Foto: Goran Šafarek
Kroz močvaru i prašumu do novih vrsta
Prije godinu-dvije kolegica Olga Jovanović Glavaš sa Sveučilišta u Osijeku, moji kolege iz Njemačke i Madagaskara i ja objavili smo znanstveni rad u kojemu je za znanost opisana nova vrsta žabe. (Možete ga vidjeti na ovoj poveznici).
>>> Dosad objavljene kolumne: Index LAB
Kišna šuma istočnog Madagaskara
Otkrili smo je na Madagaskaru, u neistraženim tropskim kišnim šumama istočne obale ovog otoka. Još se sjećam tog dana, sumrak je već pao kad smo stigli u džunglu u laganoj kišici. Pred nama je nabujali potok pa grabimo neko palo deblo i bacamo ga posred vode. Prekratko je i treba dobro odskočiti s njega na drugu obalu. I evo nas u šumi. Poplavnoj šumi usred kišne sezone. Nema nam druge nego šljapkati u vodi do koljena.
Poplavna šuma
Mrak i vlaga, nema boljeg recepta za žabe. Malarični komarci zuje oko glave, a tko zna kakvi se još paraziti vrzmaju u vodi. „Ššš“, ušutkuje nas Miguel Vences, vođa ekspedicije. Džungla noću zviždi, cvili, cijuče, fućka... „Čuješ li ovaj visoki ton?“ pita me Miguel Vences, stručnjak za vodozemce i gmazove ovog otoka. Postoje brojni indikatori koji bi nalagali koja bi životinja doista mogla biti kandidat za novu vrstu. Izgled, glasanje, ponašanje ili bilo koji drugi aspekt odaje nešto potpuno novo. Dugogodišnje iskustvo stoga je ključno pa je Miguel na tek slabašan zvuk prepoznao nešto drukčije, nepoznato.
Napeti lov u mraku
Odmah sam se uputio prema izvoru glasanja. Kapi kiše tresu lišće i bune oči, a sjene plešu čim malo pomaknem svjetiljku na glavi. Ipak, pomalo i sporo napredujem da se životinjica ne prestraši. Kao po pravilu, kada pređem zaštitnu zonu, glasanje staje. Tada gasim svjetlo i čučim u mraku dok kapi kiše padaju po čelu, a potočići se slijevaju preko lica. Osjećam prigušene glasove ekipe i svjetlucanje lampi, ali u tom trenu sam sâm na svijetu, ovdje u praiskonskoj šumi, stopljen s elementima prirode… Žaba se opet oglasila i prekinula trans. Vidim je! Malo po malo primičem se i…čap! Slavodobitno je stavljam u vrećicu kad se traženi zvuk opet javlja!?! Znači krivu sam ulovio, ali nema veze. Uskoro je i mali glazbenik dolijao, zajedno s još nekoliko kandidata tijekom večeri.
Potraga za žabama
Pripremanje uzorka u stanici u džungli
Sa žabama u vrećicama, vratili smo se mrtvi umorni u istraživačku stanicu, usred kišne šume Nacionalnog parka Ranomafana. No, pravi posao tek sada počinje. Spustili smo se u laboratorij prepun bočica, mirisa kemikalija i vlage. Nakon fotografiranja, žaba se bez boli uspava klorobutanolom. U znanosti je ponekad potrebno žrtvovati jednu jedinku za dobrobit i opstanak cijele vrste. Njeno tijelo je dragocjen izvor informacija i iz nje se izvlači sve što je moguće. Najvažnije, škaricama se reže kožu na bedru i uzima mišić koji završava u tekućem dušiku. To je vrlo kvalitetno očuvano tkivo, potrebno za višestruku molekularnu i biokemijsku obradu. S drugog bedra uzima se također uzorak tkiva za obradu DNK koji ide u malu plastičnu epruvetu sa čistim laboratorijskim etanolom. Zatim se žaba stavi u plitku posudu s 90-postotnim etanolom te pincetom nastoji lijepo posložiti udove i općenito oblik tijela u što prirodniji položaj. Tako stoji pola sata dok se ne ukoči. Žabi se potom veže jedinstven broj po kojem se može uvijek prepoznati. Tako uređena ide u bočicu sa 70% alkoholom. To je njeno posljednje prebivalište i kraj terenskog posla.
