Trenutno je Izrael zaokupljen ratom u Pojasu Gaze. Njegove postrojbe provode upade i zračne napade u kojima je dosad, prema ministarstvu zdravstva Gaze kojim upravlja Hamas, smrtno stradalo više od 5000 ljudi u Gazi. Iako se sukob s Hamasom zaoštrava, Izrael se suočava s još jednom opasnom krizom. Borbe u Gazi počinju se širiti na Zapadnu obalu izazivajući ono što bi moglo postati treća intifada.
Nakon eksplozije u arapskoj bolnici Al-Ahli u Gazi od 14. listopada, koju izraelski i američki dužnosnici pripisuju palestinskom Islamskom džihadu, ali za koju mnogi Palestinci krive Izrael, nasilne demonstracije izbile su u Jeninu, Nablusu, Ramallahu, Tubasu i drugim većim gradovima. Palestinci su također proglasili opći štrajk diljem teritorija, a ekstremni izraelski doseljenici - koji su pohitali pogoršati ionako lošu situaciju - počeli su provoditi odmazde.
Više od 90 Palestinaca umrlo je na Zapadnoj obali do jutra 22. listopada. Palestinska uprava, koja upravlja Zapadnom obalom, bit će pod teškim pritiskom da zadrži kontrolu, a njezini napori da očuva red naštetit će već narušenom legitimitetu palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa, piše Foreign Affairs.
Za Washington će nered na Zapadnoj obali samo pogoršati izazove stvorene ratom u Gazi i dodatno pokazati kako izraelsko-palestinski sukob ostaje u velikoj mjeri neriješen. Posljednjih su godina mnogi promatrači i političari u Sjedinjenim Američkim Državama stavili taj sukob u drugi plan zaključivši da je - iako je izraelska politika postala manje stabilna - postignuta nova ravnoteža.
Isti autor najavio eskalaciju između Izraela i Palestinaca, sad kaže da su šanse za treću intifadu veće nego godinama prije
Regionalna "normalizacija" postala je poštapalica nakon što je Izrael potpisao mirovne sporazume s Bahreinom, Marokom, Sudanom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima i s obzirom na to da se činilo da su se Izrael i Saudijska Arabija prvi put približili uspostavi službenih diplomatskih odnosa. Ali stvarnost na terenu očito je bila u suprotnosti s ovim optimističnim gledištem. Prošle veljače isti autor napisao je za Foreign Affairs da se "približava opasni razvoj događaja i na izraelskoj i na palestinskoj strani, a izgledi za 2023. postaju mračni". Unatoč izostanku uzbune u Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama, dokazi su jasno ukazivali na očajan i neizbježan zaključak: šanse za treću intifadu veće su nego što su bile godinama. Hamasov napad 7. listopada i odgovor Izraela eksponencijalno su povećali te izglede.
Abbas je preuzeo kormilo palestinskog vodstva nakon smrti dugogodišnjeg palestinskog vođe Yasera Arafata 2004. godine. Ova se tranzicija dogodila tijekom druge intifade, koja je bjesnila od 2000. do 2005. godine, a zatim se polako ugasila. Arafat je vidio Hamas kao oružje protiv Izraela, dajući organizaciji prostor za djelovanje kada je želio pritisnuti Izrael, ali obuzdavajući ga kada je želio smiriti situaciju. Vjerovao je da ga može zgnječiti po volji.
Hamas postao prejak
Ali Hamas je ubrzo postao prejak da bi ga kontrolirao. Militantna skupina stekla je znatan kredibilitet svojim stalnim napadima na Izrael tijekom druge intifade, dok je Palestinska uprava podlegla korupciji i unutarnjim sukobima. Abbasu su nedostajali Arafatova karizma i revolucionarni legitimitet, a njegov je uspon dodatno oslabio popularnost Palestinske uprave. Hamas je zauzvrat postao moćan konkurent Abbasovoj vlasti.
