NA proljeće sljedeće godine u Mađarskoj će se održati parlamentarni izbori, na kojima aktualni premijer Viktor Orban i njegova stranka Fidesz žele ne samo ponovno uvjerljivo pobijediti, nego zabetonirati pretvaranje sjevernog susjeda Hrvatske u neliberalnu demokraciju. Orbanova politika ima i dosta obožavatelja na hrvatskoj desnici - npr. Željka Markić ga je u javnim nastupima spominjala kao lidera kakvog treba RH - što nije iznenađujuće, jer je Orban od 2010. godine, kada je po drugi put postao mađarski premijer, proveo niz ultradesnih i nacionalističkih politika, te dubinski transformirao mađarsko društvo.
Orban to naziva “neortodoksnom gospodarskom politikom” i hvali se time kako je njegova vlada u proteklih sedam godina smanjila poreze, kao i cijenu struje, plina i stanovanja, stvorila stotine tisuća novih radnih mjesta i uvela doplatke za obitelji i djecu. No, istovremeno su u Mađarskoj demontirane strukture socijalne države, značajno je povećan jaz između bogatih i siromašnih, te je veliki dio Mađara pretvoren u ekonomske robove koji ovise o milosti premijera i njegove stranke.
Knjiga “Mađarska socijalna politika 1990-2015” poznate sociologinje Zsuzu Ferge
To su ključni zaključci iz knjige “Mađarska socijalna politika 1990-2015” poznate sociologinje Zsuzu Ferge, koja vodi program istraživanja dječjeg siromaštva u mađarskoj Akademiji znanosti. Ferge je nesumnjivo jedna od najvećih stručnjakinja za područje socijalne politike i siromaštva u Mađarskoj, te upozorava da je za transfer novca od siromašnih prema bogatim Mađarima bila ključna Orbanova porezna reforma iz 2013. godine, kada je uveden jedinstveni porez na dohodak od 16 posto, koji je dvije godine kasnije smanjen na 15 posto. “To je 10 posto najbogatijih Mađara ostavilo 1,6 milijardi eura, dok je većini koja ima mnogo manje prihode oduzeto 650 eura godišnje”, objasnila je sociologinja Ferge u nedavnom intervjuu za Der Spiegel, dodavši da su ujedno “socijalna izdavanja svedena na minimum, te povezana sa strogim pravilima i radnom obavezom za primatelje socijalne pomoći”.
Primatelji socijalne pomoći u Mađarskoj obavezni su raditi u “komunalnim radnim programima”, u koje je u međuvremenu uključeno 230 tisuća ljudi, koji čine 5,2 posto svih zaposlenih u Mađarskoj. Zakonom su obavezni raditi i daleko od svojeg mjesta prebivališta, a za to su plaćeni u prosjeku 120 eura mjesečno, koje dobivaju uz 100 eura socijalne pomoći. Riječ je često o teškim fizičkim poslovima u poljoprivredi i građevinarstvu.
Kada je Orban 2010. - nakon velike krize koja je eksplodirala 2008. - došao na vlast, 14,1 posto Mađara živjelo je ispod granice siromaštva. Nakon četiri godine taj broj se popeo na 14,9 posto, unatoč propagandi vlade da se bori i brine za male ljude. Ferge upozorava da takvi poslovi drže ljude u siromaštvu, te ne funkcioniraju kao poticaj za pronalaženje bolje plaćenog radnog mjesta na tržištu rada, što je pak službeno objašnjenje Orbanove vlade za takvu politiku.
Ujedno se siromašne čini ovisnima o lokalnoj upravi, koju u najvećem dijelu Mađarske kontrolira Orbanov Fidesz, te znaju da će ostati i bez svojeg slabo plaćenog posla ako ne glasaju za vladajuću stranku. Orbanova je vlada u istom periodu značajno smanjila opseg zdravstvenog osiguranja, što znači da teža bolest ili prometna nezgoda ljude mogu baciti u dužničko ropstvo, a kao jedina potencijalna pomoć su im strukture Fideszove vlasti, koje su ih dovele u takvu poziciju.