Laboratorij u džungli
Rigorozna provjera
No, ovaj uzorak samo je kandidat za novu vrstu. Tek će molekularne i ostale analize to potvrditi ili opovrgnuti. Nekad su se vrste tražile i opisivale uglavnom na temelju vanjskog izgleda, no mnoge su različite vrste jako slične izvana, dok s druge strane, neke jedinke iste vrste mogu biti strašno varijabilne. Znanstvenici su prije u muzejima Londona, Pariza ili primjerice Berlina čekali teglice pune životinja, pristigle iz prekomorskih kolonija i onda su ih takve mrtve opisivali, a jedino što im je bilo na raspolaganju bio je vanjski izgled. Čak i kasnije, Francuzi su poduzimali višetjedne ekspedicije u nenastanjene džungle otoka s desecima nosača, ali i dalje su opisivali životinje samo na temelju morfologije. Mnogi od tih opisa danas su potpuno krivi. Veliki napredak na Madagaskaru dala je nizozemska znanstvenica Rose Blommers u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, koja je analizirala glasanje i općenito biologiju životinja. Uvidjela je da često vrlo slične vrste imaju potpuno različita glasanja. Konačnu riječ dala je molekularna genetika od devedesetih godina, koja je nedvosmisleno utvrdila odnose među vrstama. Kada je Miguel počeo raditi na Madagaskaru, na popisu su bile 132 vrste žaba (i to mnoge krivo određene), a sada ih ima preko 250. Kasnija laboratorijska istraživanja potvrdila su da je naša ulovljena žaba uistinu nova vrsta. No, to nije i kraj poslu, jer je u znanstvenom svijetu novu vrstu potrebno opisati te objaviti rad u znanstvenom časopisu pa tek tada vrsta dobiva ime i mjesto u klasifikaciji živog svijeta. Dakle, da bi se nešto uistinu otkrilo, mora proći rigoroznu znanstvenu metodologiju (i statistiku), što znači i recenziju, odnosno „blagoslov“ respektabilnih stručnjaka u tom polju.
Kako sam otkrio novu zmiju
Ova žaba nije jedina nova vrsta u čijem otkriću sam sudjelovao. Na istoj ekspediciji na Madagaskaru opisano je desetak novih vrsta zmija, guštera, kameleona i žaba. No moj prvi doticaj s novim vrstama bila je zmija s predivnog poluotoka Masoale na Madagaskaru, za moje prve ekspedicije na ovaj otok davne 2002. godine. Tada sam slučajno usred divlje kišne šume uz obalu Indijskog oceana nabasao na nju, vraćajući se po izgubljeni komad opreme. Zmija mi je izletjela ispred nogu, stala i doslovno „pozirala“. Bila je duga oko jedan metar, uzdužnih crvenih, žutih i crnih pruga na glavi i prednjoj polovici tijela.
Nova vrsta zmije s Madagaskara
Kasnije, gledajući slike koje sam mu poslao, upravo je Miguel Vences utvrdio da se radi o zmiji nepoznatoj za znanost, da nema imena, čak nije bio siguran ni u koji bi je rod svrstao. Problem je bio što na terenu sve to nisam znao pa sam zmiju pustio. Unatoč našim naknadnim naporima da ju ponovo ulovimo, nepoznata vrsta zmije nađena je tek desetak godina kasnije. Zbog jedinstvene obojenosti bilo je jasno da je to nova vrsta, no njen DNK je odredio i njen točan položaj na srodstvenom stablu zmija. Rad je objavljen u znanstvenom časopisu Salamandra, na popisu current content, što znači vrijedan rad na svjetskoj razini. Zmija je tada dobila i službeni naziv: Liophidium pattoni.
Pisanje znanstvenog rada
Nestvarno djeluje da nakon stoljeća istraživanja, na neka mjesta još uvijek nisu kročili znanstvenici, ili barem nisu specijalisti za neka područja. Tropi su središta biološke raznolikosti pa tamo često nastaje „berba“ novih vrsta. Znanstvenici su nedavno uz rijeku Mekong pronašli stotinjak novih vrsta žaba. Samo u deset dana istraživanja u sjevernoj Australiji nađeno je 50 novih vrsta pauka. I tako bismo mogli još dugo nabrajati slične primjere. Otkrića novih vrsta omogućuju izradu preciznijih rodoslovnih stabala, ali i istraživanja procesa evolucije. Poznato je da u tropima nove vrsta evoluiraju mnogo brže nego u drugim krajevima, a otud i to veliko prirodno bogatstvo. Raspetljavanje srodstvenih (u biologiji kažemo filogenetskih) odnosa pomaže i tumačenju tih evolutivnih procesa.
Naša ulovljena nova vrsta opisana u znanstvenom časopisu
Znanstvenici žure s istraživanjima jer su mnoga od područja koja se istražuju kritično ugrožena – šume se sijeku, rijeke pretvaraju u akumulacije, močvare isušuju… Mnoge su vrste već zasigurno nestale, a da nikad nismo ni znali za njih. Ono što ne znamo da postoji, ne može se ni zaštiti. Zato žrtvovana jedinka kod opisivanja može spasiti cijele populacije, a možda i njihovo izumiranje u slučaju vrsta koje su geografski vrlo skučene ili s malom brojnošću. Mnogi će se začuditi da se i u jednoj Hrvatskoj, usred davno naseljenog i toliko istraženog kontinenta, na godišnjoj razini još uvijek opisuju nove vrste. No, ta i ostala neslućena čuda naše prirode zaslužuju jednu od sljedećih kolumni/tema/priča…
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
**Biolog, istraživač, snimatelj, putopisac i avanturist Goran Šafarek od 2017. jedan je od kolumnista Index laba. Do danas je objavio više od stotinu popularnih prirodoznanstvenih i putopisnih članaka u brojnim poznatim svjetskim časopisima, od Meridijana, preko GEO-a do National Geographica. Autor je i nekoliko knjiga, među kojima Rijeke Hrvatske, Životinje Hrvatske i Priroda Hrvatske, a radio je i dokumentarne filmove, kako za poznate njemačke i francuske kuće, tako i za naš HRT.
Želite li momentalno primiti obavijest o svakoj objavljenoj kolumni naših vrhunskih znanstvenika, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: Index Lab.
Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.