Foto: Hina
ODNOSI Španjolske i njene pokrajine Katalonije nakon jučerašnjeg nasilnog i neuspješnog pokušaja zaustavljanja referenduma dosegli su svoju najnižu točku od okončanja diktature Francisca Franca.
Pitanje koje se sada nameće jest: hoće li se sukob, nakon što demonstracija sile Madrida nije urodila plodom, ipak smiriti, ili najgore tek slijedi?
Rajoy negira stvarnost
Nažalost, nema puno razloga za optimizam. Španjolski premijer Mariano Rajoy pokazao se kao netko tko ozbiljno negira stvarnost kada je referendum proglasio “propalim” i prebacujući odgovornost sa svoje vlade na katalonsku. "Odgovorni za to su jedino i isključivo oni koji su promovirali kršenje zakona i razbijanje suživota. Nemojte tražiti druge krivce, jer ih nema", izjavio je, podsjetimo, Rajoy na jučerašnjoj presici i dodao, više se obraćajući svom biračkom tijelu nego katalonskim separatistima: "Mi smo napravili ono što smo morali napraviti. Ispunili smo svoju obvezu, ponašajući se u skladu sa zakonom i samo sa zakonom. Država je odgovorila čvrsto i trezveno".
Naravno da je krivnja ustvari najvećim dijelom upravo na njemu i njegovoj vladi koja je odlučila referendum, koji ionako odbacuje kao nelegalan i neustavan, zaustaviti brutalnom i nepotrebnom silom, kršeći pritom slobodu okupljanja i izražavanja. Sramotni prizori iz Katalonije - oklopljeni policajci koji mlate mirne prosvjednike i glasače - starce, žene i tinejdžere - palicama, vuku ih po podu i gaze nogama, gađaju gumenim mecima, provaljuju na glasačka mjesta, sukobljavaju se čak i s regionalnim vatrogascima i policajcima - obišli su svijet i uništili sav moralni legitimitet koji je španjolska vlada dotad imala, smještajući simpatije međunarodne javnosti čvrsto na stranu katalonskih separatista.
Gotovo 900 ljudi ozlijeđeno je u policijskom obračunu s Kataloncima, kao i 33 policajca. No što je još važnije na dugi rok, dobar dio Katalonaca koji su bili neopredijeljeni ili protiv odcjepljenja nakon ovoga zasigurno ni sami ne žele ostati u sklopu države koja se odnosi prema njima na ovako bezobziran način.
Puigdemont ne može tvrditi da je referendum valjan
S druge strane, indikativno je da katalonski premijer Carles Puigdemont sinoć nakon objave rezultata referenduma ipak nije proglasio neovisnost. Umjesto toga, nešto ranije je ustvrdio kako je španjolska represija potvrda da su “Katalonci zaslužili imati neovisnu državu u obliku republike”. Slagali se s njegovim moralnim sudom ili ne, on nam ne govori puno o legitimnosti referenduma kao temelja za odcjepljenje - referenduma za koji je katalonska oporbena zastupnica Ines Arrimadas rekla da ga je bila “ludost” održati.
Jer čak i ako zanemarimo da je referendum o katalonskoj neovisnosti zaista protivan španjolskom ustavu - prema kojem je Španjolska jedinstvena i nedjeljiva država sastavljena od 17 autonomnih pokrajina (s različitim stupnjem autonomije) - ovako proveden referendum objektivno se zaista ne može uvažiti kao valjan, odnosno kao reprezentativan odraz volje Katalonaca.
Osim što je proveden u atmosferi izvanrednog stanja i policijske represije, zatvaranje velikog broja biračkih mjesta i zapljene glasačkih kutija s već ubačenim listićima koji su na njima pronađeni (prema procjeni katalonske vlade, 770.000 glasova je na ovaj način izgubljeno), kao i blokada računalnog sustava za zbrajanje glasova i evidenciju glasača, stvorila je posvemašnji kaos. Niti su svi koji su htjeli glasati to na kraju mogli, niti su svi glasovi prebrojani, niti na kraju krajeva, ima pouzdane garancije da glasači nisu glasali više puta ili da nije došlo do nekog drugog manipuliranja glasovima. Tako je, primjerice, španjolska televizija pokazala prilog s katalonskim protivnikom neovisnosti koji je s lakoćom glasao na četiri različita mjesta.
