STJEPAN Radić, vođa HRSS-a (Hrvatske republikanske seljačke strane) i neformalni vođa hrvatskog naroda dvadesetih godina, uhićen je 5.1.1925. godine. Nakon nastanka Kraljevine SHS 1918. godine, Hrvatska je izgubila svoj suverenitet te je čak ukinut i povijesni Hrvatski sabor.
Stjepan Radić bio je ključni politički vođa, koji se u Kraljevini SHS snažno protivio unitarističko-centralističkom i monarhističkom režimu, ne priznajući dinastiju Karađorđević niti čin ujedinjenja. Zalagao se za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i uspostavu neutralne seljačke republike. Svoje stavove iznio je međunarodnoj javnosti u veljači 1919. kroz memorandum upućen Mirovnoj konferenciji u Parizu.
Put u Moskvu i uhićenje
Zbog izjava da je Kraljevina SHS stvorena bez mandata hrvatskog naroda i odobrenja Hrvatskog sabora, bio je zatvoren od ožujka 1919. do veljače 1920. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila preko 200.000 glasova odnosno 50 mandata te je, u skladu s republikanskim načelima, promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Radić je opstruirao rad Ustavotvorne skupštine, predlažući konfederalistički ustroj kroz Ustav neutralne seljačke Republike Hrvatske.
Nakon usvajanja Vidovdanskog ustava 1921. surađivao je s drugim hrvatskim strankama u Hrvatskom bloku, a kasnije i u Federalističkom bloku sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO). Godine 1923. propao je sporazum s Radikalnom strankom (Markov protokol), nakon čega je pokušao skrenuti pažnju europske javnosti na hrvatski problem, putujući u London, Beč i Moskvu.
U Moskvi je 1924. učlanio HRSS u Seljačku internacionalu, što je izazvalo represije režima i njegovo uhićenje. Radić je uhićen 5. siječnja 1925. godine. Naime, u to doba komunističke stranke u Kraljevini SHS su bile zabranjene, a stranka je Radićev potez okarakterizirala kao približavanje komunistima.
Ulazak u vladu i optužbe za izdaju
Unatoč tome, stranka je na izborima 1925. osvojila 67 mandata te ušla u koaliciju s Demokratskom strankom, SLS-om i JMO-om. Radić je tada priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđević, što je dovelo do preimenovanja stranke u Hrvatsku seljačku stranku (HSS). U novoj vladi Narodnog sporazuma, na čijem je čelu bio Nikola Pašić, postao je ministar prosvjete.
Mnogi su u to doba to smatrali velikim Radićevim porazom i izdajom. Tada kao dio vlasti, Radić je bio pod žestokom kritikom oporbe. U vlasti nije dugo izdržao. 1926. dao je ostavku, a 1927. HSS je izišao iz vlade zbog neslaganja s radikalima.
U oporbi je surađivao sa Svetozarom Pribićevićem, s kojim je osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK). Cilj SDK bio je preustroj države, revizija Vidovdanskog ustava i uvođenje federalizma. Međutim 20. lipnja 1928. radikalski zastupnik Puniša Račić izvršio je atentat u Narodnoj skupštini, ubivši zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka te teško ranivši Stjepana Radića.
Radić je od posljedica ranjavanja preminuo, a na njegov pogreb na zagrebačkom groblju Mirogoj došlo je oko 300.000 ljudi. Pokopan je u mirogojskim arkadama, uz izraze duboke tuge i poštovanja.