KARLA KUZLE ima 45 godina, živi u Zagrebu, pravnica je i spisateljica. Boluje od paranoidne shizofrenije. Za Index je ispričala svoju priču. Kako kaže, kao dijete je bila iznadprosječno inteligentna, roditelji su je u školu htjeli upisati već s 5 godina te je imala prosjek 5.0 u općoj gimnaziji. Živjela je, kako nam je ispričala, život kao iz sna, u skladnoj obitelji i sve se činilo savršeno. A kada je navršila 16 godina, sve se promijenilo.
"Nikad nisam pila alkohol, nisam koristila nikakve droge, narkotike. Nisam pušila. I onda, sa 16 godina su počele prvo prisilne misli. Stalno sam imala osjećaj da na jedno uho čujem boga, a na drugo uho vraga kako se svađaju u mojoj glavi i jako sam se bojala. Roditelji su vrlo brzo primijetili da nešto nije u redu i potražili smo pomoć.
Odmah se počelo s intenzivnom psihoterapijom i s medikamentoznom terapijom, ali uspjeh nije bio skoro nikakav. Sve je kulminiralo 2000. godine, kada sam u bolnici na zagrebačkom Rebru primila sedam elektrostimulacija, to su elektrošokovi od kojih sam zaboravila i ni sad se ne sjećam godinu dana prije i godinu dana poslije. A sad, je li mi to pomoglo, ne znam", započinje svoju priču za Index Karla.
"Kao da se bog i vrag svađaju u mojoj glavi"
Kaže kako je bolest s vremenom postajala sve gora te je često bila hospitalizirana - nekad i po petnaestak puta mjesečno.
"Općenita percepcija vezana uz shizofreniju je da tu postoje halucinacije. Na početku se najčešće pojave neka začudna razmišljanja i uvjerenja. Kod mene se pojavio velik vjerski fanatizam. Znači, ja sam se jako bojala, ali sam mislila i da sam jako posebna zato što se bog i vrag svađaju u mojoj glavi. U početku te posjećuju u bolnici, šira rodbina, ali onda bolničko stanje postane nešto što je trajno u tvom životu i nije više atraktivno za posjete", kaže Karla.
Zbog bolesti, kaže, više nije bila sposobna održavati prijateljstva ili imati vezu. Ali navodi da je postala suosjećajnija.
"Prihvaćam ljude. Prihvaćam i patnju jer je ona u životu neminovna. Ja sam planirala biti profesorica na fakultetu. Planirala sam, ne znam, osvojiti Nobelovu nagradu za književnost, ali ništa od toga nisam uspjela. Ali imam neki svoj mir i zadovoljna sam kad se probudim u svojoj sobi, a ne u bolničkoj. Kad vidim svoju posteljinu koja je šarena, a nije potrgana bolnička, onda sam sretna", priča nam Karla.
"Osjećam se bolje nego što sam se osjećala prije bolesti"
"Osjećam se bolje nego što sam se osjećala prije bolesti. Živim jedan mali život, ali ipak život koji mogu označiti pridjevom sretan. Posebno me veseli to što uspješno polažem ispite na edukaciji iz propedeutike psihoterapije zato što nastojim raditi na umanjenju stigme oko mentalnih bolesti i psihičkih poteškoća."
Kaže kako je trenutno u remisiji i da već nekoliko godina nije bila hospitalizirana.
"Živim sa svojim suprugom i starijim ocem, kojeg su već načele godine. Obavljam dnevne zadatke, nabavku namirnica, kuham, spremam, perem rublje, čitam, pišem, što mi puno znači u borbi s bolešću. Imam zapravo ispunjen dan i zadovoljna sam time kako živim.
Jako sam sretna uz svoga supruga, koji je velika podrška. Mi smo zaključili zajednički da je bolje da nemamo svoje djece da ne bi djeca možda bila bolesna. Ta podrška supružnika je ključna i mislim da on uljepšava moj život i daje mu posebnu kvalitetu te sam mu jako na tome zahvalna", kaže Karla.
Kako je sve počelo
Za Index se prisjetila kako je sve počelo.
"Sve se činilo idealnim, puno prijatelja, tulumi, proslave... A onda su sa 16 godina prvo počele prisilne misli. To su misli koje su me ispunjavale velikim strahom. Nisam mogla spavati, nisam mogla normalno funkcionirati u školi, pratiti nastavu. Trudila sam se i dalje, ali postale su sve češće i potpuno su me okupirale.
