Turska očito sebe vidi kao profitera od preokreta u transatlantskim odnosima.
Upućeni trenutačno kažu da Ankara osjeća da je njezini europski partneri sada shvaćaju ozbiljno, piše Deutsche Welle. Prije svega, jer ta zemlja sebe vidi kao uključenu u važne događaje.
Na primjer, kada je početkom ožujka održan samit o Ukrajini u Londonu, na kojem je bio i turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan. To je samo jedan od nekoliko primjera koji pokazuju: Turska je priznati i ravnopravni partner.
Iz perspektive predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana to je logična posljedica, Turska zna da ima dobru početnu poziciju u procesu prema novom europskom sigurnosnom poretku, kaže Ulrich Schlie, politolog i stručnjak za sigurnosne i strateške studije na Sveučilištu u Bonnu i dodaje: "Vidimo (...) da Turska igra do kraja i nastavit će to činiti dok Europa slabi."
U Turskoj se smatra sigurnim da će se europski NATO-partneri morati iznova "sortirati". Jer, kako je rekao stručnjak za vanjsku politiku Barcin Yinanc za T24: "Došlo je vrijeme da se mi u Europi od sada brinemo sami za sebe, čak i ako SAD ostane u NATO-u."
A ministar vanjskih poslova Fidan to sažima u intervjuu za Financial Times. Ostali partneri u NATO-u više se ne mogu slijepo oslanjati na SAD, smatra on: "Duh je izašao iz boce i nema mogućnosti da ga se vrati u bocu", rekao je Fidan.
U Bruxellesu se to odavno zna. Ali kakva će Turskoj biti dopuštena uloga u tome, još je otvoreno pitanje. Predsjednik Erdogan ističe kako njegova zemlja trenutačno ima najveću vojsku u NATO-u nakon SAD-a. Ako sada postoji golemi program naoružavanja u EU-u, njegova bi zemlja trebala biti uključena, naglašava Erdogan.
"Po mom mišljenju, program europske obrambene industrije unutar Unije trebao bi biti otvoren za sve europske saveznike", poručuje Erdogan.
Uostalom, riječ je o zajedničkim interesima. Osim toga, Turska podržava Ukrajinu – iako istodobno održava bliske veze s Rusijom. A Turska ima što ponuditi: Erdogan godinama u svojoj zemlji gura ono što je u EU-u očito bilo zanemareno: razvoj vlastite obrambene industrije.
Stoga bi bliža integracija Turske u buduću sigurnosnu strukturu mogla biti isplativa. Ne samo da bi se imala bolja pozicija vis-à-vis Rusije. Bliski istok je trenutačno u fazi reorganizacije - ishod je otvoren.
Međutim, ono što je sigurno jest da je od svrgavanja vladara Bašara al-Asada ruski utjecaj u Siriji, a time vjerojatno i u cijeloj regiji, opao, a to je praznina koju će Turska i dalje popunjavati, kao što već čini, kaže politolog Schlie:
"Još nemamo jasnu geopolitičku orijentaciju regije, ali ćemo vidjeti jači turski utjecaj." O tome, kaže on, govore sami dobri odnosi s novim vladarima u Damasku.
Erdogan očito koristi priliku i pokušava iskoristiti svoj utjecaj na geopolitička kretanja. On opetovano traži punopravno članstvo u EU-u, a zauzvrat bi Unija trebala promijeniti svoj stav prema Turskoj, kaže prijatelj te zemlje, veleposlanik Azerbajdžana u Njemačkoj Nasimi Aghajev. Europa si više ne može dopustiti da bude selektivna, jer "stabilnost u Turskoj znači i stabilnost u Europi".
Čini se da se Turska, sa svoje strane, približava ispunjavanju zahtjeva EU-a. Čini se da mirovni proces s PKK-om, organizacijom koja je klasificirana kao teroristička, napreduje. Postoje čak i spekulacije da bi Selahatin Demirtas, bivši predsjednik HDP-a (sada DEM), kojim dominiraju Kurdi, mogao biti pušten na slobodu, što je Europski sud za ljudska prava već dugo zahtijevao.
Turski novinari izvještavaju da se Europska komisija složila da nastavi suradnju s Turskom. U početku će to vjerojatno uključivati olakšice viznog režima i proširenje carinske unije – umjesto punopravnog članstva. Suština je, međutim, da bi se Europska unija i Turska mogle značajno približiti oko krize vezane za NATO.