Kako se palestinska politika mijenjala, nade za mir su nestajale. Izraelci su se odmaknuli od nasilja druge intifade vjerujući da će ustupci i potraga za mirom biti dočekani s više nasilja. Palestinci su vjerovali da se Izrael okrenuo okupaciji i polaganoj aneksiji Zapadne obale. Zbog ove gorčine, kada se Izrael povukao iz Gaze 2005. godine, učinio je to bez konzultacija s Abbasom ili drugim palestinskim čelnicima koji su bili voljni sklopiti mir, što je bila namjerna gesta nepoštovanja. Kao rezultat toga, Hamas je mogao preuzeti zasluge ističući da je prijetnja beskrajnim nasiljem, a ne pregovori, bila ono što je navelo Izrael da ukloni svoje trupe. Poštovanje koje je Hamas stekao svojim napadima i njegova reputacija relativno manje korumpirane organizacije pomogli su mu da pobijedi na izborima u Gazi 2006., a zatim, nakon sukoba s Palestinskom upravom, preuzme vlast 2007. godine.
Od tada Hamas vlada Gazom iako ga Izrael, SAD i druge zemlje ne priznaju kao vladu. Palestinska uprava je Hamas smatrala konkurentom, a Izrael ga je smatrao neprijateljem; često su surađivali protiv Hamasa. Arapske države, posebice Katar i Turska, često su pokušavale pomoći Hamasu, ali druge države, uključujući susjedni Egipat, gledale su na Hamas kao na potencijalnu prijetnju zbog njegovih veza s pokretom Muslimanskog bratstva, koji egipatska vojna vlada smatra svojim primarnim protivnikom.
Dokazali otpornost
Ipak, Hamas je dokazao da je otporan. S obzirom na duboke korijene Hamasa u Gazi, izraelski ekonomski pritisak i redovite - iako ograničene - vojne kampanje nisu uzdrmali njegovu moć. Činilo se da je prevladao neugodan status quo: Palestinska uprava je upravljala Zapadnom obalom, a Hamas Gazom. Obje strane sumnjičavo su promatrale drugu, ali nijedna nije uspjela potisnuti drugu.
Čelnici Palestinske uprave zabrinuti su zbog Hamasove popularnosti među Palestincima, posebno tijekom kriza poput ove sadašnje, kada je Hamas u središtu palestinske pažnje. Organizacije za ljudska prava tvrde da se Palestinska uprava koristi mučenjem, premlaćivanjem i proizvoljnim uhićenjima kako bi suzbila nemire pristaša Hamasa (kao i drugih protivnika). Prema Institutu za studije nacionalne sigurnosti Sveučilišta u Tel Avivu, Palestinska uprava čak prijeti članovima obitelji svojih političkih protivnika. Palestinska uprava ima mnogo neprijatelja: mnogi Palestinci je doživljavaju kao posrednika izraelske okupacije. Za one koji žive pod okupacijom na Zapadnoj obali izbor između Hamasovog prkosa i suradnje s Palestinskom upravom je jednostavan.
Opasan ciklus mogao bi se stvoriti na Zapadnoj obali
Čak i prije Hamasovog napada na Izrael 7. listopada, situacija na Zapadnoj obali bila je zapaljiva. Palestinski bijes zbog izraelske beskrajne okupacije, njegovog širenja naselja i pogroma koje su počinili izraelski doseljenici bio je visok. Ova se godina pokazala smrtonosnijom od 2022., koja je i sama bila najsmrtonosnija u posljednjih nekoliko godina. Kako sve više Palestinaca bude stradavalo tijekom izraelskih vojnih operacija u Gazi, nemiri na Zapadnoj obali vjerojatno će nastaviti eskalirati, što će zauzvrat potaknuti više izraelskog osvetničkog nasilja. Rezultat će biti opasan ciklus.
Takav bi ciklus samo dodatno ojačao Hamasov položaj, kao što je to učinio i njegov napad 7. listopada. Opseg i razmjeri napada šokirali su Izraelce i to je nedvojbeno bio udarac prestižu i auri nepobjedivosti židovske države. Ali iako mnogi Palestinci osuđuju smrt nevinih, vjerojatno su ponosni što i Izrael osjeća bol i ne može ignorirati palestinsku stvar. Palestinske i druge protuizraelske skupine nazivaju takvo nasilje "otporom", nešto što ima dugu tradiciju među Palestincima. Hamas preuzima plašt heroja iz prošlosti. Koliko god se Hamas hvalio korisnošću nasilja u poticanju izraelskog povlačenja iz Gaze 2005. godine, Hamasov krvavi uspjeh stoji u oštroj suprotnosti s korupcijom i percipiranim suučesništvom Palestinske uprave.
