ŠTO BISMO mi bez tajnih sastanaka? Bez tajnih lokacija? Bez tajnih dogovora? Što bismo bez "konstruktivnih susreta daleko od očiju javnosti", gdje se "uz kavu i zakusku" raspravlja o "puno lijepih stvari"? Što bismo bez tajnovitih osmijeha, dvosmislenih izjava, bez znakovitih pogleda i još znakovitijih šutnji?
Vjerojatno bismo imali otvoreno društvo. I odgovornu vlast. I normalnu državu. Vjerojatno bismo imali političare koji vode transparentnu politiku. I javnost koja je pravodobno i u potpunosti informirana o dogovorima državnog vrha. Ovako, ovisimo o misterioznim susretima na misterioznim lokacijama, o misterioznim rješenjima misterioznih problema. I sve to ukrašeno misterioznim objašnjenjima. Kao da se ne radi o ljudima koje biramo na izborima, dajemo im u ruke vlast i odgovornost, a bogami i kruh.
Nacija može odahnuti, taštine su zadovoljene
Ivo Josipović i Jadranka Kosor sastali su se kako bi izgladili nesuglasice, nesporazume i međusobne prijetnje ostavkama. Nisu to mogli obaviti na Pantovčaku ili u Banskim dvorima. Bilo bi to previše, onako, normalno. Morali su se povući na tajnu lokaciju. Onu na kojoj su posluživali kavu i zakusku.
Nacija je idući dan izviještena da može odahnuti. Kriza je okončana. Kritike povučene. Suze obrisane. Taštine zadovoljene. Jadranka Kosor ustvrdila je da "premijerka i predsjednik nemaju pravo na nerazgovor, nekomunikaciju i nesuradnju". A ima li javnost pravo na pravodobnu i potpunu informaciju?
Svatko sa svakim, više puta
Institucija tajnog sastanka toliko se već ukorijenila u hrvatsku politiku da bi valjalo razmisliti o njegovu unošenju u Ustav. Možda još nije kasno dojaviti Vladimiru Šeksu da je ubaci negdje između ovlasti predsjednika države i Vlade RH. Nema sumnje da bi prijedlog bio usvojen konsenzusom.
Sjetimo se samo kako je Mesić održavao tajne sastanke sa Sanaderom. Pa je Sanader održavao tajne sastanke s Kosor. Pa je Kosor održala tajni sastanak s Josipovićem. A prije koji dan i s Radimirom Čačićem. Na tajnim sastancima u proteklih dvadeset godina dijelile su se države, završavali pravi i politički ratovi, mirili istinski i izmišljeni neprijatelji, dogovarali poslovi i imenovanja, konstruirale optužnice i obećavale amnestije, dijelile isprike i obećanja.
Mesić i Račan, Mesić i Sanader...
Kad god se Mesić posvadio s Račanom - ili su ih posvadili mediji - odmah su se dogovarala mirenja, izmjenjivali dramatični telefonski pozivi, organizirala kasnonoćna druženja. Kad god su zaratili Mesić i Sanader - ili su željeli ostaviti takav dojam - štura priopćenja obavještavala su uznemirane građane da su se predsjednik i premijer čuli i sastali ili tek dogovorili da se sastanu. Kad i gdje, o čemu i s kojim zaključkom, to je ostalo nepoznato.
Sjetimo se koja se frka digla oko tajnog sastanka Mesića i Sanadera uoči predsjedničkih izbora. S tjedan dana zakašnjenja razglabalo se o temama razgovora: jesu li rušili kandidaturu Nadana Vidoševića ili kovali kandidaturu Milana Bandića, jesu li razgovarali o premijerovoj ostavci ili o predsjednikovim političkim planovima? Odgovor, pogađate već, nismo dobili. Baš kao ni s tajnovitog ručka Sanadera i Kosor u restoranu Baltazar, odakle smo dobili tek papparazzi fotografije dvoje ljudi kako odlaze na ručak. Sada su tradiciju održali Josipović i Kosor.
U čemu je snaga? U tajnovitosti
U čemu je snaga tajnih sastanaka? Upravo u tome - u tajnovitosti. Ona daje dodatni značaj susretu. Važnost. Težinu. Otvara prostor za kalkulacije i manipulacije. Za različite interpretacije. Stvara psihozu u javnosti. Misterij, nedorečenost, dvosmislenost, to je ono što daje važnost razgovoru na kojem su se rješavale neke sasvim prozaične teme. Recimo, o funkcioniranju državnog vrha, o kršenju Ustava, opozivu predsjednika. Javnost je saznala tek da su se dogovorili da će se ubuduće dogovarati. Zar opet na tajnim sastancima?
Možda su na sceni novi političari, ali navike su ostale iste. Nije sporno da državni vrh ima pravo održavati kontakte mimo službenog protokola, ali ovo je već postala opsesija. Ne samo za vladajuće političare, nego i za javnost koja je zaglavila u uhodanoj špranci: državni vrh se svađa, država je u krizi, državni vrh održava tajni sastanak, državni vrh se pomirio, država je spašena.
Taština kao ustavna kategorija
Možda ovo zvuči naivno, ali je li to zaista ono što želimo? I ono što smo zaslužili? Da nas političke svađe drže u napetosti i okupiraju nam pažnju? Da se prepucavanje predsjednika i premijerke podiže na razinu državnog problema, a njihova taština praktički proglašava ustavnom kategorijom? Kad bolje razmislimo, možda bi najbolje bilo da njihovi tajni sastanci doista ostanu tajni. Da ne znamo tko nam i kako vodi državu.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje