Prema podacima Eurostata iz 2020. godine, čak 80% hrvatskih građana između 25 i 29 godina, a 78% populacije (podaci Eurostata iz 2023.) od 18 do 34 godine živi s roditeljima.
Ti najnoviji podaci ukazuju na to da u ranim tridesetim godinama ne dolazi do značajnog trenda napuštanja roditeljskog doma. Napuštanje roditeljskog doma može se očekivati negdje otprilike s 33 do 34 godine.
Ti podaci Hrvatsku dovode u sâm vrh europskih zemalja po kasnom "osamostaljenju" od roditelja, a relativno blizu društva sa Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom, Albanijom, Grčkom, Italijom, Španjolskom, Portugalom i Slovačkom.
Na drugoj strani spektra su, očekivano, sve skandinavske zemlje, zemlje Beneluksa, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Austrija i Švicarska.
Hrvatska je u samom vrhu zemalja u kojoj ljudi žive u vlastitoj nekretnini
To je jedan od brojnih podataka o načinu života mladih hrvatskih građana, ali je ujedno postao i jedna od glavnih političkih tema, naročito kada treba izdvojiti što to u Hrvatskoj ne valja, odnosno po čemu je standard u Hrvatskoj loš. Prema tome, ova se činjenica unaprijed iznosi kao nešto negativno, kao loša pojava u društvu, kao nešto što treba ispraviti.
Samorazumljivo je npr. da su kriminal, korupcija, neučinkovito pravosuđe i sl. nešto po sebi loše, ali po čemu je samorazumljivo da je "dulji" život u roditeljskom domu nešto loše? Zašto je to samorazumljivo?
Štoviše, zašto se podrazumijeva da su ti mladi "gotovani", odnosno da to što žive s roditeljima znači i da im roditelji sve plaćaju, da su na njihovoj "sisi", da im se kuha, čisti, pegla itd.? Postoje li možda i neki drugi faktori koji objašnjavaju ovu pojavu koja nije neuobičajena za zemlje južne i istočne Europe?
Umjesto toga i poticanja da se na ovome skupljaju prejeftini politički poeni, dovoljno je da pogledamo još jednu europsku mapu – onu o tome koliko ljudi živi u vlastitim nekretninama (evo, i ovo je tema koja se može povezati s porezom na nekretnine!) te da ovu mapu o životu mladih s roditeljima čitamo tako da uspoređujemo usporedivo (a to je sigurno prije Hrvatska sa Srbijom, Grčkom, Španjolskom ili Portugalom, a ne Hrvatska s Islandom i Švedskom).
Hrvatska je u samom vrhu zemalja u kojima ljudi žive u vlastitoj nekretnini – 90.5% (prema podacima Eurostata iz 2020-2021, više je jedino u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Albaniji i Kosovu).
Također, kad pogledamo Inglehart-Welzelovu skalu vrijednosti koja ima dvije osi – jedna na kojoj se suprotstavljaju vrijednosti materijalnog opstanka i vrijednosti samoizražavanja (os X) te druga na kojoj se suprotstavljaju tradicionalno-religijske i sekularno-racionalističke vrijednosti (os Y) – hrvatsko se društvo nalazi točno u sredini cijelog koordinatnog sustava, tj. između ovih dviju vrijednosnih odrednica.
Konkretno, to nas svrstava dosta blizu drugih zemalja katoličke i mediteranske Europe te, naravno, relativno blizu i bivših socijalističkih zemalja.
Razmatrajući materijalnu činjenicu posjedovanja nekretnina i s time povezan odnos prema fenomenu vlasništva nad nekretninama te kulturološku nadgradnju koja uključuje dva kolektivistička vrijednosna sustava – i katolicizam i socijalizam (koji se često neopravdano međusobno suprotstavljaju) – sasvim je jasno da će Hrvati više gajiti višegeneracijske obitelji, jače socijalne spone unutar obitelji, veći oslonac na tradicionalne (organske, "prisne") ustanove u odnosu na one impersonalne itd.
Sve to treba, i prvenstveno to, uzeti u obzir kada se analizira zašto toliko mladih živi s roditeljima, prije plakanja kako smo siromašni, razmaženi i nesamostalni. I što nismo kao Zapad ili Sjever.
Dodatno, sve je to zapravo vrlo konkretna i praktična stvar (ideje uvijek žive i u konkretnoj stvarnosti) – siromaštvo umirovljenika često je faktor da djeca žive s njima (a ne obrnuto, kako se prvoloptaški predstavlja – možda su upravo starije generacije te koje ne mogu živjeti bez svoje djece?!), a kad tko već živi u svojoj nekretnini, odnosno u nekretnini koja glasi na ime i prezime koga iz obitelji, sigurno je ekonomičnije i praktičnije ostati tako živjeti nego ići u neki "pajtl", u podstanarstvo, i plaćati masnu kiriju nekome kome je to dodatan (i nemali) izvor primanja, doduše, u istom vrijednosnom sustavu u kojemu živi onaj tko ima "privilegiju" ne ići u podstanarstvo.
Razumijete – bolje je živjeti u svom domu i imati oslonac tradicionalnih ustanova nego živjeti s cimerima u nekoj spavaonici i za to još plaćati, to je jasno, reklo bi se, k'o pekmez. Uostalom, kako u isto vrijeme zdvajati nad stanarskom/stambenom krizom (da si mladi ne mogu priuštiti *vlastitu* nekretninu) i kukati zato što mladi žive s roditeljima?
Je li sigurno da žive s roditeljima baš i samo zato što ne mogu do *vlastite* nekretnine? Ali, ako će i doći do *vlastite* nekretnine, onda će perpetuirati sustav koji upravo dovodi do toga – da mladi (tada neki drugi "mladi") budu živjeli s roditeljima, u višegeneracijskim obiteljima. Neki su odnosi strukture dugog trajanja.
Najvažnije od svega – zašto je samorazumljivo da baš sve što je praksa u sjevernim i zapadnim zemljama mora biti nešto dobro?
Da, skandinavske zemlje imaju većinu boljih pokazatelja od mediteranskih i balkanskih, ali je li baš sve tamo dobro? Vrijednosni sklop jest mnogo više individualistički, protestantski, što ima svojih prednosti i nedostataka.
Preporuka: pogledati film The Swedish Theory of Love, koji daje i drugu stranu (naličje) jednog vrlo individualističkog, jako autonomnog, liberalnog i postmaterijalističkog društva.
Ukratko, preporuka hrvatskim političarima i skupljačima prejeftinih političkih bodova, bilo iz stranaka, udruga, agencija i intelektualnih think-tankova – neke pojave kojima svjedočimo možda nisu nužno loše, odnosno čak i ako su loše, vrijedi itekako dobro ispitati zašto su takve kakve jesu i mogu li se mjeriti aršinima društava koja su tradicijski i kulturološko znatno drugačija od hrvatskog (ili španjolskog, talijanskog, grčkog, makedonskog, srpskog...).
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala