Je li Haški sud imao smisla?

 

Haški sud, naime, formalno završava s radom krajem ove godine, dok će preostale procese, poput drugostupanjskog postupka za doživotno osuđenog zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića ili ponovljenog postupka šefu srbijanske Službe državne bezbednosti Jovici Stanišiću i njegovu zamjeniku Franku Simatoviću, preuzeti rezidualni Mehanizam za međunarodne kaznene sudove Ujedinjenih naroda. 

 

Praljkovim potresnim činom - prizor upravo osuđenog bosanskog Hrvata koji “s prijezirom odbacuje presudu” i nakon toga ispija neidentificirani otrov obišao je cijeli svijet - bit će, nažalost, neizbrisivo obilježeno i zatvaranje Haškog suda, koji je prije 24 godine osnovan s ambicioznim ciljem donošenja pravde za brojne ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koji su se tada na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine već dogodili; i one koji će se tek dogoditi, uključujući genocid u Srebrenici te sustavno etničko čišćenje i druge zločine na tada još srpskom Kosovu.

 

 

Ali Praljkovo pretvaranje sebe u mučenika ne može izmijeniti nedvosmisleni zaključak Haškog suda: "Šestorica optuženih, zajedno s tadašnjim visokim dužnosnicima Republike Hrvatske, bili (su) ključni sudionici u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem etničkog čišćenja bosanskih muslimana, počinjenjem zločina protiv čovječnosti, teškim kršenjima Ženevskih konvencija i drugim ratnim zločinima.” 

 

Haški sud podigao je optužnice protiv ukupno 161 osobe, od čega su apsolutna većina Srbi - njih 94, dok su 29 Hrvati, po 9 Bošnjaci i Albanci te po 2 Crnogorci i Makedonci. Od tog broja 90 ih je osuđeno: 56 osuđenika već su odslužili svoje kazne, a 14 ih je još u zatvoru. 17 optuženih je umrlo prije ili za vrijeme suđenja, a 9 za vrijeme odsluženja kazne. 

 

No je li ovaj međunarodni sud zaista donio pravdu ratom poharanim zemljama bivše Jugoslavije? Srpski nacionalisti će, naravno, reći da nije, pozivajući se na etničku neravnotežu optuženika i osuđenika kao na krunski dokaz antisrpske pristranosti Haaga, konstruirajući iz toga nebulozne teorije o bjelosvjetskoj zavjeri kojom se kriminalizira čitav narod. Takva demagogija može se čuti od oslobođenog četničkog vojvode Vojislava Šešelja, srpskog ministra obrane Aleksandra Vulina ili desničarskih populista (bliskih našem zastupniku Ivanu Pernaru) Borisa Malagurskog i Boška Obradovića, čija pročetnička stranka Dveri promiče gnjusnu ideju da se Ratko Mladić u Bosni borio protiv, ni manje ni više nego - ISIS-a. 

 

Međutim, za razliku od ovih zapjenjenih konfabulacija, etnički omjer osuda odražava povijesnu istinu da su ratovi u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu prvenstveno posljedica velikosrpske agresije, vođene projektom koji je još Srpska akademija umetnosti i nauka formulirala u svom Memorandumu prije raspada Jugoslavije: “Svi Srbi u jednoj državi.” Bez težnje da se kaotična ratna zbivanja pretjerano simplificiraju, može se tvrditi da je ovo bio primarni pokretač, dok su nacionalistički projekti drugih naroda bili reakcija koja je onda, po principu povratne sprege, još više produbila ratne strahote.

