KOMENTARI koje smo mogli čitati u danima nakon crnogorskih predsjedničkih izbora, ne samo u medijskom ex-yu prostoru, svjedoče nam da stereotipi i crno-bijele slike ostaju ključne konstante naslijeđene i neprovjetrene političke percepcije promatrača i analitičara crnogorskih prilika.
S jedne strane, politički i crkveni zagovornici srpskog nacionalističkog "proljeća" u Crnoj Gori Mandićev izborni neuspjeh skrivaju iza Milatovićeve pobjede nad Đukanovićem, dok Milovi simpatizeri njegov poraz prikazuju kao pobjedu "srpskog svijeta", Srpske pravoslavne crkve..., rezignirano i neutemeljeno nazivajući duhovima Vučića i, vjerovali ili ne, Vojislava Šešelja!?
Imajući razumijevanja za senzibilitet koji možemo spakirati u sintagmu "koga su litije ujele taj se i Jakova plaši", sasvim je jasno da je Crna Gora u nedjelju navečer "izašla na zelenu granu" i da se akcije suprotstavljenih srpskih i crnogorskih ekstremizama nalaze u slobodnom padu.
U eseju koji sam nakon djelomičnih lokalnih izbora, s naglaskom na onome što se zvalo "Bitka za Podgoricu", potpisao 29. listopada prošle godine na ovom istom portalu ("Crna Gora je godinama u žestokim borbama i svađama. Možda stiže tektonska promjena"), stavio sam naglasak na etabliranje "Treće opcije", oličene u Pokretu Europa Sad (PES) koja je tada odnijela pobjedu u glavnom gradu.
Između zakrvljene braće
Uloga Dritana Abazovića, kojeg sam u spomenutom tekstu označio "spiritus movensom" teške i bolne crnogorske tranzicije, pobjedom Milatovića u prošlu nedjelju potpuno se zaokružila i potvrdila dvije ključne premise s kojima je ovaj neobični Albanac u proljeće 2020. ušao u političku kampanju za parlamentarne izbore. "Da Milo izgubi, a da Amfilohije ne pobjedi", bila je jedna od ključnih poruka biračima koja je 2. travnja dobila i svoju bukvalnu potvrdu.
Pored toga Abazović je mnogo snažnijim koalicijskim partnerima u budućoj vladi tada uspio nametnuti koncept "ekspertske vlade", kontrolirajući direktno njegovu realizaciju s pozicija vicepremijera u prvoj i premijera u drugoj tranzicijskoj vladi koja je, doduše u tehničkom mandatu, još uvijek aktualna.
Stavljajući se između zakrvljene braće, koja su ga s dijametralno različitih pozicija podržala u oba mandata a da nisu mogli da privire u vladu (?!), on je raskrčio etnocentrističku džunglu i trasirao put Milatoviću i PES-u. Oni će tom stazom, poslije relativno glatke pobjede na predsjedničkim, krenuti k punom trijumfu 11. lipnja, na izvanrednim parlamentarnim izborima.
Đukanović i Mandić su ljudi na odlasku
Prije nego što neku riječ progovorim o budućim pobjednicima i njihovim koalicijskim partnerima, dužnu pažnju moramo posvetiti i gubitnicima ovih izbora. Ne ulazeći u to kako će se njihove političke organizacije dalje razvijati, potpuno je jasno da su Milo Đukanović i Andrija Mandić ljudi u odlasku. S obzirom na to da je Milov poraz jasan i neupitan, nije loše analizirati Andrijin debakl koji mediji, pogotovo u Srbiji, pokušavaju prikriti Milovim porazom i "prošvercati" poraženu nacionalističku opciju kao pobjedničku.
To naravno nikoga nije iznenadilo jer pamtimo kako je Milošević 1999. nakon bombardiranja proglasio pobjedu Srbije nad NATO paktom, dok se potpis na kumanovskoj kapitulaciji još nije ni osušio, a TV ekranima promicale slike srpske vojske koja prepušta pobjedniku teritorij svoje "svete zemlje". Gledali smo ozarena lica momaka sretnih što su sačuvali živu glavu. Naravno, svi su podizali tri prsta, šta god im je to tada značilo. Na veliku žalost svih njih, iako su u nedjelju uvečer ulicama Podgorice mahali srpskim zastavama i podizali tri prsta, kao i u kolovozu 2020., i ovoga puta to što je Milo izgubio nije Andriji donijelo pobjedu.
U finišu kampanje pred izbore Milo je čak otvoreno "podržao" Andriju birajući ga za duel, sugerirajući tako biračkom tijelu, sasvim neiskreno, da mu je to glavni rival. Pokušao ga je na prevaru uvesti u drugi krug protiv sebe i tamo poraziti. Nije uspio time oboriti akcije Milatovića koji je već u prvom krugu "ošišao" Mandića sa skoro dvocifrenom razlikom.
Vanjska politika Đukanovića je izdržala i pobijedila
S druge strane, to što je na završnom mitingu pred prvi krug izbora Mandić uzviknuo da su "Đukanović i Milatović ISTI, jer pored ostalog se obojica zalažu za postojanje i priznanje Crnogorske pravoslavne crkve", nije spriječilo jedan dio njegovih birača da odmah, u prvom krugu, podrže naknadnog pobjednika.
Konvertitima je bilo jasno da je podrška Mandiću bacanje glasa jer ga on nikada neće kapitalizirati. Naprosto, vlast jedne NATO članice ne može dozvoliti sebi da joj agenti Kremlja vršljaju po vladi i drugim prostorima političke moći. Najinteresantnije što je ovo osuđujuće stavljanje Mila i Jakova u istu ravninu suštinski - točno. Naime, iako su u dva koraka, 2020. i sada 2023., Đukanović i DPS gubili i izgubili vlast, strateške odrednice njihove vanjske politike ostale su – netaknute!
Vanjska politika Đukanovića i DPS-a je izdržala i pobijedila. Mandićeva stranka kao najjači koalicijski partner i na vrhuncu moći kolovoza 2020. te ni za potonje dvije i pol godine nije uspjela u Podgoricu vratiti protjeranog srpskog ambasadora, a kamoli da otprizna Kosovo, izvede zemlju iz NATO-a, spriječi sankcije Rusiji...
Ako tome dodamo da su dva ključna čovjeka PES-a, Spajić i Milatović, bili ekspertski ministri u prvoj, Krivokapićevoj vladi koja je Mandića, Kneževića, Medojevića ignorirala i ostavila izvan i daleko od svih poluga realne političke moći, jasno nam je što možemo očekivati u vremenu pred nama, kada će skoro izvjesno Milatovićev PES biti pojedinačno najjači, a Mandićev Demokratski front još bolji za izbjegavanje.
Zaista, zašto bi politička opcija koja je, pod izgovorom ekspertskog karaktera vlade, vješto uspjela eskivirati sudjelovanje lidera srpskog nacionalističkog pokreta u njoj, poslije 11. lipnja bilo što tu promijenila? To bi bilo ravno odlasku u četnike i ustaše u proljeće 1945.
Potpuni pad ruskog utjecaja u Crnoj Gori
Debaklu dviju do sada najjačih političkih opcija na različite načine doprinio je i potpuni pad ruskog utjecaja u Crnoj Gori, zbog osude agresije na Ukrajinu. Proruski elementi ne samo da su ostali bez snažnije podrške kao u vrijeme pokušaja državnog udara 2016. nego su se u izvjesnoj mjeri bar prešutno pokušali distancirati od ratnog Kremlja, dok suverenisti upravo zbog pada realnog ruskog utjecaja nisu više mogli zastrašivati i tako mobilizirati svoje biračko tijelo protiv Demokratskog fronta.
