Foto: Luka Šangulin/Index
GRADNJA nove dječje bolnice tzv. je prioritet svake vlade, međutim ni jedna dosad nije poduzela ništa da se taj projekt realizira. Ministar zdravstva Milan Kujundžić samo je jedan u nizu ministara koji najavljuje selidbu dječje bolnice iz zgrade u Klaićevoj. U srpnju je izjavio da se nova dječja bolnica seli u Blato za tri godine. U onu staru, nikad dovršenu, Sveučilišnu bolnicu.
Mi smo posjetili Klaićevu gdje smo razgovarali s v.d. ravnateljem Klinike, dr. Zoranom Bahtijarevićem, koji nam je potvrdio nedostatak prostornih kapaciteta. Otkrio nam je da je zbog prastarih prozora kiša kapala po skupocjenim aparatima u laboratoriju te da je u nekim dijelovima bolnice pod posljednji put zamijenjen 1956. godine.
S njim smo porazgovarali i o liječenju malih pacijenata s neuroblastomom koji su dobili, ili još uvijek čekaju, lijek Dinutuximab beta.
Podsjetimo, oko toga se prije ljeta stvorila hajka jer bolnica nije imala novca za ovaj skupi lijek pa je na kraju Ministarstvo zdravstva oformilo Povjerenstvo za donošenje odluke o tome koje će dijete dobiti lijek, za koji se smatra može produžiti život.
Koliko je djece dosad dobilo lijek, kako im protječe liječenje?
Lijek je odobren za četvero djece i njihovo liječenje traje. Ide onako kako je otpočetka trebalo ići. Susreli smo se s puno komplikacija prilikom liječenja s tim lijekom, no zasad se s njima uspješno nosimo. Teško je reći što će lijek donijeti.
Ta su djeca bila u remisiji, a liječenje Dinutuximab betom provodimo kako bi se smanjila šansa povratku bolesti. Naime, bez obzira na to što djeca uđu u remisiju, nakon nekog se vremena bolest može opet pojaviti. Trebat će proći i do par godina da bi vidjeli stvarno djelovanje lijeka.
Koliko djece još čeka na lijek?
Imamo još četiri kandidata. Oni su sad u postupku svog liječenja i uzimaju terapiju, a neki roditelji još dvoje oko toga žele li da im djeca prime ovaj novi lijek. Moram reći da sam protiv toga da javnost vrši pritisak na donošenje medicinskih odluka, kao što je bilo u ovom slučaju. U SAD-u, koja je puno bogatija zemlja od Hrvatske, je nezamislivo da bi pritisak urodio plodom. Tamo treba proći niz godina da se neki novi lijek odobri. Nisam siguran da će kod njih ovaj lijek uopće ući na listu lijekova kao što je u Europi.
Činjenica je da nešto što je rezultat pritiska nije dobro.
Zašto?
Trebamo povući crtu i kao društvo se zapitati želimo li liječiti bolesti koje zahtijevaju skupe lijekove. Namjerno upotrebljavam riječ društvo jer ne želim implikaciju politike. To ne smije biti dnevno politička tema na kojoj će se kupovati jeftini bodovi. To su strašno skupi bodovi.
Dakle, trebamo se zapitati da li mi kao društvo to možemo. No, dat ću vam odgovor. Ne možemo. Naše zdravstvo nema novaca za ovako skupe lijekove. Nama u zdravstvu nedostaje od 2 do 3 milijarde kuna.
Gdje ćemo onda osigurati sredstva za tako skupe lijekove kao što je Dinutuximab beta ili Spinraza?
Zato kažem, trebamo se svi zapitati jesmo li spremni mi, kao društvo, nečega se odreći kako bi bolesnoj djeci mogli omogućiti liječenje ovako skupim lijekovima. Nisam ja taj koji će reći čega se trebamo odreći. Sjetimo se kad je bilo pitanje podizanja cijene dopunskog što se dogodilo. Svi su skočili na noge.
No s druge strane, građani su već pokazali da su velikog srca kad se organiziraju humanitarne akcije za djecu. Kad bi naciji dali cilj i rekli da ćemo se toga nečeg odreći u interesu svih, vjerujem da bi svi pristali na odricanje. No ovakve odluke, kao što je bio slučaj s Dinutuximab betom, ne smiju biti odluke zbog izvršenog pritiska.
Smatrate li da bi se trebao osnovati Fond za skupe lijekove, što je vlada najavila, a koji bi građani punili?
To da se osnuje takav Fond je jedna od mogućnosti. U taj bi Fond mogle donirati i brojne kompanije. No prvo treba otvoriti javnu raspravu i konsenzus oko toga trebamo li imati Fond za skupe lijekove.
Kod nas je problem što se svako malo za nekog organizira humanitarna akcija, a takvo individualno rješenje nije dobro. Treba pronaći rješenje da onda svi kojima treba imaju pravo na skupe lijekove, no pod uvjetom da se svi nečega odreknemo jer sadašnje zdravstvo nema novaca za tako nešto.
Kad smo kod vaše klinike, poznato je da se upravo u Dječjoj bolnici u Klaićevoj liječe djeca iz cijele Hrvatske, ali i regije, a da je bolnica zbog svoje starosti poprilično istrošena. Kad se napokon selite?
Po skupocjenim aparatima u laboratoriju kapala je kiša jer su prozori bili prastari, a bolnica ih je nedavno zamijenila o svom trošku. Podovi su u nekim dijelovima bolnice posljednji put napravljeni 1956. godine, a uskoro ćemo i njih mijenjati pa je potom na redu kuhinja. S obzirom na veliki broj pacijenata iz zemlje i regije, smještajni je kapacitet bolnice premali, a bolnica se ne može širiti. Zato mi stalno nešto preuređujemo i nastojimo proširiti kapacitete unutar prostora kojeg imamo.