 

 

S tim u vidu, ne mogu se ignorirati neki žaljenja vrijedni, a ponegdje i neiskupljivi propusti Haškog suda. Prvi je svakako propust da se glavnog arhitekta velikosrpske agresije, bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, učinkovito procesuira i osudi prije njegove smrti u Haagu, koju se također, po svemu sudeći, moglo izbjeći. Naime, kako tvrdi Florence Hartmann, novinarka i bivša glasnogovornica glavne tužiteljice ICTY-a Carle Del Ponte, Milošević je u zatvoru uzimao lijek koji je poništavao djelovanje lijeka koji je dobivao za povišeni krvni tlak. Time je svjesno narušavao vlastito zdravlje - moglo bi se slobodno reći da se trovao - kako bi, tvrdi Hartmann, dobio dozvolu da ode na liječenje u Rusiju. Pitanje je, naravno, bi li se s tog liječenja ikada vratio. Ako je ovo istina, plan mu se očito izjalovio i umro je usred suđenja. Ostaje neshvatljivo kako se, kao i u slučaju Praljka, dogodio ovaj kardinalni propust haškog osiguranja.

 

 

Milošević je tako za srpske desničare postao mučenik Haaga, žrtva međunarodne nepravde u ime pravde; istu inverziju stvarnosti sada vidimo na djelu i u Hrvatskoj, s istim mitologiziranjem Praljkova samoubojstva. Podsjećati na žrtve postrojbi HVO-a i inzistirati na pravnoj činjenici da je ovaj general osuđeni ratni zločinac postaje ravno veleizdaji i znači navući na sebe ponovo razbuktalu mržnju nacionalista koji se kite njegovim profilnim slikama, šalju otvorene prijetnje smrću i pozivaju na linč. “Heroj, a ne zločinac”, ponovo uglas skandiraju vladajući političari, njima lojalni mediji i svi ostali koji su na sebe preuzeli obranu hrvatstva od unutarnjih i vanjskih neprijatelja - blaženo nesvjesni da na isti način odgovornost poriču i branitelji srpstva s druge strane. 

 

Kao što su ovi nesvjesni da je srpska strana, s obzirom na pravu prirodu agresije, itekako pošteđena na sudu. Jer, dok je u presudi Praljku i ostatku vojnog i političkog vodstva paradržavne tvorevine Herceg-Bosne utvrđeno sudioništvo hrvatskih vlasti, na čelu s Franjom Tuđmanom, u udruženom zločinačkom pothvatu, presudom Mladiću Miloševićev je režim praktički amnestiran. Bjelodana koordinacija, podrška i vojno-politički savez između Beograda i Banja Luke u presudi je izostavljena iz razloga što nije nesumnjivo dokazana. 

 

 

"Vijeće je većinom glasova odlučilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni. Vojnici HV-a zajedno su se borili s vojnicima HVO-a", stoji s druge strane u prvostupanjskoj presudi Jadranku Prliću, Praljku i ostalima. Kako je moguće da za ovaj zaključak ima dovoljno dokaza, a za istovjetni o zajedničkom djelovanju vojnih snaga bosanskih Srba i JNA nema? To pitanje ostaje velika mrlja na ostavštini Haškog suda - mrlja koja se teoretski još može izbrisati na ponovljenim suđenjima Stanišiću i Simatoviću, ali malo je vjerojatno da će se to dogoditi.

 

Jer, ako je vjerovati povjesničaru specijaliziranom za jugoistočnu Europu i bivšem suradniku ICTY-a, Marku Hoareu, “pošteda” Srbije kao agresora u BiH i Hrvatskoj počela je još intervencijom Del Ponte zbog koje je optužnica podignuta samo protiv Miloševića, a ne i drugih sudionika “udruženog zločinačkog pothvata” iz vrha Srbije, Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Borisava Jovića i ostalih. Osim Miloševića, Simatovića i Stanišića, optužen je još samo načelnik generalštaba Jugoslavenske armije Momčilo Perišić, ali on je pravomoćno oslobođen 2013. nakon nepravomoćne osude na 27 godina zatvora. 