Siromašni ljudi za Fidesz su propalice i paraziti
Sociologinja Ferge to naziva “discipliniranjem siromašnih”, a izraz takve ugnjetavačke politike su i iznimno povećane kazne za niz komunalnih prekršaja, poput neuređenog dvorišta ili tehničke nepravilnosti na biciklu. “Imamo posla s državom koja sve više kažnjava. Rekla bih čak da je Mađarska postala država koja se osvećuje siromašnima, koje se predstavlja kao ljude koji žive na račun poreznih obveznika. Za političare Fidesza siromašni su paraziti i propalice”, ističe Zsuzu Ferge, te napominje da riječ “siromaštvo” političari iz Orbanove stranke više uopće ne koriste u javnosti, jer im je cilj “učiniti tu pojavu nevidljivom u društvu”, što postižu i kroz izolaciju siromašnih u ruralnim dijelovima Mađarske.
Izostanak pobune mađarska sociologinja tumači time što se siromašne Mađare drži u informacijskoj blokadi, a ujedno ih se stavilo u poziciju ovisnosti o lokalnim moćnicima, koji određuju hoće li imati radno mjestu u lokalnoj upravi ili ne. Povrh toga, svaki se protest i angažman protiv Orbanove vlade u medijima pod kontrolom Fidesza tumači kao rezultat zavjere kojom upravlja George Soros, u međuvremenu omiljena babaroga mađarskog premijera, a prosvjednike se proglašava veleizdajnicima.
Dok je Viktor Orban sa svojim Fideszom siromašne Mađare pretvorio u svoje vjerno glasačko tijelo stavljajući ih u poziciju ekonomskih robova svoje vlasti, s druge je strane stvorio i sebi vjerne tajkune, koji izvrsno profitiraju od bliskosti s premijerom i njegovim obiteljskim klanom.
Od propalog poduzetnika do tajkuna zahvaljujući "dragom bogu i Viktoru Orbanu"
Reprezentativni primjer toga je Lörinc Mészarós, gradonačelnik sela Felcsút u kojem Orban ima vikendicu i jedan od dvadeset najbogatijih ljudi u Mađarskoj, koji je prije nekoliko godina vodio tvrtku za ugradnju radijatora i poslovao na rubu bankrota. Kada je na vlast došao njegov bivši školski kolega Viktor Orbán, krenuo je vrtoglavi poslovni uspon Mészarósa, koji danas posjeduje lanac hotela, građevinsku tvrtku koja je, nota bene, izgradila i spomenuti stadion i prugu, te javno kaže da na svojem poslovnom uspjehu može zahvaliti ‘dragom Bogu i Viktoru Orbanu’.
U Mađarskoj je, otkako je Orban na vlasti, postalo uobičajeno da na javnim natječajima prolaze samo firme čiji su vlasnici dio lojalnog kruga Fideszovih, a u tome je odlično prošao i Orbanov zet István Tiborcz, koji se 2015. vjenčao s premijerovom kćeri Rahel. Njegova elektronička tvrtka je prije Orbánova povratka na vlast godišnje imala profit od 10 tisuća eura, ali je 2014. i 2015. od države i od lokalnih vlasti u mjestima kojima vlada Fidesz za ugradnju LED-rasvjete dobila ugovore vrijedne 65 milijuna eura.
Orban računa na glasove mađarske dijaspore
Časopis Forbes je pak 2015. bogatstvo obitelji Viktora Orbána procijenio na 22 milijuna eura, što se ne može zaraditi samo od premijerske plaće. Ipak, Orban i njegova obitelj ne trebaju se brinuti da će njihovo iznenadno bogaćenje biti predmetom istrage, s obzirom na to da je državni odvjetnik čest gost u premijerskoj loži tijekom nogometnih utakmica.
Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je 67 posto Mađara uvjereno u to da je Orbánova vlada korumpirana, ali to ne znači da se Fidesz u ovom trenutku treba pribojavati gubitka vlasti na izborima sljedeće godine.
Lijevo-liberalna opozicija je u rasulu, Fidesz je preuzeo mnoge političke pozicije još ekstremnijeg Jobbika koji mu je prethodnih godina bio glavna politička konkurencija, a tu su i glasovi mađarske dijaspore iz susjednih zemalja, napose Rumunjske na koje Fidesz također računa zbog izdašne novčane pomoći koje za njih izdvaja.
Pretvaranje dijaspore u vjerni glasački stroj, nacionalistička paranoja kao sredstvo podčinjavanja siromašnih dijelova države u kojima ljudske egzistencije ovise o volji lokalnih šerifa, stvaranje tajkunske klase koja podržava isključivo vladajuću stranku, kontrola javnih medija, forsiranje nazadnih obiteljskih vrijednosti, to su neke od metoda Orbanovog i Fideszovog vladanja Mađarskom. Na koga sve to još podsjeća? Odgovor je - zna se.