Mnogi nas pitaju zašto preuređujemo bolnicu ako ćemo seliti u novu bolnicu, međutim, otkako sam došao 1992. u ovu bolnicu, govori se o selidbi, no nikako da dođe preseljenje. Nadam se da se uskoro stvarno selimo. Iskreno se tome nadam. Posljednje tri godine se intenzivno vode razgovori o tome, no još uvijek nemamo točna građevinska rješenja.
Evo, magnet kojeg koristimo star je 8 godina, a kad smo ga nabavljali, bilo je da ga kupujemo za novu dječju bolnicu. Napominjem da zbog brzine razvoja medicinske tehnologije uređaji zastarijevaju nakon 5 do 10 godina.
Inače, većina građevinskih radova koje izvodimo i veliki dio opreme koju smo nabavili financirano je novcem koji nam stiže iz donacija.
Prema posljednjoj informaciji ministra Kujundžića, nova dječja bolnica trebala bi biti u Blatu, kakav je vaš stav o tome?
Znam da se vode pregovori oko stavljanja u funkciju dijela bolnice u Blatu, ali nemam još službenu informaciju o tome.
Moj stav je i dalje da bi se kompletna dječja medicina Zagreba, ono najbolje što hrvatska medicina može ponuditi djeci, trebala ujediniti na jednom mjestu i da trebamo imati središnju nacionalnu dječju bolnicu.
I dalje apeliram da se razmotri stvaranje jedinstvene nacionalne dječje bolnice, poput malog dječjeg KBC-a u kojem bi se odvijala vrhunska medicina.
Naime, struka je 1974. napravila plan za dječju bolnicu u Klaićevoj, ta se odluka pokazala dalekovidnom, no sad trebamo strategiju za narednih 50 godina.
Naš je osnovni problem što smo smješteni u spomenik 0 kategorije. Svaki popravak zahtijeva suglasnost Ureda za zaštitu spomenička kulture. Ispod nas ide i potok pa smo često imali poplave. Nedostaje nam parkiralište. Bilo je govora da će se napraviti kod srednjoškolskog igrališta, ali ništa od toga. Nama nedostaje prostora. Ova zgrada je limitirana.
Kako funkcionira rad u takvim uvjetima?
Funkcionira jako dobro za pacijente. Oni ne osjećaju tehničke probleme koje mi imamo. Recimo, prebacili smo dječji Odjel hematoonkologije na Kliniku za tumore gdje djeca imaju daleko bolje uvjete, s njima roditelji sad mogu biti 24 sata na dan. No, zato mi moramo stalno prenositi uzorke s jednog na drugo mjesto. Zasad uspijevamo funkcionirati jer smo donijeli odluku da će se najmanje pacijenti micati, a najviše medicinsko osoblje bolnice. No to je privremeno rješenje i nikako ne smije ostati stalno. Međutim, problem je što kod nas privremena rješenja imaju dugi vijek trajanja.
Prijatelji i kolege iz drugih zdravstvenih ustanova znaju gdje će biti i što raditi za 5 i 10 godina, a kod nas se svakom promjenom vlasti mijenjaju vizije za dječju bolnicu.
Mi godišnje hospitaliziramo do 15.000 djece, a kroz ambulantu nam prođe više od 350.000 pacijenata i pružimo preko 2 milijuna zdravstvenih usluga. Iako i u malim prostornim uvjetima radimo čuda i ponosan sam na naše medicinsko osoblje, činjenica je da smo potkapacitirani.
Zato se treba donijeti strateški plan za dječju bolnicu, a koji će biti mudra stručna odluka. O tome treba odlučivati isključivo struka, i to zdravstvena, prometna i urbanistička. Kad je projektirana bolnica u Blatu nije predviđena za dječju bolnicu. Ja bih osobno volio kad bi napravili stvari kako treba da otpočetka projektiramo i gradimo bolnicu prema potrebama onih koji će je koristiti, a to su djeca. Želio bih da izbjegnemo situaciju u kojoj bi ponovno neki prostor prilagođavali umjesto da otpočetka i gradimo bolnicu za djecu koja bi trebala zadovoljiti njihove potrebe u idućih 50 godina.
Neko vrijeme je Klaićeva pripadala pod KBC Sestre milosrdnice, a za to vrijeme je došlo do značajne stagnacije naše Klinike. Nakon što smo se 2013. odvojili, krenuli smo se dalje razvijati. Zato je važno da dječja bolnica bude samostalna i po pitanju financiranja jer, prema svjetskim iskustvima, dječje bolnice koje nisu autonomne stagniraju.
Treba voditi računa kad se krene u gradnju nove bolnice da se ona gradi za djecu, da njima treba biti ugodno u tom prostoru. Pravi vlasnici te nove dječje bolnice trebaju biti djeca, njih 750.000 koja će u nju dolaziti iz cijele Hrvatske.
Trebalo bi se ugledati na nove dječje bolnice u svijetu. Recimo, bolnica u SAD-u u Cincinnatiju nema bijela svjetla već su postavljena ona prigušenija. Istraživanje je pokazalo da bijela svjetla iritiraju malu djecu i uzrokuju im dodatni strah te da su prigušenija svjetla djeci puno ugodnija. Ministar je bio u posjetu novoj dječjoj bolnici u Varšavi, a nova dječja bolnica izgrađena je i u Ljubljani. Dobar primjer dječje bolnice je i National children medical centar Washington.
Treba sve dobro pogledati i donijeti stručnu odluku za gradnju nove dječje bolnice koja će biti lišena taština. Ovo je jedinstvena prilika da konačno radimo nešto za buduće generacije.