Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, 21. ožujka 1913. - okolica Foče, Bosna i Hercegovina, 12. srpnja 1943.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj, ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti, posebice svojom proturatnom poemom Jama. Njegov život, obilježen borbom za pravdu i tragičnim krajem, te djelo prožeto dubokim humanizmom čine ga simbolom otpora nepravdi i umjetničke snage.
Kovačić je rođen u Lukovdolu, malom mjestu u Gorskom kotaru, gdje je proveo rano djetinjstvo. Školovao se u gimnazijama u Karlovcu i Zagrebu, kamo se preselio 1926. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je slavistiku, ali je 1935. napustio studij kako bi se posvetio književnosti i novinarstvu.
Tada je svom imenu dodao "Goran", odražavajući povezanost sa zavičajem. Radio je kao suradnik i urednik u Hrvatskom dnevniku (1936. - 1940.) i Novostima (1939. - 1941.), a jedno je vrijeme podržavao Hrvatsku seljačku stranku, zbog čega je kažnjen nakon političkog govora u Lukovdolu na rođendan Stjepana Radića.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941., imenovan je upraviteljem pošte u Foči, ali je zahvaljujući Mati Ujeviću ostao u Zagrebu, radeći u Hrvatskom izdavačkom bibliografskom zavodu. Krajem 1942. s Vladimirom Nazorom pridružio se partizanima. Poginuo je 1943. u istočnobosanskom selu Vrbnici kraj Foče, gdje su ga, bolesnog, ubili četnici.
Borislav Boro Blagojević, komandant "leteće čete", smatra se odgovornim za ubojstvo Ivana Gorana Kovačića 1943. godine. Nakon rata emigrirao je i ostao aktivan u četničkoj emigraciji, obnašajući dužnost predsjednika organizacije Draža Mihailović za Belgiju te jednog od rukovoditelja organizacije Ravna Gora za Europu.
Blagojević je ubijen 8. ožujka 1975. u Bruxellesu pod nerazjašnjenim okolnostima, a vjeruje se da je njegovu smrt izazvala povezanost s protujugoslavenskim aktivnostima.
Blagojević je svojedobno predložio razmjenu informacija o mjestima ukopa Ivana Gorana Kovačića i Draže Mihailovića, no do dogovora nikada nije došlo. Grob Ivana Gorana Kovačića do danas je ostao nepoznat, što se podudara s motivima iz njegove pjesme Moj grob, u kojoj izražava želju da njegovo posljednje počivalište ostane skriveno i nedostupno.
Pjesma Moj grob, napisana 1937. godine, često se tumači kao predosjećaj vlastite sudbine. U njoj Kovačić izražava želju da bude pokopan u osami, daleko od ljudi, na mjestu dostupnom samo rijetkim prijateljima, koji bi nakon posjeta izbrisali tragove njegova postojanja.
Kovačićeva književna karijera započela je rano, s 16 godina, crticom Ševina tužaljka (1929.) u časopisu Omladina. Godine 1932. sudjelovao je u zbirci Lirika 1932. s Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem. Pisao je na štokavskom i kajkavskom idiomu, obogaćujući hrvatski jezik svojim izrazom.
Jedina knjiga objavljena za njegova života, zbirka novela Dani gnjeva (1936.), prikazuje teške sudbine "malih ljudi" Gorskog kotara, spajajući lirski realizam s društvenim angažmanom. Novela Probuđeni djedovi izostavljena je iz zbirke zbog naglašenog hrvatstva.
Posmrtno objavljena zbirka pjesama Ognji i rože (1945.), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini, slavi zavičaj i djetinjstvo kroz vitalističke slike i arhetipske simbole. S 36 pjesama u 11 ciklusa, smatra se vrhuncem hrvatske dijalektalne poezije. Štokavske pjesme poput Pjesniku, Moj grob i Leševi putuju odražavaju predosjećaj smrti i moralnu odgovornost, dok su partizanske pjesme iz 1943. (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) propagandnog karaktera.
Najpoznatije Kovačićevo djelo, poema Jama (1943.), nastala je tijekom boravka u partizanima i objavljena posmrtno 1944. u Italiji. Inspirirana ratnim zločinima NDH, opisuje masovna smaknuća iz perspektive preživjele žrtve koja se iz jame spašava i pridružuje partizanima.
Strukturirana u deset dijelova, napisana je jampskim pentametrom u sestinama (ababbcc), s iznimkom idiličnog dijela u katrenima. Kontrast tame zločina i svjetla nade glavna je tema, uz utjecaje Nazora, hrvatske moderne i Danteove Božanstvene komedije.
Jama je snažan humanistički vapaj protiv zla, univerzalne vrijednosti i estetske snage, iako je ostala nedovršena zbog autorove smrti. U SFRJ bila je široko priznata, inspirirajući likovna i glazbena djela, dok je nakon 1990. njezina recepcija oslabila zbog revizionističkih tumačenja.
Kovačić je bio i plodan prevoditelj s engleskoga, francuskoga, talijanskoga i drugih jezika te autor eseja (Strah u umjetnosti, 1940.) i kritika (Eseji i ocjene, 1946.). Njegovi nedovršeni romani i izgubljena komedija svjedoče o širini njegova talenta.
U njegovu čast od 1964. održava se Goranovo proljeće u Lukovdolu, uz nagrade Goranov vijenac i Goran za mlade pjesnike. Dio njegovih ostataka počiva u memorijalnom spomeniku u rodnom mjestu, gdje je 1975. osnovan i Memorijalni muzej. Kovačićev lik, obavijen legendom, i njegovo djelo ostaju ključni za hrvatsku književnost, unatoč povremenim ideološkim reinterpretacijama.