Vasilij Grigorjevič Zajcev (ruski: Василий Григорьевич Зайцев; 23. ožujka 1915. – 15. prosinca 1991.) bio je sovjetski snajperist, čiji je doprinos tijekom Drugog svjetskog rata, posebice u Bitci za Staljingrad, postao legendaran. Rođen u skromnoj seljačkoj obitelji u Rusiji, Zajcev je svojim iznimnim vještinama i hrabrošću stekao status jednog od najpoznatijih snajperista u povijesti.
Vasilij Zajcev rođen je u selu Jeleninskoje, u današnjoj Čeljabinskoj oblasti u Rusiji. Odrastao je u teškim uvjetima na Uralu, gdje je odmalena učio loviti s djedom i starijim bratom. Te su ga vještine kasnije učinile izuzetno sposobnim strijelcem. Prije rata služio je u sovjetskoj mornarici kao činovnik, ali nakon njemačke invazije na Sovjetski Savez 1941. godine Zajcev se dobrovoljno prijavio za borbu na frontu.
Zajcev je postao poznat tijekom Bitke za Staljingrad (1942. – 1943.), jedne od najkrvavijih i najvažnijih bitaka Drugog svjetskog rata. Kao pripadnik 62. armije Crvene armije djelovao je u uvjetima urbanih borbi, gdje su snajperisti imali ključnu ulogu.
Prema provjerenim izvorima, od 10. studenoga do 17. prosinca 1942. Zajcev je ubio 225 njemačkih vojnika i časnika, uključujući 11 snajperista. Zbog njegove preciznosti i strpljenja neprijatelji su prema njemu imali strahopoštovanje, a sovjetske trupe smatrale su ga inspirativnim simbolom.
Jedna od najpoznatijih epizoda iz njegova života bio je navodni dvoboj s njemačkim snajperistom, majorom Erwinom Königom (ili Heinzom Thorvaldom, ovisno o izvorima), kojeg su Nijemci poslali da eliminira Zajceva. Iako povjesničari nisu u potpunosti potvrdili postojanje Königa, ova priča postala je dio Zajčeve legende, popularizirana u knjigama i filmu Neprijatelj pred vratima (2001.).
Zajcev je bio poznat po svojoj sposobnosti prilagođavanja teškim uvjetima. Koristio je standardnu pušku Mosin-Nagant, često bez optičkog nišana u ranim fazama, oslanjajući se na svoj instinkt i iskustvo. Kasnije je dobio pušku s optikom, što je povećalo njegovu učinkovitost.
Razvio je i vlastite snajperske tehnike, poput korištenja ruševina za skrivanje i promjene položaja kako bi izbjegao otkrivanje. Osim borbe, Zajcev je obučavao mlade snajperiste prenoseći svoje znanje i stvorivši grupu poznatu kao Zajčevi učenici, koja je značajno pridonijela sovjetskoj obrani Staljingrada.
Tijekom rata Zajcev je bio teško ranjen u siječnju 1943. kad je mina eksplodirala u njegovoj blizini ozlijedivši mu oči. Nakon oporavka vratio se na front, ali više nije bio aktivan snajperist, već je nastavio služiti u pozadini. Poslije rata nastanio se u Kijevu, gdje je radio kao inženjer i direktor tvornice tekstila.
Umro je 15. prosinca 1991., nekoliko dana prije raspada Sovjetskog Saveza. Njegovi posmrtni ostaci kasnije su premješteni u Volgograd (bivši Staljingrad), gdje počivaju uz spomenik na Mamajevu kurganu.
Zajcev je odlikovan brojnim priznanjima, uključujući titulu heroja Sovjetskog Saveza, orden Lenjina i orden Crvenog barjaka. Njegova hrabrost i vještina ostale su upamćene kao simbol otpora u jednom od najtežih trenutaka 20. stoljeća.