VRHOVNI sud Republike Hrvatske potvrdio je jučer presudu kojom je novinar i književnik Predrag Matvejević uvjetno osuđen na pet mjeseci zatvora, s rokom kušnje od dvije godine, zbog uvreda i kleveta koje je u tekstu u Jutarnjem listu iznio na račun pisca Mile Pešorde. Podsjetimo kako se vrtio čarobni krug – Pešorda je napao Sidrana, kojega je kasnije branio Matvejević. Ne bi to bio ni prvi ni zadnji put da su se balkanski majstori od slova počastili šarolikim dijapazonom kojekakvih epiteta. Ja tebi posrbico, ti meni talibane i eto ti sudske presude. Povreda ustavnog prava na slobodu misli i riječi novinara ili pisca u današnjem modernom društvu je zasigurno za najveću osudu, jer evocira tegobna vremena prošlosti kad su mnogi buntovnici s perom u ruci bili podvrgnuti represijama najgore vrste, samo zato jer su svojim životima prkosili jednom sustavu ili nametnutim društveno-političkim vrijednostima. Tako su se i za Matvejevića spremno ustala sva moguća i inače fantastično sinkronizirana udruženja, društva književnika, udruge, pokreti i, naravno, neizostavni Miljenko Jergović. Koji čak revolucionarno poziva i na pobunu cijeli "misleći region", sugerirajući intelektualnim elitama da javno priznaju koautorstvo spomenutog teksta zbog kojega je uvaženi pisac osuđen.
Odani psi na lancu kapitala i režimskih biltena
Ne bi to bilo ništa strano niti sporno u ovom čudnovatom kozmosu kojem pripadamo, da vijest o presudi protiv Matvejevića mediji koji se kite aurom antifašizma i svesrdnom borbom za prava nevinih ljudi nisu objelodanili uz naslove – Pisac je kriv, nacisti nisu; Matvejević na robiju, fašisti na slobodu! Kontradikcija tako bolno karakteristična samo za naše podneblje – od mržnje se branim još većom mržnjom, a svoj lik u zrcalu uljepšavam zdušno pljujući na tuđi. Ne bi čak ni u tome bilo ništa novoga, jer smo već navikli na tijesno zbijene i organizirane redove "humanista" koji su humani samo kad im vlastita guzica išće vlastitu dobrobit. Ali ovdje se, recimo, po tko zna koji put, radi o dvostrukim mjerilima i licemjernim standardima jezivo simptomatičnim za naše prekaljene altruiste. Tako je, primjerice, Abdulah Sidran nedavno tužio jednog od najprodavanijih bosanskohercegovačkih pisaca Veselina Gatala za nanesenu duševnu bol u iznosu od pet tisuća i jednu konvertibilnu marku, zbog piščeve kolumne u kojoj se, pazi mangupa, udostojio očešati o Njegovo Sidranovsko Veličanstvo. I zaradio sudsku parnicu. Nije tada, međutim, reagiralo nijedno društvo čiji je pisac član. Nisu reagirali ni zakleti antifašisti. Ni akcija Zelenih. Ni Miljenko Jergović čak. Ta, zašto i bi. U tim i takvim trenucima BIH uopće nije njegova zemlja.
U paradoksalnom i tužnom vremenu živimo. Kao moralne vertikale Hrvata, i ne samo Hrvata, već svih onih koji žive na ovom duhovno zauvijek uništenom i osiromašenom bridu svijeta, isplivali su oni koji s temeljnim moralnim i patriotskim vrijednostima nemaju nikakvih dodirnih točaka, te im se zapravo pomalo i gade. Književna i intelektualna elita zacementirana u stavu polubogova koji se apriori ježe bilo kakvog etiketiranja, spremni su vam, ukoliko ih bezrezervno ne podržite i ne iskažete nadnaravno oduševljenje, dok ste se okrenuli oko svoje osi zalijepiti toliku naljepnicu na izdajničko čelo na kojoj piše fašist, a od koje su veća samo slova "Tito volimo te" na obroncima Veleža ponad Mostara. Kontradiktorna je i činjenica da ti isti likovi zauzimaju pozicije kojekakvih kozmičkih savršenstava koji bez problema mogu svojim neistomišljenicima dijeliti najodvratnije epitete, a kad dožive kakav-takav revanš, onda je to neviđena hajka i linč. Godinama manipuliran narod sasvim je otupio na činjenicu da mu medijsku scenu kroje samodopadni mrzitelji svega što u sebi nosi predznak čovječnosti i domoljublja, dok isfuravaju kvazisuosjećajnost za prigodno izabranog pojedinca, a zapravo samo razgrću putove svojoj nezasitnosti, dok se diče nekadašnjom borbom protiv vladajuće "diktatorsko-ustaške" garniture, a danas su samo odani psi na lancu kapitala i režimskih biltena, koji maze dupe svoga gospodara i bilo koju stranku na vlasti. Disidentski, nego kako.
Izvoznici boli i patetike
Slučaj Matvejević je zanimljiv stoga iz nekoliko perspektiva. Uz nesumnjivo fantastičnu i neospornu biografiju, Predrag Matvejević je baš poput Miljenka Jergovića jedan od najvećih izvoznika bosanske boli i patetike u svijet. Njihove "istine" o ratu su najistinitije, oni određuju pravog agresora i žrtvu, samo oni znaju što je istinski sarajevski, zagrebački i beogradski iskonski duh, oni bi da ih baciš i u Zimbabve jako dobro sve znali o njihovom jedinstvenom duhu, starosjediocima i običajima. Napisali bi i knjigu o tome, dabome. Proživljenu i pitku. Oni su pozerski disidenti i taoci kozmopolitizma prema kojemu je svaki i najbenigniji patriot zapravo fašist, a dok palamude u rukavicama svjesno prikrivaju svoj nacionalizam. Jedan takav primjer je i Matvejevićev intervju Slobodnoj Dalmaciji iz ožujka 2010. godine, gdje prokušanom melodramatikom priča o svojim šetnjama samo jednom polovinom Mostara, o istraumatiziranim muslimanima koji žive na lijevoj obali Mostara i onim "drugima" sa zapadne obale. Te čovjekolike spodobe preko zelene rijeke, on zapravo dijeli na dobre i loše Hrvate, prvi se stide rata i misle kao on, a drugi bi sav kaos ponovili i zovu se fašisti. Skoro da mogu zamisliti te Talijane i druge europejce kojima se plasiraju ove balkanske priče, kako se trzaju u snu znojni dok ih progone ustašoidni zapadni Mostarci sa sjekirama. U tome se ustvari ogleda sva dvoličnost tako lako uočljiva, sva bijeda takozvane čovječnosti, sva laž vanjske fasade na trošnoj kući balkanskog humanizma.
Ljudi koji svoje živote žive tiho u tim podijeljenim društvima i najbolje znaju kako se u njima osjećaju, dok brinu samo o komadiću kruha kojim će prehraniti obitelj, nisu zaslužili da u njihovo ime govore koristoljubljivi bjegunci koji svojim djelovanjem te razdore samo svjesno pojačavaju i produbljuju. A na njihovoj nesreći zarađuju. U težoj situaciji je samo kolektivno slijepa javnost kojoj se dokazano s nekoliko pamfletića može prodati najjeftinija romantika. Za kraj, ako Jergović uskoro bude pisao još neku "Historijsku čitanku", predlažem novo objašnjenje uz naziv disident – ženska osoba koja živi na Širokom Brijegu, piše za Index.hr, ne štedi nijednu hrvatsku stranku, ne imponiraju joj prevrtljivci i dopustila je komentiranje na svoje tekstove.