Usto, iako se 90% glasača izjasnilo za neovisnost, izlaznost je na kraju bila znatno manja od 50%, s 2.262.424 od ukupno 5,3 milijuna Katalonaca s pravom glasa. Zbog svega toga, referendum se objektivno ne može uzeti kao išta drugo nego konzultativni plebiscit, poput onoga koji je već proveden 2014. s nešto manjom izlaznošću i manjim postotkom glasova “za”.
Europska unija se cinično ograđuje, ali i upozorava Barcelonu
Osim toga, Europska unija je, jednom kad se konačno oglasila, nedvosmisleno potvrdila stav Madrida da je prema španjolskom ustavu referendum nelegalan, upozorivši također Barcelonu da neovisnost automatski znači izlazak iz Unije. Osim dobrih odnosa s Rajoyevom vladom, dublji razlog protivljenja Bruxellesa katalonskom separatizmu mogao bi biti presedan koji bi odcjepljenje te regije imalo za druge separatističke težnje: od Republike Srpske (a možda i neke nove Herceg-Bosne) u Bosni i Hercegovini, većinski srpskog teritorija na Kosovu ili većinski albanskog u Makedoniji, pa sve do Ukrajine čiji teritorij (Krim) je Rusija anektirala pod izlikom jednako upitnog referenduma, dok se drugi dio teritorija (Donbas) uz aktivnu podršku Moskve oružjem odcijepio od Kijeva.
U prilog ovakvom tumačenju ide i sljedeća opaska iz priopćenja: “Neovisno o čisto pravnim aspektima ove teme, Komisija vjeruje da su ovo vremena za jedinstvo i stabilnost, ne podjele i fragmentaciju”. Europska komisija je, doduše, konstatirala da “nasilje nikad ne može biti instrument u politici” i pozvala obje strane da prijeđu s “konfrontacije na dijalog”, ali se suzdržala od daljnje osude Rajoya. Umjesto toga, prilično cinično je to proglasila “unutarnjim pitanjem” države članice i izrazila povjerenje da će Rajoy “upravljati ovim teškim procesom uz puno poštovanje španjolskog ustava i fundamentalnih prava građana”.
Sviđala se ova poruka Kataloniji ili ne, morala bi je primiti na znanje. Dakle, ako misli proglasiti neovisnost na način na koji može, barem teoretski, očekivati eventualno međunarodno priznanje, referendum će morati ponoviti u normalnim uvjetima. Da bi do toga došlo, obje strane morale bi, koliko god to zasad nerealno izgledalo, pristati na kompromis: Madrid bi morao pristati na promjenu ustava koja bi omogućila Kataloncima odluku o vlastitom samoodređenju, dok bi Barcelona morala prihvatiti da jednostrano odcjepljenje nije održivo rješenje.
Nužno kompromisno rješenje
Puigdemontova vlada ne može zanemariti da je prema anketi prije samo 2 mjeseca većina Katalonaca bila i za referendum (70%) i za ostanak unutar zajedničke države (49% naspram 41% koji su za). Kao što je naglasio lider Saveza liberala i demokrata u Europskom parlamentu, Guy Verhofstadt, krajnje je vrijeme za deeskalaciju i “ispregovarano rješenje u kojem bi sve političke stranke, uključujući oporbu u katalonskom parlamentu (koja je protiv odcjepljenja), bile uključene i koje bi poštovalo pravni i ustavni poredak zemlje”.
Takvo rješenje iznimno je otežano maksimalističkim potezima jedne i druge strane, od katalonskog inzistiranja na održanju nelegalnog referenduma (za koji su usto imali vrlo tanku većinu u katalonskom parlamentu) do španjolskog odbijanja pregovora i poništenja zakona koji proširuje katalonsku autonomiju (a koji je prethodno odobren u španjolskom parlamentu), kao i, naravno, teškog kršenja ljudskih prava. Proglasi li Barcelona u idućim danima neovisnost, izgledno je da će Madrid suspendirati regionalnu vladu i preuzeti punu kontrolu nad Katalonijom, što će samo doliti benzin na ionako visoko zapaljiv teren.
Ostavka i jedne i druge vlade i odlazak na prijevremene izbore bila bi korak naprijed prema mogućem razrješenju krize - kao i energičnije uključivanje Europske unije i međunarodne zajednice u diplomatsko rješavanje krize, možda i u obliku međunarodne arbitraže. Tvrdoglavo “držanje linije” i eskalacija sukoba prenagljenim odlukama zasigurno ne bi donijela nijednoj strani ništa dobroga na dugi rok.