I "neslužbeni Beograd", značajan dio duboke države koji u većoj mjeri kontrolira Putin nego Vučić, se bez mnogo entuzijazma, obeshrabren stanjem na ukrajinskom frontu i jedinstvom Zapada, pomirio s činjenicom da su se Rusi "o svom jadu zabavili" i da treba sačekati "bolja vremena".
Službeni Beograd je u potpunosti zaokupljen snažnom dinamizacijom pregovora s Prištinom, od čega ne može dignuti glavu jer su Amerikanci odlučili da se na ovu desetljetnu zajebanciju mora staviti točka.
Srpska pravoslavna crkva polušapatom je sudjelovala u kampanji ne gubeći iz vida da Milatović neće srušiti nijedan od stubova naslijeđene Milove vanjske politike, ali ni činjenicu da i novi predsjednik uvažava postojanje rivalske Crnogorske crkve. Srpska crkva u Crnoj Gori je dobila potpis i verifikaciju crnogorske vlade, što joj je bilo presudno važno zbog nekretnina i to je, ispostavit će se na ovim izborima, u suštini srpsko pitanje stavilo ad acta.
Bit će interesantno promatrati s koliko će umiješanosti Milatović do 11. lipnja uspjeti upravljati svojim izbornim uspjesima i hoće li do kraja preuzeti manjinsko biračko tijelo koje još uvijek značajno podržava Đukanovića. Ako to uspije s predsjedničke pozicije u naredna dva mjeseca - a to ne bi trebalo biti teško, iskustva su ne samo Crne Gore nego i Hrvatske i Srbije da su manjine uvijek uz vlast - uz dalji i još veći priljev procrnogorskih i prosrpskih birača, već sada možemo s velikom izvjesnošću govoriti o konturama naredne parlamentarne većine, ali i opozicije.
Izbori u lipnju
Pokret Europa sad možemo prepoznati kao budućeg pobjednika koji će uz koaliciju Bečić-Abazović i podršku manjinskih stranaka moći formirati vladu. Ako se ne desi neko ogromno iznenađenje, neće biti čudno ako DPS i Demokratski front ostanu ispod 40 posto i tako završe u opoziciji, koju će nova većina prema nahođenju koristiti za povremenu podršku najznačajnijim odlukama.
Dok se to ne desi, par toplih riječi za odlazećeg predsjednika. Ne tražim pomilovanje za Mila Đukanovića, ali dok se na sudu nešto ne dokaže u vezi optužbi na njegov račun, sjetimo se stvari koje je dokazano postigao. Ne samo da se 1997. otvoreno suprotstavio Slobodanu Miloševiću, nego je vodio Crnu Goru do nezavisnosti, uveo u NATO pakt i, do 30. kolovoza 2020., učinio najizglednijom budućom članicom EU na Zapadnom Balkanu.
Nije fer da oni koji ne od nedjelje, nego već pune dvije i pol godine baštine i ne diraju njegovo vanjskopolitičko nasljeđe pričaju samo o nedokazanom kriminalu, a ne spomenu nijedno dokazano dostignuće. Ovo se odnosi i na one čiji se broj tijekom navodnih višedesetljetnih progona i ugnjetavanja, gle čuda!, po službenim popisima stanovništva uvećao bar tri puta za 20 godina - Srba je na početku Milove vladavine po popisu iz 1991. bilo nešto preko 9%, da bi ih na posljednjem popisu 2011. bilo čak preko 28%, s daljom tendencijom rasta. Ni oni danas nemaju nijednu lijepu riječ za njega i njegovu stranku, naprotiv.
Pisati iz Srbije o ovome, a ne spomenuti lidere i pripadnike srpske demokratske opozicije koje je, u najopasnijim vremenima pred petooktobarske promjene 2000. sklonio i čuvao u Crnoj Gori da ne padnu šaka Miri, Slobi i Službi, bilo bi također nekorektno. Oni danas šute i dodaju po neku granu na Milovu lomaču. Zoran, kome je sačuvao glavu, danas bi sigurno pokazao tu zahvalnost koja izostaje. Ah, Slaveni.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala