STIHOVI "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska", koji su u doba Jugoslavije bili služili kao ironični podsjetnik na jaz između stvarnosti i državne ideologije, danas su ponovno postali aktualni. Takav je dojam nemoguće izbjeći u trenutku kada se venezuelanski predsjednik Hugo Chavez naslađuje financijskom krizom u SAD, tepa svom kolegi Bushu kao "drugu" i hvali to što je, inzistiravši na 700 milijardi dolara teškoj državnoj intervenciji u bankarski sektor, "konačno shvatio prednosti socijalizma".
Iako je u pitanju tipično chavezovsko pretjerivanje - koje bi mu, s obzirom na pad cijena nafte uzrokovan tom istom krizom na kraju moglo i prisjesti - ipak valja priznati da se u tim riječima kriju zrnce istine, odnosno da su i SAD i Velika Britanija, kao i većina država zapadnog svijeta danas daleko bliže ostvarenju "proleterskog" proročanstva nego što je to bio slučaj prije mjesec dana.
Naznake toga se mogu vidjeti u paničnim naslovnicama koje govore o "kraju svijeta kakvog smo poznavali", "drugi Velikoj depresiji koja zahtijeva drugi New Deal" te napuštanje desetljeća paradigme o slobodnom, divljem, granicama nesputanom i razgoropađenom tržištu kao rješenju svih svjetskih problema. Tako se Alana Greenspana, koji je donedavno smatrao spasiteljem svijeta i autoritetom čije se svako otvaranje usta shvaćalo kao vrhunaravna istina, sada razapinje kao uzrok sveg zla. Kao spasonosna alternativa se, pak, nudi dobri stari Keynes i drugi zagovornici sustava u kojem će država i njen sveopći nadzor rješavati sve gospodarske probleme i paziti da se nestašna dječica više nikada ne dobiju u ruke tako opasnu igračku kao privatni kapital.
S druge strane bi bilo pogrešno posljednja dramatična događanja na svjetskim burzama shvatiti kao konačni krah kapitalizma ili kao neupitni dokaz u prilog teze o tome da je on – barem u svojoj "čistoj" formi kakva je carevala u zlatnim Clintonovim godinama – inferioran socijalizmu, odnosno svojim "mekim" europskim demokršćansko-socijaldemokratskim inkarnacijama. Još manje bi se kapitalizam koji danas krvari na Wall Streetu moglo smatrati inferiornom samoupravnom socijalizmu bivše Jugoslavije.
Zapravo, ako se malo razmisli, teško se oteti dojmu kako današnja svjetska kriza ima itekako sličnosti s onime što su svojevremeno "uvaženi drugovi" suočeni s redukcijama struje, redovima za crni kruh i nestašicom goriva početkom 1980-ih eufemistički nazivali "stabilizacijom".
Ma koliko se razlog za reprizu Crnih četvrtaka i ponedjeljaka tražilo u zlom Bushu, teksaškim naftašima, ratovima, vojno-industrijskom kompleksu i nezajažljivoj pohlepi burzovnih "gospodara univerzuma", razlozi za krizu se mogu pronaći u banalnoj činjenici da se u SAD i većina zapadnih država godinama i desetljećima živjelo – i to vrlo dobro – na kredit. To se najbolje iskazalo upravo u tome da je okidač za krizu bila činjenica da je, u nastojanju da "svaka šuša" postane kućevlasnik i tako podmaže potrošnja i gospodarski rast, hipotekarne kredite odobravalo ljudima za koje je svakome bilo jasno da ih nikada neće vratiti, a rizik ostavljao na teret budućim generacijama u obliku korporacijskog ekvivalenta "lanca svetog Antuna".
Kada se jednom taj lanac srušio kao kula od karata, osjećaj neugode je vjerojatno sličan onome nakon otkrića da su drugovi popapali dvadeset milijardi dolara stranih kredita te da umire "jugoslavenski san" oličen u danas teško shvatljivoj izreci "nitko me ne može tako slabo platiti kako ja slabo mogu raditi".
Okolnosti u kojima se danas nalazi zapadni svijet su malo drukčije od onih u Jugoslaviji 1980-ih, pa se možemo nadati kako ta spoznaja ipak neće imati posljedice nalik na one koje su dovele do gašenja svjetla u Krležinoj krčmi. Međutim, i za to postoje potencijali, ako je suditi po iskustvima SAD koje iz Velike depresije nisu iščupali ni Roosevelt ni New Deal nego nešto što se zove drugi svjetski rat. Barack Obama, kojemu je ova kriza dala ključeve Bijele kuće na srebrnom tanjuru, bi mogao svijetu biti ono što je nekada bio Gorbačov, ali i ono što je Milošević predstavljao za Jugoslaviju.
Dragan Antulov