Foto: The Heritage Foundation
AMERIČKA zaklada Heritage Foundation objavila je Indeks ekonomske slobode 2016. TOP 20 čine Hong Kong, Singapur, Novi Zeland, Švicarska, Australija, Kanada, Čile, Irska, Estonija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države, Danska, Litva, Tajvan, Mauricijus, Nizozemska, Njemačka, Bahrein, Luksemburg i Island.
Hrvatska je tek 59 posto ekonomski slobodna zemlja. U godinu dana pala je za 2,4 postotna boda, odnosno za 22 mjesta na listi – sa 81. na 103. mjesto.
Tako je Hrvatska na 38. mjestu od 44 europske zemlje. Heritage ističe kako se Hrvatska nalazi među ekonomski neslobodnim zemljama Europe (zajedno sa BiH, Moldavijom, Grčkom i Rusijom), dok su Ukrajina i Bjelorusija označene kao represivne zemlje za ekonomsku slobodu. Istaknuto je kako su fiskalne prilagodbe doprinijele povratku ekonomske dinamike u Europi. Ipak, Hrvatska je s Rusijom označena kao zemlja s najmanjim postignućem u tom području.
Uzroci pada
Metodologija Indeksa ekonomske slobode obuhvaća 10 područja. Hrvatske bodove i mjesto u poretku srušio je prije svega rastući udio javnog duga u BDP-u.
U području javne potrošnje zabilježen je pad za 12,8 bodova. Do rezanja potrošnje nije došlo u dovoljnoj mjeri kako bi se suspregnuo neobuzdani rast deficita (uglavnom zbog financijskih troškova kamata). U području vlasničkih prava Hrvatska je pala za okruglih pet bodova. Metodološki se ovo područje odnosi na odsutnost vladavine prava i disfunkcionalnost pravosuđa. Sporost sudova u rješavanju predmeta kao i provedbi pravomoćnih presuda jedan je od bitnih razloga. Problem ostaje vrlo rašireno državno vlasništvo u stotinama poduzeća. Isto tako, broj nenaplativih kredita se povećao. Kada se gledaju primjedbe i preporuke Europske komisije, upravo su navedena područja istaknuta kao najproblematičnija.
Heritage ističe kako birokratske poteškoće utječu na konkurentnost investicijskog okruženja i kako je malo koraka učinjeno kako bi se kontrolirala javna potrošnja. Može se pročitati iz navedenog kako Heritage sugerira rezanje države upravo u tim segmentima gdje birokracija stvara prepreke investicijama potrebnim za rast gospodarstva. Kako je rastući javni dug problem koji je najviše utjecao na pad hrvatske ekonomske slobode, onda je jasno da deficit treba rezati tamo gdje država ne isporučuje uslugu, odnosno tamo gdje stvara prepreke investicijama kao vitalnom pokretaču razvoja.
Mali pomaci
Heritage ističe kako su poduzeti određeni koraci za kontroliranje javne potrošnje. Ipak, to nije dovoljno, a javni dug je u međuvremenu porastao. Bitni zahvati na rashodovnoj strani proračuna su dakle izostali.
Spominju se i određeni koraci u fleksibilizaciji tržišta rada, koji nisu dovoljni. Ponešto je olakšano osnivanje poduzeća, ali regulatorni teret za poslovanje ostao je velik. Zahvaljujući benefitima liberalizacije EU tržišta Hrvatska nema carina prema EU, dok postoje dobri signali zbog planiranja transatlantske slobodne trgovine (TTIP i CETA). Bankarski sektor je zdrav i konsolidiran. Kaznenim zakonom se oštrije kažnjava korupcija. Novi sustav imenovanja sudaca je povećao profesionalizam.
Metodološki deficit
Indeks ekonomske slobode se sigurno može poboljšati. Primjerice, mjeri se kao jedan od izvora fiskalne (ne)slobode granična stopa poreza na dohodak. Što niža granična stopa, to je veća ekonomska sloboda. Niski flat tax se sigurno predlaže kao rješenje u tom slučaju, a Hrvatska je ionako dio Istočne Europe gdje je to trend. Ipak, trebalo bi diferencirati porezne pragove na koje se odnosi granična stopa poreza na dohodak. Premda je povećan taj prag, hrvatski porezni sustav i dalje guši srednju klasu sa 40 postotnom stopom, pogotovo IT sektor. U tom smislu, premda se ne predlaže, nije isto ako se takva stopa primijeni za izrazito visoke dohotke.
Zaključno
Izazov fiskalne prilagodbe ostaje broj jedan Hrvatske kada je u pitanju zadatak za popravak. Promašene fiskalne politike su porezni obveznici previše trpjeli da bi se obilno financirali viškovi i neefikasnosti u javnom sektoru, pogotovo oni segmenti koji guše slobodu poslovanja i poduzetničku inicijativu.
U tom smislu, alternativa u smjeru ekonomske slobode nije, kako se to često pojednostavljeno čini, generalirati javnu upravu kao problem. Ekonomska sloboda je moguća samo uz preciznu diferencijaciju efikasnijih i manje efikasnih elemenata i struktura u javnoj potrošnji. Standardi kvalitete javnog menadžmenta bi mogli uvelike pomoći u tom procesu smanjivanja državne potrošnje i svih onih uplitanja koja su pokazala kako pretjerana i neumjerena birokracija guši zdravo tkivo građanskog društva – niz poduzetničkih inicijativa za stvaranje vrijednosti.
Kada se gleda metodologija ovog indeksa, u hrvatskom slučaju su institucionalne nadležnosti za povećanje ekonomske slobode prije svega su u području financija, pravosuđa i rada. U području financija treba dobro koordinirati fiskalnu prilagodbu. U području pravosuđa treba olakšati osnivanje i stečaj poduzeća te stvoriti uvjete za ubrzanje sudskih procesa kako bi pravda bila dostižna. U području rada je potrebno fleksibilizirati tržište rada. U području gospodarstva, moguće je sa horizontalne razine, uz punu podršku Vlade, koordinirati procese deregulacije tržišta i administrativnog rasterećenja gospodarstva iz područja niza resora.
Manji porezi, uz manje birokracije, efikasnija i manja država – sve su to vrijednost koje su primjerice Litvanci odabrali u određenom trenutku svoje političke povijesti. Zbog toga su već na 13. mjestu u indeksu ekonomske slobode. Ako žele, mogu Litvanci biti i bolji od Hong Konga – najbolji na svijetu. Samo trebaju dodatno odrezati državu, poreze, regulacije, unaprijediti sudove i vladavinu prava.
Politika se kao sustav administrativne moći često pokazuje kao prepreka ekonomskoj slobodi. Nema zemlje bez države, ali ima zemalja gdje je država po opsegu manja i manje tereti porezne obveznike. Ekonomska sloboda zato nije utopija u kojoj bi uživali idealisti. Ekonomska sloboda znači da sustav javnih politika čini što više u tom smjeru.
U hrvatskoj javnosti treba takvog optimizma, da shvatimo kako u TOP 20 nisu samo razvijene bogate zemlje. Svatko je pozvan natjecati se i pobjeđivati u toj neprestanoj borbi za narodno oslobođenje. I to na kraju donosi političke bodove i kod samih građana. Hrvatski političari to tek trebaju shvatiti.
Autor je predsjednik think tank Centra za javne politike i ekonomske analize
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala