U MNOGIM drugim državama se to već dogodilo, sad pogađa i zemlju gastronoma - Francusku: lanac samoposluga nudi baget za 29 centi, cijena koju pravi pekari jednostavno ne mogu ponuditi, piše Deutsche Welle.
Priscilla Hayertz je još kao mala curica sanjala biti pekarica. Danas joj je 37 godina i njezin san se prije desetak godina i ostvario: u pariškoj četvrti Montmartre sad već ima dvije pekarnice u kojima nudi bagete, kroasane i sve druge pekarske poslastice bez kojih Francuzi ne mogu.
Ali od kako je lanac samoposluga E. Leclerc u svoju ponudu uvrstio i baget za samo 29 centi, nad njenim snom su se nadvili tmurni oblaci. Jer to je protivnik posve druge kategorije: to je lanac s preko 700 trgovina diljem Francuske, a aktivan je i u inozemstvu - probio se sve do Slovenije. Njemu je kruh i pekarski proizvodi tek sporedna djelatnost, ali ovakvom cijenom želi privući kupce da u samoposluzi kupe i kruh i sve drugo što im treba.
Uprava tog lanca samoposluga u reklami objavljenoj po novinama tvrdi kako je tek "smanjila vlastitu dobit" kako bi "ojačala vašu kupovnu moć kad vam je najviše potrebna pa tako zamrzavamo cijenu našeg bageta za sljedećih šest mjeseci." Leclerc je odbio razgovor s našom novinarkom, samo je poslao dopis gdje tvrdi kako "cijena od 29 centi nema učinka na cijenu koju mi plaćamo našim dostavljačima brašna i proizvoda od žitarica".
Francuske pekarnice - baš kao i mesnice s bezbrojnim paštetama i delikatesama, ribarnice, voćarne... Sve su to mjesta koja cijene ne samo Francuzi nego i sladokusci čitavog svijeta.
"Mi ne prodajemo tek kruh..."
Ali za vlasnicu pariške pekarnice je to teški udarac: "To je nelegalna konkurencija i time se želi reći kako naš posao uopće nije vrijedan". Razgovara s nama u pekarnici Au Levain d'Antan dok mijesi tijesto za nove bagete koji kod nje koštaju jedan euro i 20 centi. Petinu čitavog prometa čine ti tradicionalni hljebovi i jednostavno joj nije jasno kako on uopće može biti jeftiniji: "Kako možete financirati proizvodnju jednog bageta s 29 centi? I mi, samostalni pekari smo morali drastično smanjiti svoju zaradu jer cijena brašna stalno raste. A povrh toga moramo platiti sve naše troškove i dati plaću našim suradnicima."
I bez tog rata s lancom samoposluga joj je život u protekle dvije godine bio dovoljno težak: od početka pandemije joj se promet praktično prepolovio. Najprije zato jer nema turista, a i mnogi stanovnici te četvrti su dovoljno imućni da su za vrijeme lockdowna pobjegli na svoja imanja u provinciji.
U osnovi, Francuzi bi se lakše odrekli Eiffelovog tornja nego svog bageta. Je li i Francuska "zrela" za propast čitave kulture malih trgovina?
No baš u doba pandemije se najbolje vidjelo kako su male i samostalne pekarnice - baš kao i mesnice, voćarne, ribarnice... daleko više od mjesta gdje se samo nešto kupuje: "Za vrijeme zabrane izlaska su mnogi naši kupci dolazili jer su jednostavno trebali ljudski kontakt. To je i za nas normalno i poznajemo naše mušterije, a ako netko - pogotovo starija osoba neko vrijeme ne dolazi, raspitamo se što je s njom i je li sve u redu. Pekarnice su sastavni dio života u Parizu i stvaraju veze među stanovnicima", tvrdi vlasnica.
"Mislite da varamo naše mušterije?"
Ne samo Pariza: to je kultura i kvaliteta života čitave Francuske i Dominique Anracit dodaje kako to pogotovo vrijedi za male seoske trgovine. Čak i turist koji natuca tek par riječi francuskog će već nakon nekoliko dana biti dočekan smiješkom i već će prodavačica ili prodavač znati koliko kroasana obično kupuje.
Anract je na čelu francuske udruge pekara i slastičara CNBPF i tvrdi: "Francuska ima sreću što u zemlji postoji 33.000 malih pekarnica i njih moramo održati. Mnogi ljudi ne kažu 'idem u pekarnicu', nego govore o 'mom pekaru'." Kruh je u Francuskoj i državna politika: dok je čitavu Europu već preplavila pošast polugotovih pekarskih proizvoda koji se tek do kraja peku u samoj trgovini, od 1998. u Francuskoj je na snazi zakon po kojem se netko smije zvati pekarom samo ako i sam proizvodi kruh koji prodaje. "Ali ovom akcijom lanca samoposluge sad mi izgledamo kao prevaranti i kao da s našim cijenama varamo naše mušterije."
Što je vama važnije: dobar kruh ili ceduljica s cijenom?
Zato udruga pekara i slastičara ne želi samo tako prihvatiti tu akciju samoposluge: svi pokrajinski čelnici udruge su poslali pismo svojim parlamentarnim zastupnicima, a i pravna služba udruge želi provjeriti prodaje li samoposluga bagete ispod cijene - to je zapravo zabranjeno. I nisu sami: "I druge udruge, mesara ili ribara su me kontaktirali i rekli, ako spremate prosvjede ili neku akciju, računajte i na nas. Jer svima su dozlogrdili ti lanci samoposluga s njihovim nemoguće niskim cijenama."
Ruši se čitav svijet
Yannick Fialip iz gospodarskog povjerenstva Udruge poljoprivrednika FNSEA upozorava: "To je dio rata cijenama i sve niže razine usluga gdje će biti uništena i radna mjesta i čitavi gospodarski segmenti". To se već vidjelo i u Njemačkoj: i to je bila zemlja s tisućama malih pekarnica, ali one sustavno nestaju i nije im bila konkurencija druga pekarnica, nego jeftina samoposluga.
To zadire i dublje, u samu nabavu: još prije petnaestak godina u Francuskoj je bilo praktično samo pilića koji su i uzgajani u toj zemlji, ali uvozni su za dobru trećinu jeftiniji od francuskih. Velike samoposluge su već stari veterani u ratu cijenama - u prvom redu među sobom: njima nije problem cijenu nekoliko artikala spustiti čak i ispod nabavne kako bi privukli kupce da kupuju i robu gdje će onda samoposluga zaraditi.
I u drugim zemljama Europe su sve rjeđe pekarnice gdje se doista mijesi tijesto i peče kruh: polugotovi proizvodi stižu iz golemih tvornica i u pekarnici se samo dopeku do kraja. Niti teoretski takav kruh ne može biti isto tako kvalitetan.
Povrh toga je početak godine i to je doba kad lanci samoposluga pregovaraju s dostavljačima o isporuci - i takve cijene su pritisak na proizvođače. Leclerc je i sam "na drugoj strani bojišnice", on se bavi mljekarstvom i mliječnim proizvodima i može svjedočiti o neizdrživom pritisku: "Još su naši troškovi proizvodnje prošle godine porasli za 15%. Taj teret jednostavno moramo prebaciti na kupce ako ne želimo propasti."
Ako je kruh loš...
Jer inflacija je i u Francuskoj koncem 2021. bila 2.8%, dok je godinu prije bila samo 0.5%, upozorava profesor ekonomije Michel Ruimy. "Dapače, stopa poskupljenja živežnih namirnica je i po 30%." Razloga ima mnogo: cijena energenata, ali i suša i loše vrijeme. No sve to onda i mušterije tjera da bolje paze na svoje izdatke - i onda možda kupuju i baget za 29 centi.
No on je ipak Francuz pa je optimističan: "Ako baget nije tako dobar, onda ga nitko neće kupovati bez obzira kako jeftin bio." Stara je poslovica kako "Francuzi rade da bi dobro jeli, a Nijemci jedu da bi dobro radili" - ali je teško reći je li to još uvijek tako. Euro i dvadeset - ili 29 centi? Za mnoge tu neće biti dileme, pa makar time ugrožavaju čitavu kvalitetu života.