Je li sav najgori kriminal u Hrvatskoj napravljen po zakonu?

Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL

"SVE JE bilo po zakonu", zaključio je Uskok nakon što su navodno pomno istražili Slavka Linića i aferu Spačva.

Radi se o, podsjetimo, samo jednoj u nizu sumnjivih predstečajnih nagodbi o kojima je Index pisao, a u kojoj je sporna bila odluka Ministarstva financija da otkupi zemljište firme Spačva za 33 milijuna kuna, usprkos procjenama prema kojima je sporno zemljište vrijedilo tek oko šest milijuna kuna.

Ova afera bila je povod Zoranu Milanoviću da Linića šutne iz Vlade. I sam premijer je u javnim istupima naglašavao da je potpisan ugovor koji nije dobar za Hrvatsku. No, što se Uskoka tiče, nikakva šteta po državni proračun nije nastala, sve su se uključene strane pridržavale važećih zakona pa nema razloga za Linićev progon.

No, koliko doista vrijede hrvatski zakoni, najbolje je pokazao slučaj Rena Sinovčića. Kontroverzni zadarski poduzetnik krajem prošle godine završio je iza rešetaka zbog predstečajne nagodbe njegove firme Vox i privatizacije NK Zadar. U oba slučaja zbog koja je Sinovčić priveden (gotovo) sve se radilo - po zakonu.

Dokaz u prilog ovoj tvrdnji je presuda Visokog trgovačkog suda iz ožujka 2014. godine, kojom je odbijena žalba Stoje Mučaji, pročelnice zadarske Porezne uprave, na predstečajnu nagodbu Voxa. Visoki trgovački sud tada je zaključio da je žalba neosnovana, odnosno da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za sklapanje predstečajne nagodbe Voxa. Istovremeno se sud uopće nije želio očitovati o navodima da je nagodba Sinovčićeve firme uspjela proći samo zbog falsificirane dokumentacije; prema tada važećem Linićevom zakonu o predstečajnim nagodbama, Visoki se trgovački sud u to uopće nije imao pravo petljati.

Sličan je slučaj i privatizacije NK Zadra, o kojoj je Index također izvještavao mjesecima prije nego je protiv Sinovčića podignuta optužnica. Iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta tada smo doznali, a kasnije je to potvrdio Boris Lalovac, koji je odobrio privatizaciju kao predsjednik Povjerenstva za profesionalne sportske klubove, da nadležni državni organi nisu imali drugog izbora nego da odobre privatizaciju za koju su znali da je sumnjiva. Tako im je nalagao važeći Zakon o sportu.

Tko je jamio, jamio

Spomenuti slučajevi bili bi krajnje šokantni, da se ne radi o već ustaljenim obrascima ponašanja. Legalna pljačka od samog je početka usađena u temelje hrvatske države zaslugom Franje Tuđmana i njegovog modela pretvorbe i privatizacije s ciljem da zemljom zavlada 200 bogatih obitelji. Ishod čitave priče najbolje je, dobro poznatom devizom, opisao Ljubo Ćesić Rojs - "Tko je jamio, jamio".

Kada se govori o privatizaciji i njenim učincima, svakako nije naodmet podsjetiti da su gotovo sve tvrtke u Hrvatskoj do 1990. godinama bile u državnom vlasništvu. Blagajna iste te države danas je praznija nego ikad, a od firmi koje je nekad posjedovala ostale su joj tek mrvice. Krunski dokaz da je privatizacija u Hrvatskoj rađena po kriminalnom modelu trebala je dati nikad završena državna revizija pokrenuta u vrijeme Vlade Ivice Račana.

Glavnoj državnoj revizorici Šimi Krasić tada je naloženo da provede reviziju pretvorbe i privatizacije u 2911 do tada privatiziranih firmi. Prije nego se HDZ 2003. vratio na vlast i zaustavio započetu reviziju, državni su revizori uspjeli pročešljati 1556 privatiziranih poduzeća, a nepravilnosti su pronašli u 95 posto firmi, odnosno njih 1481.

Primjera je očigledno previše da bi ih sve imenovali, stoga je red da se podsjetimo barem najeksponiranijih figura hrvatske privatizacije. Na čelnom mjestu te crne liste svakako je tajkun nad tajkunima Miroslav Kutle, čovjek koji je prema nekim procjenama uništio oko 6000 radnih mjesta i koji je ordinirao u oko 200 firmi. Pravosudni organi nekim od slučajeva, poput Dione i Gradskih podruma, čak su se i pokušali pozabaviti, ali Kutle pred zakonom dosad nije ni za što odgovarao. Štoviše, kada je zbog Gradskih podruma na koncu osuđen na dvije godine i osam mjeseci zatvora, jednostavno je pobjegao u susjednu BiH, u kojoj i dalje živi vrlo lagodno.

