Varšavski ustanak, koji je počeo 1. kolovoza 1944. godine i koji je, nakon 63 dana ogorčenih borbi, završio kapitulacijom ustanika, smatra se osnivačkim mitom nezavisne poljske države. On simbolizira želju za slobodom i borbeni duh Poljaka protiv okupacije i totalitarizma.
Poslije Drugog svjetskog rata, njemački političari nisu bili poželjni na komemoracijama i obilježavanjima godišnjica Varšavskog ustanka. Tek nakon pada Željezne zavjese 1989. godine, došlo je do preokreta.
Poljski predsjednik Lech Valensa je 1994. godine pozvao tadašnjeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga u glavni grad Poljske. Gost iz tek ujedinjene Njemačke nije trebao samo biti nazočan na obilježavanju godišnjice Varšavskog ustanka, već i održati govor – što je bila hrabra odluka nekadašnjeg vođe poljskog sindikata "Solidarnost".
Herzog pomiješao ustanke
"Nas Nijemce ispunjava stidom što će ime naše zemlje i naroda zauvijek biti povezano s bolom i patnjom, koja je Poljacima nanesena milijune puta," rekao je Herzog tada na komemoraciji u Varšavi. On je molio sve poljske žrtve rata za oprost "zbog onoga što su im Nijemci učinili."
Herzogova posjeta bila je kontroverzna, jer je njegovo sudjelovanje na komemoraciji za mnoge Poljake došlo prerano. Veterani, koji su s njim čekali početak komemoracije, su se protivili, govoreći: "Danas nam ovaj Nijemac ovdje nije potreban". Njemački predsjednik je u jednom intervjuu pomiješao Varšavski ustanak (1944.) s ustankom u Varšavskom getu (1943.), što je dodatno opteretilo njegov nastup.
Rezerve Poljaka bile su potpuno opravdane, jer su masakri, koje su počinili Nijemci, ostavili duboku traumu u kolektivnom sjećanju Poljaka. Nacističko vodstvo u Berlinu nije biralo sredstva kako bi povratilo kontrolu nad gradom, u trenutku kada su krajem srpnja 1944. tenkovske jedinice Crvene armije stigle do istočnih predgrađa Varšave.
Poljska Domovinska vojska - Armija Krajova (AK), koja je djelovala u podzemlju odnosno u ilegali, mobilizirala je nekoliko desetina tisuća boraca, od kojih je svaki osmi imao samo pištolj. Cilj vođa poljske vojske AK, koja je bilo podređeno antikomunističkoj vladi u egzilu u Londonu, bio je oslobađanje Varšave od Nijemaca - prije nego što u glavni grad uđu Sovjeti.
Na Sovjete se gledalo kao na prijetnju poljskoj nezavisnosti. Nakon pet godina njemačkog terora, Poljaci su željeli sami protjerati okupatore, piše DW.
Sadističke prakse
U prvim danima Varšavskog ustanka, poljski ustanici su uspjeli osloboditi velike dijelove glavnog grada. Međutim, strateški objekti - mostovi na Visli, centralna željeznička pruga, aerodrom i "njemačka četvrt" - nisu mogli biti zauzeti.
Njemačke jedinice su brzo krenule u protunapad. Heinrich Himmler je zadužio šefa policije, generala SS-a Heinza Reinefartha za suzbijanja ustanka. Među njegovim trupama bila je i zloglasna SS brigada Dirlewanger, poznata po ratnim zločinima.
"Dolazak Reinefartha pretvorio je bitku u pokolj," piše njemački povjesničar Stephan Lehnstaedt. U dijelu grada pod nazivom Wola na zapadu Varšave je između 5. i 7. kolovoza, kako se procjenjuje, ubijeno između 30.000 i 40.000 ljudi, uglavnom civila.
Poljski povjesničari čak govore o više od 50.000 žrtava. U nekoliko bolnica pacijenti su streljani, medicinske sestre silovane i "ubijane na razne sadističke načine," navodi Lehnstaedt. "Što da činim s civilima? Imam manje municije nego zarobljenika," pitao je Reinefarth.
"Ekcesi su bili planirani i poželjni," naglašava Lehnstaedt. Visoki dužnosnik SS-a i Hitlerov opunomoćenik za obračun s bandama Erich von dem Bach, kojem je Reinefarth bio podređen, ograničio je nakon nekoliko dana nasilje nad civilima, jer je strahovao da bi ekcesi mogli izazvati jači otpor.
Crvena armija čekala
Narednih tjedana su njemačke trupe, podržane od strane zrakoplovstva, tenkova i teške artiljerije, osvajale kvart po kvart Varšave. Sovjetska pomoć je izostala, a tek 15. rujna Crvena armija je stigla do istočne obale Visle.
Iako nije dokazano, mnogo toga govori da Staljin nije želio pomoći poljskim ustanicima. Za efikasnu pomoć u tom trenutku bilo je prekasno.
Zapadni saveznici su se ograničili na dostavu oružja iz zraka, što nije moglo spriječiti poraz. Na kraju, vodstvo poljske vojske je bilo prinuđeno na kapitulaciju, koju je 2. listopada potpisao komandant AK Tadeusz Komorowski, poznat pod pseudonimom "Bor".
Bilanca ustanka bila je tragična. Poginulo je oko 18.000 ustanika i do 180.000 civila. Njemački gubici iznosili su manje od 2000 mrtvih vojnika i oficira. Najmanje pola milijuna Poljaka je protjerano iz grada. Mnogi su odvedeni u njemačke koncentracijske logore ili na prisilan rad.
200.000 mrtvih i strašna razaranja
Himmler je bio "izuzetno zadovoljan" krvoprolićem. U govoru krajem rujna 1944. priznao je da je ustanak smatrao "blagoslovom", jer je, kako je rekao, omogućio da se uništi i sravni sa zemljom Varšava kao"glavni grad, mozak i inteligencija tog nekadašnjeg naroda od 16-17 milijuna stanovnika - naroda koji nam je 700 godina blokirao istok".
Od listopada 1944., SS je počela sistematski pljačkati i uništavati grad. "Svaki blok zgrada treba spaliti i srušiti," glasio je Himmlerov nalog. Sovjetski vojnici, koji su 17. siječnja 1945. ušli u grad, kojeg nitko nije branio, zatekli su kamenje i ruševine - opustošene i razorene gradske četvrti bez ljudi.
Odgovorni za ratne zločine u Varšavi nisu kažnjeni. Heinz Reinefarth je nakon rata čak postao zastupnik u parlamentu pokrajine Schleswig-Holstein i gradonačelnik Westerlanda na otoku Sylt.