Abbasovo zaoštravanje retorike
Kako bi ojačao svoj legitimitet i odvratio palestinski bijes, Abbas poduzima retoričke i diplomatske mjere. Abbas je nakon eksplozije u bolnici optužio Izrael za "gnjusan ratni zločin" i otkazao sastanak s američkim predsjednikom Joeom Bidenom, ne želeći se pojaviti pored čelnika zemlje koju mnogi Palestinci krive za omogućavanje izraelske agresije. Abbas će vjerojatno dodatno pojačati svoju antiizraelsku i antiameričku retoriku u nadolazećim danima, i to pokretanjem diplomatskog pritiska na izolaciju Izraela i provođenjem simboličnih mjera za prekid javne suradnje s Izraelom. Mogao bi, na primjer, suspendirati sudjelovanje Palestinske uprave u odborima koji upravljaju opskrbom vodom i energijom Izraela i Gaze. Mogao bi čak tvrditi da obustavlja sigurnosnu suradnju s Izraelom na Zapadnoj obali (iako je malo vjerojatno da će takvu suradnju doista prekinuti).
Abbas i Palestinska uprava se, međutim, suočavaju s krizom nasljeđivanja. Abbas je 87-godišnji kronični pušač i nema jasnog nasljednika. Suzbio je svoje suparnike dajući im malo ili nimalo vidljivosti - a kamoli mogućnosti da razviju vlastite pristaše ili političke mreže. Ali nakon što on umre, moglo bi doći do političkih otvaranja. Doista, moguće je da će se pojaviti više suparničkih vođa, svaki s različitim birokratskim ili geografskim centrom moći. Mnogi potencijalni kandidati dio su stare garde koja je vladala uz Abbasa, ali moguće je da će se pojaviti novi, mlađi vođa - netko tko donosi svježu perspektivu.
Što bi se moglo događati na Zapadnoj obali
Trenutačno nasilje na Zapadnoj obali prilika je za takve vođe da se pokušaju nametnuti u iščekivanju Abbasova konačnog odlaska. Novi čelnici mogli bi se prikloniti nacionalizmu dopuštajući ili čak potičući napade na izraelske doseljenike ili vojnike. Kao način diskreditiranja suparnika koji surađuju s Izraelom, oni također mogu potaknuti narodno raspoloženje protiv nasilja doseljenika, izraelskih ograničenja njihovih života i ubijanja civila u Gazi. Još je veća zabrinutost da će već diskreditirana Palestinska uprava postati slabija i podjeljenija. Izraelci strahuju da će Hamas iskoristiti spor oko nasljeđa kako bi povećao svoju moć, uključujući pokušaj preuzimanja kontrole nad Zapadnom obalom.
Za Sjedinjene Američke Države ova je putanja bez sumnje duboko uznemirujuća. Ali Washington nije bez aduta. Kad dođe do pregovora o tome kako okončati rat u Gazi i pojasu pružiti humanitarnu potporu, Washington bi trebao olakšati uključivanje Palestinske uprave kako bi se povećala njena relevantnost i vjerodostojnost.
Čak i da Izrael bude uspješan u smanjenju nasilja doseljenika, palestinski bijes je snažan
Izrael mora suzbiti ratobornost svoje doseljeničke zajednice tako što će njegova obavještajna služba i policijske službe agresivno identificirati planove doseljenika da ubijaju i maltretiraju susjedne Palestince; drugim riječima, tretirajući teroriste među naseljenicima na isti način na koji Izrael tretira druge terorističke prijetnje. Izrael mora uhititi doseljenike koji koriste nasilje i mora obraniti Palestince od njihovih napada. Nasilje doseljenika protiv nedužnih Palestinaca riskira stvaranje krize na Zapadnoj obali u trenutku kada se Izrael mora usredotočiti na Gazu i odvratiti Hezbolah.
Ali čak i ako Izrael bude uspješan u smanjenju nasilja doseljenika i pomoći u održavanju Palestinske uprave, palestinski bijes je već snažan, a žrtve kopnene invazije neizbježno će produbiti njihov bijes. Dugoročno gledano, smanjenje posljedica krize u Gazi malo će pomoći vraćanju kredibiliteta Abbasa i Palestinske uprave. Sve dok nema stvarnog mirovnog procesa ili druge nade za dogovoreno rješenje, Palestinci će vidjeti skupine koje zagovaraju nasilje - poput Hamasa - kao bolje vođe unatoč razaranju koje donose njihove akcije.