Najspominjaniji privatizacijski tajkun nakon Kutle zasigurno je Josip Gucić, s kojim se hrvatsko pravosuđe i dalje neuspješno lovi u koštac. I dalje su u toku procesi protiv Gucića za ratno profiterstvo i privatizacijski kriminal u makarskim tvrtkama Primorje, Amfora i Mornar. Početkom prošle godine konačno je, nakon osam godina istrage, dvije godine za podizanje pravomoćne optužnice i još tri za donošenje sudskog rješenja, odlučeno da će se Guciću suditi u odsustvu. Njegovo ime u međuvremenu krasi MUP-ovu tjeralicu, dok Gucić, najvjerojatnije ne pretjerano zabrinut zbog hrvatskog progona, dane provodi u Srbiji, čiju putovnicu također posjeduje.

Nitko kao Todorić

Međutim, svi ti gucići, kutlići i ostali tajkuni koji su devedesetih napunili džepove preuzimajući nekad društvene firme sitne su ribe prema najbogatijem i vjerojatno najkontroverznijem Hrvatu - Ivici Todoriću. Još 1992. godine hrvatski su mediji (tada nešto neovisniji nego danas) propitivali imovinu današnjeg vlasnika Agrokora, odnosno načine na koje je stekao zadarsku Sojaru i Agropreradu Ivanić Grad.

> Dobro došli u K+Hrvatsku: Pogledajte što je sve Todorićevo

Portfelj Agrokora u zadnjih se dvadeset i kusur godina drastično povećao, ali danas se Todorićevu imovinu malo tko usudi propitivati. Prema istraživanju koje je uz podršku danske mreže za istraživačko novinarstvo Scoop 2012. proveo Saša Paparella, zaleđe Todorićevom Agrokoru prilikom širenja danas najveće hrvatske kompanije čitavo su vrijeme pružali Franjo Luković i Zagrebačka banka čiji su se krediti navodno trošili i nenamjenski. I to je jedan od razloga zbog kojeg danas možemo samo žaliti što je i ZABA (baš kao i PBZ) među 47 posto privatiziranih firmi kojima se državni revizori u vrijeme Račanove vlasti nisu stigli pozabaviti.

Privatizacijski zločini ne zastarijevaju, ali o njima je bolje šutjeti

Iako danas imamo zakon prema kojem privatizacijski zločini ne zastarijevaju, o njima ipak nije uputno javno govoriti. Osjetila je to na svojoj koži ekipa Latinice kada su 2010. sastavili emisiju na temu "Zločin u privatizaciji nikad ne zastarijeva". Trebale su se u toj emisiji obraditi kontroverzne privatizacije Name i Jadran filma, u koje su opet uključeni akteri poput Vinka Grubišića, Miroslava Kutle, Ninoslava Pavića, Zagrebačke i Privredne banke...

Iako na HRT-u nikad nije prikazana (umjesto nje prvi put kada je blokirana u program je uguran dokumentarac "Zaustavljeni glas", a drugi put igrani film "Prezimiti u Riju"), ova je emisija kultnog magazina Denisa Latina ušla u antologiju po sudskim tužbama i zabranama koje su se iza nje vukle. HRT je priznao da je emisiju iz programa povukao zbog prijetnji tužbama iz Jadran filma pa je emisija na kraju emitirana "na divlje" u Novinarskom domu, zbog čega je HRT sudski gonio Hrvatsko novinarsko društvo zbog povrede autorskih prava.

Vlasti nemoćne čak i kad je kriminal dokazan

Iako su većini građana prva asocijacija na privatizaciju devedesete, za možda i najtransparentniji slučaj ozakonjene korupcije ne moramo se vraćati u tako daleku prošlost. Dovoljno se osvrnuti na privatizaciju Ine koju je započela Račanova Vlada, a završila Vlada Ive Sanadera. Danas znamo da je privatizacija Ine bila kriminalna, imamo pravomoćnu sudsku presudu koja kaže da je Sanader prepustio mađarskom MOL-u upravljačka prava u Ini u zamjenu za deset milijuna kuna mita, a jedinu satisfakcija prevarenim građanima predstavlja činjenica da se pohlepni bivši premijer nalazi iza rešetaka.

Hrvatska naftna kompanija Ina, koja je nekad bila u društvenom vlasništvu i generirala profit za hrvatski državni proračun, danas puni džepove inozemnog "ulagača". Kada se aktualna vlast konačno, po pravomoćnosti presude Sanaderu, morala suočiti s pitanjem "Što ćete napraviti u Ini sada kad znamo da se radilo o kriminalnoj privatizaciji?" odgovor je bio jednoglasno - ništa. Što se tiče vlade Zorana Milanovića, a vjerojatno i njenih nasljednika, šteta je već napravljena, ali nije njihov posao da je poprave.

Farbanje države

U državi koja je izgrađena na ovakvim temeljima, ne treba čuditi što se legalizirana korupcija uvukla u sve pore društva. Izvrsni primjeri kako se radi "po zakonu", a da se ipak nešto stigne pospremiti u džep, dolaze iz Hrvatskih autocesta. U toj se državnoj firmi u doba Ive Sanadera muljalo gdje god se stiglo, o čemu svjedoče brojne istrage, ali zasad ne i sudski procesi, a omiljeni način izvlačenja novca iz HAC-a "uglednim" su poduzetnicima i državnim dužnosnicima bili aneksi ugovora i muljanje s javnim nabavama.