Godinama sam se jako mučila, a sve je kulminiralo 2000. godine, kada sam na Rebru primila 7 elektrošokova. Nisam prepoznavala svoj stan, nisam znala gdje je moja soba, nisam prepoznavala svoju odjeću. To je bilo jako traumatično za moje roditelje, a za sebe ne znam je li bilo traumatično jer se ne sjećam.
Bolest je bila sve gora i gora, imala sam osjećaj da ne mogu formirati rečenicu, da potpuno gubim kontrolu nad vlastitim mislima. Jako dugo mi nije bilo bolje, dok se nisu pojavile nove generacije antipsihotika i antidepresiva. Prilično sam se namučila, moja obitelj se namučila. To nije bolest koja prođe za tjedan dana, to su hospitalizacije...
Svi se čude kako sam uspjela završiti pravni fakultet. Uvijek sam jako držala do svojih ocjena i obrazovanja i to mi je puno značilo za samopoštovanje. Studirala sam 9 godina, ali sam učila uvijek u bolnici. Učila sam čak i kada mi je rečeno da ću zaboraviti sve zbog elektrošokova. Uvijek sam u bolničkoj postelji vukla svoje debele knjižurine. Nekako sam evoluirala i saživjela se sa svojom bolešću", opisuje Karla.
"Važno je prepoznati početak"
Kaže da kod te bolesti postoje slušne i ponekad vizualne halucinacije, a ponekad određene senzacije u tijelu. "Važno je prepoznati početak. Na početku se pojave ta začudna razmišljanja i uvjerenja. Kod mene su se pojavili vjerski fanatizam, veliki strahovi, nepovjerenje, nevjerovanje drugim ljudima, paranoja, nemogućnost da usnem od straha, ni uz kakav lijek za spavanje...
Psihičke bolesti su jako demokratične, dođu u svaki sloj stanovništva a da ih ne očekuješ. Mislim da je ishod mog liječenja relativno pozitivan jer sam stalno u tretmanu, jer je moja obitelj bila na grupnim terapijama, moj feedback liječnicima... Založiti se za sebe, to je jako teško, pogotovo kad si bolestan i jadan, ali je potrebno smoći snage i razgovarati s doktorima, boriti se za sebe.
Promijenila sam nekoliko psihijatara, neki su ostarjeli i otišli u mirovinu. Imala sam divne liječnike, imam ih i sada, ali mislim da je ključno to što s liječnicima otvoreno komuniciram", kaže.
"Potražiti pomoć nije slabost i nije sramota"
Karla kaže da je mentalna higijena jako važna i da je važno govoriti o njoj. Napisala je i knjigu.
"Baš zato što takve knjige, kada sam se razboljela, iz prvog lica pacijenta nije bilo. Mislim da ta knjiga može pomoći da vidiš da nisi sam u svojoj borbi, da može biti bolje i da nada uvijek postoji.
Voljela bih nastaviti živjeti kako sada živim, da se zaredaju neki loši dani, ali da bude i dobrih dana. Voljela bih nastaviti pisati, napisala sam i drugu knjigu, imam ugovor s jednim tjednikom. Voljela bih voditi radionice terapijskog pisanja, dovršiti svoju edukaciju, ali prije svega da mi zdravlje ostane na toj razini da ne budem potpuno ovisna o drugim ljudima, nego da budem ovako kako sam sada.
Potražiti bilo kakvu pomoć u životu nije znak slabosti i nije sramota. Svi ponekad trebamo neku vrstu pomoći, bilo za mentalno zdravlje, bilo na svakodnevnoj bazi. Mi ne možemo opstati kao samostalne jedinke. Ako ne možeš sam doći do rješenja, dvije glave su uvijek pametnije nego jedna", zaključuje na kraju Karla.
Psihijatrica Draženka Ostojić: Iako danas znamo mnogo o shizofreniji, uzroci bolesti nisu još uvijek posve nedvojbeni
Doktorica Draženka Ostojić iz Klinike za psihijatriju Vrapče objasnila nam je da je shizofrenija psihička bolest iz kruga psihotičnih poremećaja koja se manifestira brojnim simptomima, a jedno od bazičnih obilježja bolesti u akutnoj fazi je otežano doživljavanje stvarnosti, pri čemu doživljaj stvarnosti može biti značajno iskrivljen, pa i posve onemogućen te nepodložan racionalnoj korekciji.
Bolesniku je u akutnoj fazi bolesti njegova stvarnost jedina i nepromjenjiva, što je uvjetovano simptomima bolesti poput sumanutih (psihotičnih) ideja, osjećaja ugroženosti ili proganjanja, osjećaja da je osoba promijenjena, da netko ili nešto može utjecati na nju ili na njene misli te halucinacijama.
"U shizofreniji su najčešće prisutne slušne halucinacije u obliku zvukova, glasa ili više glasova koji međusobno razgovaraju, komentiraju ili nešto naređuju bolesniku.
Uz sumanute ideje i halucinacije česti simptomi shizofrenije u akutnoj fazi su dezorganizirano mišljenje i govor, zastoji u govoru, dezorganizirano, pa i upadljivo ponašanje, anksioznost, strah, promijenjena emocionalna ekspresija, manjak energije i interesa, socijalno povlačenje, smanjena koncentracija i otežano procesuiranje informacija, a mogu se javljati i suicidalne misli.
Neki od navedenih simptoma mogu opstajati i u fazama kada bolest nije akutna i tada, kao i u akutnoj fazi, negativno utječu na funkcioniranje oboljele osobe", kaže doktorica Ostojić.
Shizofrenija se najčešće javlja u dobi od 15. do 25. godine, a kod žena je pojavnost bolesti nešto češća od 25. do 35. godine.
"Jasnoj kliničkoj slici bolesti često prethodi faza nespecifičnih simptoma u vidu socijalnog povlačenja, sniženog raspoloženja, anksioznosti, dekoncentracije, gubitka interesa za dotadašnje aktivnosti, konzumacije psihoaktivnih tvari i sličnog, koju nazivamo prodromalnom fazom. Ona može trajati i nekoliko godina prije pojave jasnih simptoma bolesti.
Iako danas znamo mnogo o shizofreniji, uzroci bolesti nisu još uvijek posve nedvojbeni. Prema današnjim saznanjima, bolest nastaje zbog abnormalnosti moždanih struktura i funkcije mozga te uslijed interakcije genetskih i okolišnih faktora.
Smatra se da ne postoji jedan gen koji bi bio specifičan za javljanje bolesti, već se najvjerojatnije radi o poligenetskoj osnovi bolesti. Okolišni faktori također nisu posve nedvojbeno specifični za javljanje bolesti.
Neki od mogućih faktora su malnutricija (nedostatna prehrana) majke tijekom trudnoće, izloženost virusnim infekcijama u trudnoći, komplikacije u trudnoći i pri porodu, konzumacija kanabisa kod predisponiranih osoba itd.
Važno je ponovno istaknuti da navedeni mogući faktori nisu nedvojbeni uzrok shizofrenije. Tako primjerice komplikacije u trudnoći ili pri porodu neće nedvojbeno rezultirati kasnijim javljam bolesti kod djeteta", kaže doktorica Ostojić.
Potrebno je piti lijekove
Doktorica Ostojić kaže kako psihijatri u svakodnevnom psihijatrijskom radu s osobama oboljelim od shizofrenije često svjedoče samoinicijativnom smanjenju ili prekidu uzimanja lijekova, što vrlo često rezultira pogoršanjima bolesti.
Ističe da svako pogoršanje bolesti potencijalno dovodi do pada psihičkih i funkcionalnih kapaciteta bolesnika, što se odnosi na osobno i socijalno funkcioniranje, obiteljsko funkcioniranje, školovanje, rad i slično.
Naglašava da je uvid bolesnika u svoju bolest i potrebu liječenja jedan od presudnih faktora za postizanje poboljšanja.
"Svaka osoba oboljela od shizofrenije mora se liječiti. Samo pravodobno i kontinuirano liječenje rezultirat će povlačenjem akutnih simptoma, maksimalnom redukcijom eventualnih preostalih, najčešće blagih simptoma i što je moguće boljom kvalitetom života bolesnika.
Lijekovi koji su neophodni u liječenju shizofrenije su antipsihotici. Bez liječenja antipsihoticima nema primjerenog postizanja poboljšanja ni psihičkog ni funkcionalnog stanja bolesnika.
Uz lijekove se primjenjuju i brojne specifične socioterapijske i psihoterapijske metode liječenja i edukacija o bolesti, a sve s ciljem postizanja što kvalitetnije redukcije simptoma, postizanja stanja remisije i oporavka, što će bolesnicima omogućiti i najbolje moguće funkcioniranje.
Još je jedan faktor vrlo važan, a to je podrška i razumijevanje koju oboljeli dobivaju ili, nažalost, ne dobivaju u svojoj životnoj sredini. Vrlo često je ta podrška nedostatna i neadekvatna, a često i izostaje što, svakako, ne doprinosi oporavku bolesnika", kaže doktorica.
Oboljeli trebaju podršku
Doktorica kaže da će se bez podrške bilo tko teško nositi sa svakodnevnim životnim izazovima. Ističe da kod osobe oboljele od shizofrenije potencijalni nedostatak podrške ima i svoju puno dublju razinu – a to je stigmatizacija.
Objašnjava da je ona bazirana na neznanju, strahu i negativnim usvojenim obrascima socijalnog ponašanja te da jedino promjena doživljaja ove kronične bolesti može dovesti do nestanka stigmatizacije.
"Potrebni su edukacija te objašnjenje drugim ljudima da je shizofrenija bolest od koje mogu bolovati naši članovi obitelji, prijatelji, pa i mi sami. Ona je kronična bolest kao i bilo koja druga kronična bolest koja se liječi.
Ne treba raditi razliku tjelesnih i psihičkih bolesti jer mi smo jedinstvo psihičkog i tjelesnog. Osobe koje boluju od shizofrenije nisu čudne do mjere koja nas plaši i nisu opasnije od bilo koga drugog.
Stigmatizacija uz brojne nepovoljne konotacije ima još jednu, a to je autostigmatizacija. Tu oboljela osoba samu sebe doživljava kao manje vrijednu, što dodatno otežava nošenje s bolešću", kaže doktorica.
Evo kako potražiti pomoć
Doktorica Ostojić kaže da se svatko tko se počne osjećati depresivno, anksiozno, izgubi dotadašnje interese, počne se udaljavati od prijatelja ili postane sumnjičav može obratiti liječniku obiteljske medicine, najbližoj psihijatrijskoj ustanovi ili psihijatrijskom odjelu opće bolnice.
Također može potražiti pomoć kod školskog psihologa, otići na razgovor sa psihijatrom ili psihologom na fakultetu na kojem studira i slično.
Ističe da je u slučaju jasnih psihotičnih simptoma svakako neophodno što ranije potražiti psihijatrijsku pomoć u najbližoj psihijatrijskoj ustanovi ili na odjelu jer odgađanje liječenja rezultira njegovim lošijim ishodom.
U Hrvatskoj postoje psihijatrijski odjeli u gotovo svakoj županijskoj bolnici, postoji nekoliko psihijatrijskih bolnica te više psihijatrijskih klinika gdje se mogu provesti evaluacija psihičkog stanja i liječenje.
"U slučaju prvih psihotičnih poremećaja postoje i specifični programi liječenja ovih bolesnika. U Klinici za psihijatriju Vrapče prije 19 godina osnovali smo Odjel za prve psihotične poremećaje s dnevnom bolnicom, gdje provodimo specifične metode psihijatrijskog liječenja primjerene osobama s visokim rizikom za razvoj psihoze i onima oboljelim od prvih psihotičnih manifestacija, uključujući i prve epizode shizofrenije.
Važno je napomenuti da osobe s prvim psihotičnim poremećajima vrlo često nemaju zadovoljavajući uvid u potrebu liječenja, pa je podrška obitelji i/ili bliskih osoba neophodna da bi se pravodobno započelo s liječenjem.
Nažalost, često smo svjedoci minoriziranja simptoma oboljele osobe kod članova obitelji, koja nerijetko u početku bolesti nije sklona motivirati bolesnika na liječenje. Gotovo identične situacije nisu rijetke ni kod osoba koje se već liječe od shizofrenije. One bi svakako trebale redovito provoditi preporuke svog psihijatra", kaže doktorica Ostojić.