U NEDAVNOM intervjuu Globusu povodom Savkine smrti Stjepan Mesić ispričao je vrlo znakovitu anegdotu. Prisjetio se Hrvatskog proljeća kada je Marko Veselica odbio Savkinu sugestiju da se prestane s blokadom jer će inače pasti čitavo republičko vodstvo, već je samouvjereno poručio da će ionako kasnije doći novo, "kroatičnije i demokratičnije".
Nekoliko godina kasnije, nakon što je bunt ugašen, Mesić se ponovno sreo s Veselicom, ovoga puta u Staroj Gradiški. Pita Veselica: "Što kažu Savka i Miko?". Mesić odgovara: "Kažu da novo vodstvo nije ni kroatičnije ni demokratičnije". A Veselica skrušeno priznaje: "U, zajebo sam".
Tko služi hrvatskim ciljevima?
Nekako u isto vrijeme kad je Mesić ispričao tu zatvorsku angedotu, Ivan Miklenić objavio je sada već čuveni komentar u Glasu koncila pod naslovom "Kakvog predsjednika trebamo"? Budućeg šefa države opisuje kao "čovjeka iz redova šutljive većine", one mase hrvatskih ljudi koji čak ni u posljednja dva desetljeća vladavine HDZ-a (i nešto malo SDP-a) nisu dobili vlast koja će "služiti hrvatskim ciljevima, hrvatskim nacionalnim interesima", a po svemu sudeći ni predsjednika koji će "voljeti ljude, a osobito hrvatski narod i hrvatsku državu".
Miklenić tvrdi kako je samostalnom Hrvatskom sve ove godine vladala ljevica. "Brojni pripadnici te ljevice, promijenivši tek retoriku, osvojili su sve relevantne političke stranke, ključne položaje u gospodarstvu, privatizaciji i pretvorbi, ključne položaje u strukturama državnih vlasti na svim razinama, u medijima, kulturi i ukupnom društvenom životu, a istodobno sačuvali su i organizirali različite centre moći izvan državnih i društvenih struktura", piše Miklenić i navodi seriju katastrofalnih posljednica koje su iz toga proizašle.
"Od nezadovoljavajućeg ostvarivanja hrvatskih nacionalnih ciljeva i funkcioniranja zakonitosti, jednakosti i pravne države, preko strukturalne krize hrvatskoga gospodarstva, zastoja stvarnih demokratskih procesa i sve dublje moralne i etičke krize u društvu do obezvređivanja, ideološkog, političkog i medijskog, autentičnih hrvatskih vrijednosti, komparativnih prednosti i ljudskog potencijala...".
Ljevica je kriva za sve
Dakle, ljevica je kriva za sve. Stoga je došlo vrijeme da Kaptol opet zazove ono što je Veselica nazivao "kroatičnijim i demokratičnijim" vodstvom. Sada se vidi da ni Franjo Tuđman nije bio dovoljno "kroatičan" za ukuse Kaptola. Čak ni HDZ nije ostvario sve težnje Hrvata. Stoga je kucnuo čas, piše uvodničar Glasa koncila, da "novi predsjednik dođe iz one šutljive hrvatske većine". Riječju crkvenom, da bude pravi Hrvat.
Treba li stoga čuditi što je predsjednika Mesića spopala želja da se busa u prsa svojim hrvatstvom? Potaknut mržnjom na licu biskupa Marina Barišića ("Kakvu dugo nisam vidio na licu jednog čovjeka, a posebno ne jednog visokog svećenika"), budući doživotni bivši predsjednik jako se naljutio i krenuo dokazivati svoju podobnost u očima Crkve i nacije: "Zašto bi Barišić bio veći patriot od mene? Zašto bi on bio veći Hrvat od mene? Pa ja sam za ovu Hrvatsku bio na robiji i vjerojatno dolazio u veće rizike nego svi svećenici u Hrvatskoj zajedno. I sad da netko mjeri moje hrvatstvo. Odakle mu pravo?!".
Koliko hrvatstva je dovoljno?
Na Mesićevu žalost, to je nužnost. Bila je još od Hrvatskog proljeća i njegova "kroatičnijeg i demokratičnijeg" vodstva. Bila je i tijekom dvadeset godina samostalnosti za koje Miklenić piše da su "pripadnici ideološko-političke ljevice, kojih u Hrvatskoj nikada nije bilo više od 10 posto stanovništva, pokazali svoje domete gotovo puna dva desetljeća presudno utječući na Hrvatsku". A nužnost je očito i sada kad Hrvatska bira novog šefa države, po mogućnosti iz redova "šutljive većine" koja će napokon zbaciti jaram "ideološko-političke ljevice".
Kako se uopće mjeri hrvatstvo? I koliko hrvatstva je dovoljno? I kako to da Hrvatima nikako ne polazi za rukom da izaberu dovoljno "demo-kroatičnu" vlast?
Marko Veselica o tome je sigurno razmišljao u Staroj Gradiški, ali sve do početka devedesetih nije pronašao uvjerljiv odgovor. Kaptol je gorljivo podržavao Tuđmana i HDZ - čini to i danas - pa opet njegovo službeno glasilo nariče kako je Hrvatska dva desetljeća bila u raljama ljevice. A sada se, pak, vidi da je ista ona "šutljiva većina" koja je - uz obilato sufliranje Crkve - svojim glasovima omogućila HDZ-u da vlada 17 od ukupno 21 godine hrvatske samostalnosti, ustvari talac "odnarođene" vlasti. Čiji je najviši predstavnik, ako je vjerovati sudu Kaptola, upravo odlazeći predsjednik Stjepan Mesić. Ako je ikad bilo, sada je vrijeme za prave Hrvate.
Tko je Hrvat: Hebrang, Primorac, Bandić...?
Samo, koji su to? Kaptol je dao svoja mjerila za idealnog predsjednika, ali nije upro prstom ni u koga od ponuđenih kandidata. Ako Mesić nije bio dobar Hrvat, tko onda jest?
Andrija Hebrang? S njim nismo na čistu. Jest da najavljuje spomenike domovini, zastave i slavljen, ali previše se koleba između obrane ustaša i zaklinjanja u antifašizam. Nije tu sve čisto. Nije valjda ljevičar... Što je s Draganom Primorcem? Mlad, smjeran, postavio kip Gospe na odmaralište na autocesti, vodio listu za dijasporu. Moglo bi biti nešto od njega. A Milan Bandić? E taj je dobar. Hodočasti na svako svetište, razbacuje se milodarima, pali svijeće na Kamenitim vratima, spominje Boga "sve u šesnaest". Ali opet, on je u Partiji. Oduvijek. Kako mu onda "šutljiva većina" može vjerovati? I kome uopće može?
Tko je kroatičan Hrvat?
Dakle, ponuda nije senzacionalna. Još uvijek nismo nabasali na dobrog Hrvata, "kroatičnijeg i demokratičnijeg" od ovih koji sada obnašaju vlast, i to na užas Crkve. Nismo definirali tko je točno kandidat koji, kako piše Miklenić, "voli ljude, osobito hrvatski narod i hrvatsku državu". Tko je taj misteriozni spasitelj svega hrvatskog? Tko je taj "kroatičan Hrvat"?
Odgovor ćemo vjerojatno pronaći u nekom od idućih komentara Glasa koncila. A možda i nećemo. Možda ćemo novih dvadeset godina čekati da "šutljiva većina" uz sufliranje Kaptola izabere nekog Hrvata s pedigreom. Pa ako je to cijena, spremni smo je platiti.