Sjajan primjer za oba ova pristupa koruptivnim radnjama je slavni (ali usprkos tome nikad do kraja procesuirani) slučaj farbanja tunela i ugovora sa Skladgradnjom braće Žužul kojima je HAC za farbanje tunela Sveti Rok i Mala kapela platio 43,3 milijuna kuna, odnosno pet puta više od tržišne cijene. U to naravno ne brojimo aneks ugovora za dodatne radove "teške" oko osam milijuna kuna, ali ni činjenicu da je farbanje tunela plaćeno dvaput, a obavljeno samo jednom. Farbanje je, naime, bilo uključeno u cijenu radova izgradnje tunela, ali je svejedno obavljeno naknadno kako Skladgradnja ne bi ostala praznih ruku.

U bagatelnoj javnoj nabavi uvijek sve po zakonu

Dobar primjer netransparentnog gospodarenja državnim novcem predstavlja i tzv. bagatelna javna nabava. Radi se o potrošnji "sitnih" iznosa državnog novca pa u tim slučajevima nije nužno raspisivanje natječaja, već se poslovi sklapaju direktnom pogodbom.

Nije također loše ni spomenuti da bagatelna javna nabava, zaslugom SDP-a i Milanovićeve vlade, odnedavno više i nije toliko bagatelna. Zahvaljujući izmjenama Zakona o javnoj nabavi koje su na snagu stupile krajem 2013. godine, obveznici javne nabave direktnom pogodbom mogu ugovarati nabavu roba i usluga u vrijednosti do 200.000 kuna, te nabavu radova u vrijednosti do 500.000 kuna, dok se ranije direktna pogodba mogla sklapati samo za poslove čija vrijednost ne prelazi 70.000 kuna.

ZAMP-ovi milijuni

Naravno, niti jedna priča o državnom novcu ne može biti kompletna bez da se spomene opjevani ZAMP a s njim i Ivo Josipović. Radi se o stručnoj službi Hrvatskog društva skladatelja (HDS) zaduženog za utjerivanje naknada za autorska prava, što je posao oko kojeg se okreću milijuni kuna. Josipović je bivši glavni tajnik i član HDS-a, a smatra ga se i čovjekom najodgovornijim za utemeljenje ZAMP-a u obliku u kojem ga danas poznajemo, s obzirom na ulogu koju je odigrao u kreiranju Zakona o autorskim pravima. Upravo je Josipović potpisao prvi ugovor između ZAMP-a i HRT-a davne 1992. godine.

> Index doznaje: Josipovićev ZAMP Josipovićevom prijatelju isplatio 33 milijuna kuna!

Administrativne poslove ZAMP-a obavlja firma Emporion u vlasništvu Josipovićevog prijatelja Marka Vojkovića. Da se radi o krajnje unosnom poslu Index je otkrio 2012. godine, kada smo objavili da je samo za poslove obavljene 2004. godine Emporion poslao ZAMP-u fakturu na 33,6 milijuna kuna. Iz ZAMP-a su tada odgovorili tvrdnjom da Vojkovićevom Emporionu nije plaćen kompletan fakturirani iznos, već je firma Josipovićevog prijatelja te godine od ZAMP-a "zaradila" samo 16,7 milijuna kuna. I tako iz godine u godinu.

Ne bi to sve skupa bilo pretjerano relevantno da se u osnovi ne radi o novcu građana. ZAMP praktički financiraju svi porezni obveznici s obzirom da proviziju na puštanje glazbe moraju platiti i oni koji je puštaju, i oni koji je reproduciraju u javnim, ali i ne toliko javnim prostorima. Poput primjerice hotelskih soba. Namet ZAMP-u građani plaćaju i kupnjom bilo kojih medija koji se mogu koristiti za presnimavanje glazbe, poput CD-a, DVD-a, USB diskova...

Potencijal za zaradu je, kao što vidimo, neograničen, a arhitekti ZAMP-a to i više nego dobro koriste. U 2013. godini ZAMP je na ime autorskih prava utjerao rekordnih 104.579.850,65 kuna.

Što ne znači da i ranijih godina nisu izvrsno poslovali: 2004. godine ZAMP je prikupio 65 milijuna kuna, godinu dana kasnije pali su na 64 milijuna, a osjetan rast zabilježen je 2006. kada su skupili 73 milijuna kuna. Od tada prihodi ZAMP-a uglavnom rastu, a "zaradu" od 100 milijuna kuna prvi put su imali 2010. godine. U 2011. skupili su 104 milijuna kuna, u 2012. ZAMP je ubrao 103. milijuna kuna, da bi 2013. završili s rekordnom "zaradom" od 104,6 milijuna kuna.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.