odmor u Europu ili Aziju. U tim su istim kućama održavani i poslovni sastanci velikih kompanija koje žele sklopiti vlastite unosne poslove.
I same su Igre bile cjenovno prilagođene bogatima. Služeni Megastore – odmah pored Samsungove trgovine i one divovske boce Coca Cola – nalazio se u šatoru veličine nogometnog igrališta, a cijene u njemu bile su u potpunom neskladu s minimalnom mjesečnom plaćom koja u Brazilu iznosi 800 reala. Obična majica prodavala se za 100 reala (30 dolara), divovska maskota Igara za 750 reala (231 dolar), gornji dio trenirke za 750 reala, obične dječje nogometne lopte za 300 reala (92 dolara), a boce službenog vina Igara za 80 reala (24 dolara). Gaffney kaže da je jedne večeri pokušao otići pogledati atletska natjecanja, no vidio je da je najjeftinija karta stajala 380 reala (117 dolara), što je ista cijena kakva se mogla naći i na internetu.
Zadovoljstvo ne može opravdati kršenje ljudskih prava
Ako se smatrate ljubiteljem sporta – a, budimo iskreni, ako gimnastiku, plivanje ili atletiku gledate jednom svake četiri godine, onda i niste zapravo ljubitelj sporta – zadovoljstvo što možete gledati ova natjecanja nipošto ne može opravdati autoritaran agitprop i kršenja ljudskih prava koja su pratila Igre u Pekingu i Sočiju. Niti može opravdati neobuzdano profiterstvo bogataša u Riju, a sve na leđima siromaha i pripadnika niže klase koji žive u tom gradu, kao ni oduzimanje prijeko potrebnih resursa osnovnim javnim službama.
A taj osjećaj zadovoljstva i ugode može biti vrlo snažan. Gotovo poput droge. U petak navečer, obuzeo me težak oblik rukometne groznice dok sam u jednom restoranu u Riju gledao muško polufinale između Danske i Poljske u društvu dviju skupina Danaca. Utakmica je bila fantastična, s golom u posljednjoj sekundi koji je utakmicu odveo u produžetke, gdje je danski vratar imao nekoliko sjajnih obrana te svoju ekipu doveo do finala. Bilo je to jedno od onih čarobnih olimpijskih iskustava u kojima vas potpuno obuzme sport koji jedva da i razumijete, no u tom vam je trenutku važan kao da je riječ o vašoj životnoj strasti.
U svojem najboljem izdanju, Igre su skup upravo takvih trenutaka. One su uzbuđenje koje osjećamo dok gledamo Michaela Phelpsa i Usaina Bolta kako osvajaju medalje, pomičući granice sposobnosti ljudskog tijela. No, ništa od svega toga – od dirljivih prizora sportskog viteštva do bezumnog neprekidnog medijskog praćenja arogantnog američkog praznoglavca koji urinira po benzinskoj postaji – nikako ne može biti vrijedno života koji su uništeni kako bi MOO mogao prodavati nogometne lopte za 92 dolara, a istovremeno spremačicama u olimpijskom selu plaćati 1,83 dolara na sat te prigovarati preopterećenim volonterima.
A kada smo već kod volontera, za vrijeme Igara masovno su odustajali zbog iscrpljujuće dugog radnog vremena i prekratkih stanki. Bilo bi lijepo kad bismo i mi ostali mogli odustati. No, olimpijske igre će se gotovo sigurno nastaviti u postojećem, parazitskom obliku. NBC, najveći izvor prihoda za MOO, već je otkupio televizijska prava do 2032. godine. Premda je MOO u dokumentu koji su nazvali Agenda 2020 obećao odgovorne promjene, tamošnje preporuke su toliko općenite da su gotovo besmislene: ukupno je posvećeno samo 115 riječi tome kako da se jedan od najrasipnijih ljudskih pothvata učini „održivim“, 49 riječi o rodnoj ravnopravnosti, drugih 49 riječi o transparentnosti, i 32 riječi o „etici“. Kao što se moglo i očekivati, Agenda 2020 nije nimalo obvezujuća: nitko je nije potpisao, nitko nije zadužen za njezinu provedbu, i nitko neće biti odgovoran ako ciljevi ostanu neispunjeni.