 

Naznake o političkoj pristranosti suda tu ne prestaju: sudac Frederic Harhoff smijenjen je nakon što je upozorio svoje kolege o političkom pritisku američkih i izraelskih dužnosnika na sud što je, prema njegovoj tvrdnji, utjecalo na oslobađajuću presudu Perišiću, ali i našim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Nadalje, sama Hartmann je u jednoj od skandaloznijih epizoda osuđena na sedam dana zatvora jer je kao novinarka otkrila imena sudaca koji su odobrili Srbiji zahtjev za zadržavanje tajnosti dokumenata koji su mogli inkriminirati tu zemlju u suđenjima Miloševiću, Mladiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, ali i u tužbi protiv Srbije za genocid koji je podnijela BiH. 

 

Na kraju krajeva, pravda je posebno bolno podbacila u slučaju osude na samo pet godina zatvora Veselinu Šljivančaninu i oslobađajuće presude Miroslavu Radiću za jedan od najneljudskijih zločina tog doba - pokolja 200 ranjenika i drugih civila na Ovčari nakon pada Vukovara. A oslobađanje Šešelja, koji se otvoreno sprdao sa sudom (kojim se aboliralo njegovo poticanje ratnih zločina i vrbovanje koljača), može se opisati samo kao groteskno.

 

Dok je mogući motiv poštede Srbije bio svojevrsni 'quid pro quo' zbog gubitka Kosova, u slučaju Gotovine vjerojatni motiv bila je aktivna vojna podrška SAD-a u Oluji i naknadnim vojnim operacijama u kojima su Hrvatska vojska i Armija BiH porazile snage bosanskih Srba. Amerikanci su se, kao što je dobro poznato, sami izuzeli iz nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda, što je još jedna ogromna mrlja za sam koncept međunarodne pravde. A u slučaju Bošnjaka izgledno je da je sud prema njima bio posebno popustljiv jer su pretrpjeli daleko najteže žrtve u ratu u BiH, uključujući genocid.   

 

 

Međutim, pokolji od strane bošnjačkih vojnika i stranih mudžahedina nad hrvatskim civilima i vojnicima, poput onih u Grabovici i Uzdolu, također nisu dobili punu pravdu, jer je osuđena samo nekolicina izvršitelja, a po zapovjednoj odgovornosti nitko - general Armije BiH Sefer Halilović oslobođen je jer nije utvrđeno da je mogao spriječiti ili kazniti masakr. Brigadir Armije Naser Orić osuđen je na samo dvije godine za ubojstva i mučenje srpskih zarobljenika. Pitanje koje se često može čuti s hrvatske i srpske strane, a nije potpuno nelegitimno jest: zar i bošnjačka strana nije vršila etničko čišćenje? Koji god uzroci bili, činjenica je da su i Srbi i Hrvati i Bošnjaci raseljeni unutar i izvan Hrvatske i BiH, a da je krajnji rezultat etnički homogeniji i razgraničeniji teritorij nego onaj prije rata - upravo u skladu sa željama Miloševića, Tuđmana i Alije Izetbegovića. 

 

Selektivna pravda, reći će s pravom i Srbi i Hrvati i Bošnjaci koji se osjećaju zakinuto, nimalo ne pridonosi ostavljanju trauma rata iza nas i gledanju naprijed prema suživotu na koji smo primorani, sviđalo nam se to ili ne. Plemenske tlapnje o etnički čistim državama i prekrajanju granica po volji urodile su samo spaljenom zemljom, masovnim grobnicama, poljuljanom vjerom u ljudskost dojučerašnjih susjeda i zajedničku budućnost. 

 

Oko istine o ratu nismo se složili i, kako bi rekao Vulin, nikad ni nećemo. Svaka strana ima svoju, svačiji ratni zločinci su osuđeni jer su “branili svoje”. Nikako da shvatimo pouku koju nam je rat i sam Haški sud, koliko god kompromitiran možda bio, ipak dao: nema opravdanja za zločine, za ubijanje, silovanje, paljenje, protjerivanje. Suditi se može (i mora) i pobjednicima, i poraženima, i agresorima i onima koji su se branili, ako su okaljali ruke krvlju nevinih. 

