HRVATSKA se javnost danas zabavlja zahvaljujući bizarnom prilogu iz sinoćnjeg Dnevnika HTV-a u kojemu je kao svjetsko čudo predstavljena činjenica da je djevojka iz Srbije u tri godine života u Hrvatskoj naučila toliko dobro hrvatski jezik da sada ide i na natjecanja iz tog područja.
>> HTV objavio bizaran prilog o djevojci iz Srbije koja je naučila hrvatski jezik
"Naučiti jezik u samo tri godine tako dobro da možete ići na natjecanja uspjeh je i za vrsne jezikoslovce. A postigla je to sedamnaestogodišnja Tea Lončar iz Karina koja je materinski srpski zamijenila materinskim hrvatskim, nakon što se obitelj vratila iz Srbije. Najbolja je učenica obrovačke srednje škole i tu ne misli stati", navodi se u prilogu HTV-a koji potpisuje novinar Edi Škovrlj.
Ismijavanje HTV-ovog priloga na društvenim mrežama
"HTV-ova ekipa dugo nije strepila na snimanju kao pred sedamnaestogodišnjakinjom Teom", ističe se u bizarnom prilogu u kojem je novinar Škovrlj u tom trenutku toliko razgoračio oči kao da se susreće s Bigfootom, a ne sa jednom pristojnom srednjoškolkom.
HTV-ov nenamjerno smiješni prilog izazvao je brojne reakcije na društvenim mrežama, u kojima se, primjerice, može pročitati da nema ništa iznenađujuće u tome što je djevojka iz Srbije lako naučila hrvatski, da prilog podsjeća na skeč Montyja Phytona, kao i da je riječ zapravo o istom jeziku.
Stoga smo se obratili lingvistima za komentar, Željku Joziću s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Mati Kapoviću s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Željko Jozić: Govorniku srpskog jezika nije fascinantno naučiti hrvatski jezik
Pitali smo ih za početak kako komentiraju prilog HTV-a i je li doista fascinantno što je djevojka iz Srbije u tri godine naučila hrvatski.
"Osobno, čini mi se da je cijeli okvir priče senzacionalistički predstavljen jer ne mislim da je fascinantno govorniku srpskoga jezika, pa bio on i izvorni govornik kosovsko-resavskoga dijalekta, naučiti hrvatski jezik. Kosovsko-resavski dijalekt srpskoga jezika kojim se govori u Kruševcu, iz kojeg dolazi djevojka, ima svojih posebnosti na svim jezičnim razinama. Riječ je o staroštokavskome ekavskom govoru s karakterističnim naglasnim sustavom i "posvađanim padežima", ali je ipak štokavski govor", kaže Jozić.
Mate Kapović: Kao poznati satirični prilog iz Top liste nadrealista
Kapović je oštriji: "Fascinantno je samo da je novinaru palo na pamet napraviti takav prilog, da je netko s HTV-a to odobrio i da je to na kraju emitirano u Dnevniku. Paralele s poznatim satiričnim prilogom iz Top liste nadrealista se nameću same po sebi. Ne sumnjam da će ovaj prilog, uz stvari kao što su titlanje srpskog filma Rane u zagrebačkim kinima prije dvadesetak godina, ući u anale sociolingvistike koja se bavi "regionom". Reakcije mnogih na društvenim mrežama su sve rekle. Moglo bi se reći da je zgodna medijska caka da je doseljenica iz Srbije pobijedila na natjecanju iz hrvatskog, ali toliko iščuđavanje i gluma u prilogu kao da je riječ o tome da je netko iz Tanzanije naučio hrvatski je doista bizarno."
No, koliko je teško ljudima kojima je materinski jezik srpski naučiti hrvatski jezik? Je li teže naučiti drugi jezik ako je on sličan materinskom ili je možda ipak lakše? Primjerice, je li hrvatski jezik lakše naučiti djevojci kojoj je materinski srpski ili djevojci kojoj je materinski kineski jezik?
Teže je govornicima međimurskog dijalekta naučiti hrvatski standardni jezik
Jozić ističe da je "bliskost po fonološkim kriterijima - glasovni sustav - zasigurno velika prednost pa je govornicima srpskoga jezika lakše naučiti hrvatski jezik, nego izvornim govornicima kineskoga jezika".
"To što je djevojka kao izvorna govornica kosovsko-resavskoga dijalekta naučila hrvatski standardni jezik jest uspjeh, ali je mnogo veći uspjeh naučiti hrvatski standardni jezik govornicima, primjerice nekog međimurskoga dijalekta, a činjenica je da na natjecanjima iz hrvatskoga standardnog jezika djeca upravo iz kajkavskih krajeva osvajaju nagrade i visoka mjesta", dodaje.
Mnogi su lokalni govori u Srbiji bliski standardnom jeziku
Kapović naglašava: "Kada ovdje govorite o hrvatskom jeziku, valja naglasiti da tu implicitno mislite na standardni jezik ili, kako bi sociolingvisti rekli, standardni dijalekt, a ne na apstraktni jezik u širem smislu koji bi obuhvaćao i sve lokalne govore, koji su katkad prilično različiti od standarda".
Pa nastavlja: "Neki su lokalni govori razmjerno bliski standardu (npr. novoštokavski govori ili govori većih gradova), a drugi su od njega različitiji (npr. govor Suska ili govor već poslovične Bednje). Mnogi su govori u Srbiji (npr. onaj Beograda) relativno bliski hrvatskom standardu, dok su neki od njega dosta različiti, npr. torlački u Nišu i okolici, gdje, kao u bugarskom i makedonskom, nema padeža."
Napominje da strogo jezična sličnost lokalnog govora sa standardom nije ključna jer djeca standard počinju od malena učiti, još prije škole, s televizije, interneta, iz slikovnicâ i sl.
"Nekome iz Srbije je prilično banalno svladati hrvatski standard jer je, kao što svi znamo, razumljivost praktički stopostotna, a većina ljudi bar pasivno poznaje varijante iz drugih zemalja bivše Jugoslavije. To vrijedi čak i za djecu s obzirom da npr. djeca iz Hrvatske na Youtubeu odmalena gledaju govornike iz BiH i Srbije i obrnuto. Realne razlike između službene varijante jezika u Hrvatskoj i Srbiji su usporedive s razlikom između prosječnog suvremenog govornog zagrebačkog i splitskog (ako bismo uspoređivali nešto konzervativnije varijante zagrebačkog i splitskog, tu bi razlike bile čak i veće nego između spomenutih državnih standarda)", kaže Kapović.
Problem sa školskim natjecanjima iz hrvatskog jezika
Smatra da je "zapravo besmisleno sve to i objašnjavati jer svatko tko živi u Hrvatskoj zna da nema nikakvih problema s razumijevanjem govornikâ iz BiH, Srbije i Crne Gore".
Ima i opasku na školska natjecanja iz hrvatskog jezika, u vezi kojih kaže da "obično pitaju začkoljice, katkad i potpuno artificijelne, koje i govornici rođeni u Hrvatskoj moraju posebno učiti jer to nije nešto što ćete znati samim time što govorite svoj materinji jezik".
Neki će reći da su hrvatski i srpski zapravo jako slični, maltene isti jezik koji ima različite varijante. Primjerice kao što je jezik koji se govori u Austriji i Njemačkoj, svaki sa svojim specifičnostima.
Jesu li hrvatski i srpski jedan jezik ili dva zasebna jezika?
Pitali smo Jozića i Kapovića kako na to gledaju i tu im se stavovi značajno razilaze.
"Neprijeporna je činjenica da su hrvatski i srpski dva zasebna jezika, od kojih je hrvatski ujedno i službeni jezik Europske unije. Ipak, nitko ne može nijekati da su hrvatski i srpski jako slični, odnosno da je međusobna razumljivost tih dvaju jezika na visokoj razini, jer je riječ o genetski srodnim i bliskim jezicima. Sličnosti i razumljivosti hrvatskoga i srpskoga jezika pridonijele su brojne izmjene u hrvatskome jeziku koje su upravo u tu svrhu i pokretane još od prve polovice 19. stoljeća", kaže Jozić.
Kapović na usporedbu s jezičnom situacijom u Austriji i Njemačkoj kaže: "To je točno to."
"Odnos između različitih standardnih varijanata u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Srbiji je isti odnos koji vidimo kod njemačkog u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, engleskog u Britaniji, Americi, Australiji itd., francuskog u Francuskoj i Kanadi, španjolskog u Španjolskoj i Južnoj Americi, portugalskog u Portugalu i Brazilu, nizozemskog u Nizozemskoj i flamanskog u Belgiji itd", nabraja Kapović.
Službena državna ideologija
"Ono što je različito kod ovih evropskih primjera je to što su oni uglavnom - osim kod njemačkog i nizozemskog - posljedica kolonijalizma, no u drugim dijelovima svijeta postoje primjeri koji nisu tako nastali. Primjerice, odnos između hrvatskog i srpskog vrlo je sličan odnosu hindskog u Indiji i urdskog u Pakistanu (to je najbolja paralela s obzirom na vrlo slične razlike u vjeri, kulturi i pismu), odnosu farsija u Perziji, darija u Afganistanu i tadžičkog u Tadžikistanu, i odnosu malezijskog u Maleziji prema indonezijskom u Indoneziji. Dakle, to su sve primjeri vrlo sličnih standardnih varijanata koje se obično govore u različitim državama - pitanje broja jezika i njihovih imena je zapravo političko pitanje i tu postoje različita rješenja u svijetu, ovisna o konkretnim političkim situacijama i identitetima u određenom povijesnom momentu iako je realna jezična situacija vrlo slična", objašnjava Kapović.
Prije tridesetak godina se jezične varijante na našim prostorima službeno smatralo istim jezikom, a danas ih se smatra sličnim, ali različitim jezicima, pri čemu nekakvo opće javno mišljenje vrlo često, iako ne uvijek u potpunosti, vjerno slijedi službenu državnu ideologiju, napominje Kapović.
"No kako god dotične jezike brojili i kako god ih zvali, ni u jednom od ovih svjetskih primjera govornici ne bi imali nikakvih problema da se presele iz jedne u drugu zemlju i vrlo brzo i aktivno, a ne samo pasivno, ovladaju standardnom varijantom druge zemlje", zaključuje.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.