Ništa se neće promijeniti
U međuvremenu, jedini dokument koji je uistinu važan – ugovor o domaćinstvu Igara u Tokiju 2020. godine – jamči da se ništa neće promijeniti. Taj se grad ugovorom obvezao da će ispuniti ono što je obećao u kandidaturi, bez obzira na konačan financijski trošak. U ugovoru nema odredbi koje bi štitile prava stanovnika Tokija; radije, grad je ugovorno obvezan poduzeti sve što je potrebno kako bi bio spreman za Igre. Human Rights Watch je objavio kako će se to promijeniti za Olimpijske igre 2024. godine, s odredbama o zaštiti ljudskih prava i sprječavanju diskriminacije, no provedbeni mehanizmi su u najboljem slučaju nejasni, a operativne obveze grada domaćina Igara 2024. godine, objavljene u rujnu 2015. godine, ne sadržavaju takve odredbe.
Stoga će u doglednoj budućnosti olimpijske igre i nadalje ostati bez opravdanja za svakog onog tko smatra da su životi siromašnih i politički marginaliziranih ljudi vrijedni, i da oni zaslužuju isto ono temeljno ljudsko dostojanstvo koje zaslužujemo i mi. Naravno, to neće spriječiti MOO da glasno promiče olimpijske igre kao instrument zacjeljivanja rana, čovječnosti i mira, unatoč tome što se njegovi članovi voze naokolo u oklopljenim automobilima, okruženi naoružanim čuvarima. To neće spriječiti MOO da bude ono što jest ili da radi ono što radi. Kada se nalazite unutar izoliranog „olimpijskog mjehura“, Igre su fantastičan show.
Dok sam razgovarao s Gaffneyem jednog vedrog, predivnog dana u malenom restoranu nekoliko ulica od Avenide Atlantice i Copacabane, bilo mi je teško sažeti sve ono što sam smatrao negativnim stranama olimpijskih igara. Uvjeravao me kako je to vrlo teško, da je on proveo cijelo desetljeće pokušavajući to učiniti, a da su neki drugi ljudi proveli i više vremena od toga. Nastavit će pokušavati, no da bi mogao reći sve što ima morat će napisati knjigu, a i tada neće biti siguran da je spomenuo baš sve. Kaže da svi ti problemi zapravo i nisu specifični samo za olimpijske igre. Oni su jednostavno elementi modernog ljudskog društva. Olimpijade su tek trotjedne zabave, posvećene slavljenju upravo tih elemenata.
Nakon svakih Igara, postoji tradicija koja nalaže da je potrebno utvrditi jesu li Igre bile „uspješne“. To ovisi o tome tko donosi tu ocjenu i o tome što smatraju bitnim. Obično su novinari oni koji ocjenjuju je li fokus zanimanja bio na sportskim postignućima i zanimljivim televizijskim prijenosima ili na neugodnostima oko Igara – kao da su patnje tisuća stanovnika i korupcija gradskih dužnosnika samo žalosna sporedna priča, još jedan usputna nit u reality showu koji se ponavlja svake četiri godine. Međutim, za ljude koji žive u Riju, Igre nisu bile samo programski sadržaj za koji NBC može prodavati reklame, niti lokacija za snimanje blockbustera za kraj ljeta. One su bile stvarne, sa stvarnim i trajnim učincima. S gledišta ljudskih prava, s gledišta ljudi, pogrešno je i pokušavati ocijeniti jesu li Igre bile uspješne. Naime, uspješne olimpijske igre nikada niti nisu održane. One su sve, kako to Gaffney kaže, samo različite vrste potpune katastrofe.
Vice Sports/S engleskog preveo Vedran Pavlić