UMRO je Pero, objavio mi je jutros skršen, prigušen glas u suzama stegnutom grlu nakon kratke pauze koja je uslijedila poslije mobitelskog zvona koje je najavljivalo da me zove njegova supruga Natalija.
Mislio sam da me možda zove da se vidimo jer ide u vikendicu u Pokupsko ili na Interliber.
No umjesto toga pokosila me teškom viješću i tugom koje su me zatekle nespremnog, mada dugo pripremanog Perinom bolešću.
"Ajooj, Natalija. A ja se upravo spremam na Interliber kupiti Perine knjige koje me je prekjučer zamolio da mu nabavim na sniženjima", izustio sam blesavo, ošamućen i prije nego što sam joj stigao izraziti saučešće. Osjećao sam pritom kao neku krivnju što neću moći izvršiti taj posljednji zadatak koji mi je prijatelj povjerio kada još nisam znao da će biti posljednji.
Neću mu moći donijeti knjige u židovski dom umirovljenika, u njegovu posljednju bazu, u kojoj je već neko vrijeme prebivao zbog bolesti, ali je i nastavljao raditi koliko je mogao, a iz koje mi se posljednjih mjeseci najčešće javljao videovezom. Volio je vidjeti ljude s kojima priča, vjerojatno zato što su mu nedostajali izravni kontakti. Pero kao pravi pisac voli promatrati, voli vidjeti sugovornike, mislio bih tada. Znao se žaliti što rasvjeta na mojem balkonu, na koji bih se povukao na partiju razgovora, nije najbolja.
Zadatak koji mi je povjerio činio mi se važnim. Bio sam počašćen što ga je dodijelio baš meni, znajući dobro koliko je rado nabavljao vlastite knjige kojih više nije imao na zalihama jer ih je volio poklanjati bliskim ljudima koji su ih uživali čitati. I meni ih je darovao nekoliko, a ja sam ih sve s velikim guštom progutao.
Otišao je čovjek koji je obilježio moj život
Iako sam se već neko vrijeme pripremao za takvu mogućnost, zatekla me je spoznaja da je iz mog života otišao čovjek koji ga je značajno obilježio u dvije ključne faze.
U prvoj, kada sam bio mladi student koji je, kako je tada bilo u trendu, visio pred kultnim kafićima Kavkazom, Zvečkom i Blatom, koji je plesao i tražio cure u klubu Jabuka, oduševljavao se stripom, doživljavao njegov procvat u Jugoslaviji i sa strahopoštovanjem susretao i pratio njihove autore, pohodio Zagrebački festival animiranog filma koji je tada bio jedan od najjačih na svijetu, revno kupovao Sirius da bih gutao nove SF priče, nabavljao Start, ne samo radi duplerica, čitao Polet i uživao u hrabrim tekstovima i fotografijama zbog kojih je znao biti zabranjivan, pojma nisam imao koliko su mi sve to omogućile upravo njegova stvaralačka energija i njegova genijalnost, koliko su u svemu tome njegovi prsti i talenti bili upleteni i ključni.
U svim tim novinama, medijima i projektima, bilo je njega, kao novinara, književnika, pjesnika, urednika, autora i teoretičara stripova, pokretača Jabuke i još mnogo toga. Od spoznaje da iza toliko toga što me je vrlo snažno obilježilo u formativnim godinama stoji on ponajviše me je dijelila činjenica da sam bio sedam godina mlađi. Iako smo imali povelik presjek zajedničkih prijatelja, poznanika i mjesta na kojima smo se mogli susresti, tada se još nismo izravno upoznali.
Drugi put obilježio me je u posljednjih desetak godina, nakon što smo se upoznali i počeli družiti. Ovaj put iz blizine, neposredno, kao dragi prijatelj, kao divan čovjek, ali i dalje aktivan, genijalni stvaralac, osobito umjetnik naracije koji je tim svojim izuzetnim umijećem kojim je oduševljavao ljude koji su čitali njegove romane, pripovijetke, pjesme i blogove, ili su gledali njegove videouratke, a posljednjih godina i sjajne dokumentarce, podjednako znao očaravati goste u svojoj kući na Kraljevcu.
Znao je šutjeti, promatrati i slušati
Pero u društvu ljudi koji su mu rado dolazili u goste nije bio razmetljiv. Naprotiv, znao je šutjeti, promatrati i slušati. No kada bi progovorio, znalo se da slijedi neka podulja priča koja će biti i zabavna i prigodna i pametna.
Često sam imao osjećaj da Peri ide od ruke sve čega se uhvati. Nakon što se iznenada u poznoj dobi posvetio filmu i napravio svoj prvi dokumentarac Dum spiro spero, što u prijevodu znači "dok dišem, nadam se", a u kojem je progovorio o svojoj bolesti koja mu je polako oduzimala dah i život te njime zasluženo osvojio hrpe važnih nagrada u Hrvatskoj i širom svijeta, mislio sam da više neće uspjeti napraviti nešto slično, da neće stići dovršiti svoj sljedeći projekt, film Kuća na Kraljevcu.
Bio je sve slabiji, a žalio se da nije lako doći do arhivske građe koja mu je bila potrebna za snimanje, kao ni do ljudi koji su bili glavni akteri u priči o toj zanimljivoj građevini, rasadniku važnih ideja i ličnosti u kulturi Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije. Kući čiji je život i priču on nastavljao svojim životom u njoj i ljudima koje je ondje okupljao.
Pero je bio uvjereni ljevičar i kada je to prestalo biti popularno i poželjno. Kako je sam znao reći, bio je praksisovac. Neki su ga čak prozivali da je jugonostalgičar, što je odbacivao uz tumačenje da mu je žao što se Jugoslavija krvavo raspala, ali i da je nesastavljiva u ikakvom sličnom obliku. On nije bio ljevičar samo zato što je u vrijeme Jugoslavije proživio svoje najslavnije dane, i dobio najviše priznanja, niti zbog toga što je bio politički aktivan dionik tih vremena, niti zbog toga što je nakon 1990-ih postao persona non grata.
Bio je duboko human, iskreno i aktivno zainteresiran za ljude
On drugo nije mogao biti jer je bio duboko human, iskreno i aktivno zainteresiran za ljude, ljudska prava, blagostanje, slobode. Često se bavio razmišljanjem i raspravama o temeljnom dohotku koji bi svim ljudima omogućio pristojan život i istovremeno slobodu da rade ono što vole. Bio je humanist i ljudina ne samo u teoriji, na riječima, nego i u praksi.
U to sam se mnogo puta osobno uvjerio, osobito u trenucima krize u mom privatnom životu, kada sam najviše trebao prijatelje. Iako bolestan, u kolicima, znao je ostajati sa mnom budan do sitnih sati u noći, u dugim razgovorima, uz piće i pokoju cigaretu koju je, kao neki neposlušni dječak, sakrio od supruge Natalije na nekom skrovitom mjestu u nekoj od svojih brojnih arhiva knjiga, stripova, fotografija ili nečeg četvrtog. Pričao bi mi o svemu i slušao o svemu. Bavio se mojim problemima, ali i nizao priče iz svojeg života, iz mladih dana iz vremena Poleta, Novog kvadrata, novog vala i Jabuke, iz dana koje je proveo u Americi, pokazivao mi je neke preostale fotografije poslane redakcijama Starta i Erotike.
Žalio je što je vulgarnost pornografije ubila erotiku, a nacionalizam bratstvo i jedinstvo, odnosno kozmopolitizam. Nagovarao me je da pokušam pokrenuti večeri erotske poezije. Žalio se i što ga neke nove feministice nisu doživljavale kao feminista, iz meni i njemu nejasnih razloga, iako je to kao istinski humanist nesumnjivo bio. Žalio se i da su njegove priče za djecu postale lektira u Danskoj, dok u Hrvatskoj za njih nije bilo mjesta jer nije bio domoljub primitivnog, državotvornog tipa. Naprotiv, bio je neskriveno kritičan prema načinu na koji je ostvaren projekt nezavisne Hrvatske i prema onome u što se pretvorila.
Doživio je brojne nepravde. Nije se žalio
No Pero se zapravo nije puno žalio, iako je doživio brojne nepravde i bio šikaniran. Mogao je i imao razloga za puno više. Uglavnom je razumio i stoički podnosio. Nije se žalio čak ni kada je njegova bolest uzela maha. A ako bi to tu i tamo učinio, bilo je to s dozom humora i autoironije koje mu nikada nije nedostajalo, što je sjajno demonstrirao u filmu Dum spiro spero koji se bavi smrću.
Pero me je mnogo toga naučio, među ostalim, cijeniti hrvatsku suvremenu književnost. Ne samo kroz svoje knjige. On je bez trunke zavisti hvalio brojne svoje kolege i kolegice kao dostojne svjetskih biblioteka.
Volio je i životinje, ne samo ljude, a bili su mu sumnjivi oni koji nisu. Brižno je hranio lisice na rubu šume u svojem kvartu i tugovao za svakom koja bi nestala. Pse je birao među onima koji su imali najmanje sreće, onima s ulice ili iz utočišta. Jedan blog pisao je pod pseudonimom koji je zapravo bio ime njegovog neprežaljenog psa Babla.
Drago mi je, dragi Pero, da si dočekao premijeru svojeg drugog dokumentarca i što si imao prilike čuti da su kritike bolje nego što si očekivao. Drago mi je i počašćen sam što sam tome svjedočio i što sam ti to stigao reći. Iznad svega mi je drago što sam ti prije nekoliko dana, kad smo se čuli pretposljednji put, kao dragom prijatelju stigao reći koliko mi nedostaješ, i ti i druženja u tvojoj kući s tvojim dragim prijateljima i divnom obitelji.
Dugo sam imao na pameti da ću trebati napisati nešto o tebi, no nikako nisam ništa uspijevao započeti dok si još bio živ. Činilo mi se neprimjerenim spremati in memoriam još živom prijatelju. Sada, kada je došlo vrijeme za to, nedostaje mi rječitosti kojom si ti bio tako obdaren, a usto mi nedostaje i vremena za nešto primjerenije jer ipak trebam obaviti posljednji zadatak koji si mi zadao. Sada žurim na Interliber da nabavim nešto tvojih knjiga za sebe i za tvoju suprugu, koju si tako iskreno i duboko volio čak i kada si mi se u šali u skrovitosti dima i vinskih para u mrkloj noći znao žaliti na njezine zabrane i prijekore kojima je pokazivala brigu i ljubav prema tebi.
Fališ mi, dragi Pero, već dulje i falit ćeš mi dok god živim.
Hvala ti na svemu što si mi dao i ostavio u nasljeđe.