 

 

Aktualne rasprave o hibridnom ratovanju nikako da povežemo s vlastitim, i previše autentičnim iskustvom hibridnog rata, u kojem su se ispreplitali građanski rat unutar iste države i međunarodna agresija, izmjenjivali savezništvo i neprijateljstvo (Bošnjaci i Hrvati), suradnja s neprijateljem (ne zaboravimo šverc nafte između Hrvata i Srba u BiH), progon civila na jednoj strani i zbrinjavanje izbjeglica iste nacije (stotine tisuća Bošnjaka u Hrvatskoj) s druge, legitimne vojne operacije te pokolji, palež i egzodus stanovništva koji je uslijedio (primjerice nad hrvatskim Srbima nakon Oluje)... Dražen Erdemović, etnički Hrvat koji se spletom okolnosti (nakon što se borio i za HVO i za ARBiH) našao u streljačkom vodu u Srebrenici, a onda postao svjedok pokajnik protiv Mladića, ultimativni je primjer proturječja kojima je ovaj rat prožet.

 

Iz ove velike, gotovo nedokučive ratne tragedije i misterije u ovom “tamnom vilajetu” svatko izvlači svoju parcijalnu istinu koja mu odgovara. “A što s njima?”, svi se koriste ovim lažnim argumentom i upiru prstom na drugu stranu da bi zataškali krivnju na svojoj. Ali žrtve su savršeno u stanju biti i zločinci, a te žrtve nikad ne mogu biti alibi za vlastite zločine ni za demonizaciju čitavog naroda ili države. Kao što činjenica da sve strane snose određenu krivnju nipošto ne znači da je ta krivnja jednaka. Ako se ne riješimo ovih zabluda, nikada nećemo izići iz svojih rovova selektivnog morala temeljenog na nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.

 

 

Da, Praljak nije bio samo osuđeni ratni zločinac. Bio je i diplomac triju fakulteta, kazališni i filmski redatelj, netko za koga je bošnjački pjesnik Abdulah Sidran rekao: “Bili smo prijatelji i moje poznavanje njegove ljudske prirode buni se protiv ikakve mogućnosti da je mogao izdavati komandu za zločin.” Bio je, na kraju krajeva, tragična ličnost, toliko uvjerena u vlastitu nevinost i nevinost hrvatske strane u ratu da je iz revolta sebi oduzeo život. Je li to bio čin hrabrosti, kukavičluka, principijelnosti ili ludosti, opet je nešto oko čega se oni na suprotnim pozicijama nikad neće složiti.

 

Ali i Mladić je, bar se tako čini, uvjeren da je nevin. Šešelj je bio najmlađi doktor nauka (prava, da ironija bude veća) u Jugoslaviji. I Karadžić je bio pjesnik. Ništa od toga ih ne abolira. Ako se pozivamo na Haški sud kada kažemo da su Mladić i Karadžić ratni zločinci, ne možemo na Praljka primjenjivati druge kriterije samo zato što je “naš”. Ne možemo prezirati Šešelja kao notornog ratnog huškača i oličenje mržnje, a u isto vrijeme slagati se s njim da je Praljkov čin bio junački.

 

U čemu god da je ovaj sud podbacio - a da bi došli do tog zaključka, ne moramo slušati Šešelja, Malagurskog ili Velimira Bujanca, dovoljna nam je Hartmann - da nije bilo Haaga, mnogi odgovorni za najgora zlodjela nikad se ne bi našli na optuženičkoj klupi, kamoli u zatvoru. Bili bi sigurni u okrilju nacionalnih vlasti koje su ih zdušno štitile i opravdavale. Nemojmo to zaboraviti u ovim danima buke, bijesa i ponovnog zbijanja plemenskih redova u kojima se propagira teza da s Haškim sudom nikad nije trebalo surađivati. Bez njega, imali bismo samo mitove, ne i pravdu.