"SVAKO ratovanje temelji se na prevari", rekao je Sun Tzu. U svojoj knjizi Umijeće ratovanja drevni kineski vojni strateg istaknuo je važnost zavaravanja neprijatelja: "Stoga, kada smo sposobni napasti, moramo izgledati nesposobni; kada koristimo svoje snage, moramo izgledati neaktivni; kada smo blizu, moramo natjerati neprijatelja da vjeruje da smo daleko; kada smo daleko, moramo ga natjerati da vjeruje da smo blizu."
A upravo to Ukrajina pokušava učiniti uoči protuofenzive koja bi se kasnije mogla smatrati prekretnicom ovog rata, piše Politico.
Sada smo u ključnoj fazi prevare, slično kao 1943. godine, kada su Britanci pokrenuli operaciju Mincemeat kako bi zbunili Njemačku oko mjesta savezničkog napada u južnoj Europi. Ili slično kao 1944. godine, kada su zapadni saveznici upotrijebili tenkove izrađene od šperploče i platna za pokretanje operacije Bodyguard - razrađene kampanje dezinformiranja koja je uključivala dvostruke agente i radiopromet kako bi prikrili mjesto gdje su se namjeravali iskrcati u okupiranoj Francuskoj. Obje su operacije bile uspješne, piše Politico.
Ukrajina šalje lažne signale
Slično tome, danas, uoči dugo očekivane protuofenzive koja će, prema zapadnim analitičarima, vjerojatno krenuti za samo nekoliko tjedana - vjerojatno sredinom svibnja, ako tlo bude dovoljno suho, ili možda početkom lipnja - Ukrajina šalje mnogo lažnih signala kako bi zbunila Rusiju oko datuma i mjesta napada na istoku zemlje, duž crte fronta u obliku polumjeseca koja se sada proteže stotinama kilometara.
Novinarima je zabranjeno posjećivati ogromne dijelove zemlje, a neke beskrupuloznije zapadne novinske kuće pokušavaju podmititi pojedine jedinice i zapovjednike kako bi dobile pristup.
Može li glavni udar iznenaditi sve i dogoditi se u sjeveroistočnoj Harkivskoj oblasti, gdje je ruska obrana prošle jeseni popustila pred neočekivanim i dobro prikrivenim napadom o kojem čak ni ukrajinski zapovjednici nisu bili obaviješteni sve do neposredno prije udara? Ukrajina od tada nije bila posebno aktivna u ovoj regiji, vjerojatno u pokušaju uspavljivanja Rusa. Cilj napada ovdje bio bi ući u Luhansk, istjerati Rusiju iz Sjeverodonjecka i zaprijetiti Bahmutu.
Ali strateški dobici eventualnog uspjeha na sjeveru ne mogu se usporediti s onim što bi se moglo postići južnim prodorom iz Hersona i Zaporižje prema Mariupolju, Berdjansku, Melitopolju i Tokmaku, s ciljem presijecanja takozvanog kopnenog mosta koji povezuje kontinentalnu Rusiju i južne ukrajinske teritorije preko Krimske prevlake, koju je Moskva pripojila 2014. godine.
Udarit će ondje gdje se Rusi najviše boje?
Čini se da se Rusija najviše boji južnog prodora, bez sumnje zabrinuta da bi tamošnji uspjeh doista omogućio Ukrajini da napadne Krim nedugo nakon toga - što su umirovljeni američki generali Ben Hodges i David Petraeus glasno zagovarali. Hodges je za Politico rekao kako vjeruje da je Krim ključ za okončanje rata kolosalnim ruskim vojnim porazom.
A pišući za Daily Telegraph nedavno je istaknuo da bi "ovog ljeta trebalo podržati ukrajinske snage u njihovom nastojanju da vrate Krim, što bi dovelo do potpunog kraha ruske kampanje". Međutim, Pentagon je sumnjao u sposobnost Ukrajine da vojno povrati poluotok, sugerirajući da bi to bilo pretjerivanje. Tako misli i načelnik Združenog stožera američkih oružanih snaga Mark Milley.
Ipak, prema otvorenim satelitskim snimkama i ukrajinskim terenskim zapovjednicima koji su razgovarali za Politico, ruske snage su posljednjih tjedana utvrđivale regiju Zaporižju i mjesecima su pojačavale obranu na sjevernom Krimu. Kao što je Vadim Skibicki, zamjenik šefa ukrajinske vojne obavještajne uprave, rekao u veljači: "Pokušavamo zabiti klin u ruski front na jugu - između Krima i ruskog kopna."
No jesu li njegove primjedbe bile blef ili dvostruki blef? Ili bi se glavni udar mogao dogoditi u Donjecku, u samom Bahmutu - što bi moglo objasniti zašto je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izbjegavao zapadne savjete da se suzdrži od višemjesečne bitke koja je dovela do velikih žrtava na obje strane.
Mnogi su analitičari sumnjali u mudrost držanja uništenog grada na prvoj liniji fronta usred nemilosrdnih napada, ali Zelenski je tvrdio da je bolje "nanijeti najveću moguću štetu okupatoru", odnosno ubiti što više Rusa, iscrpljujući ih za protuofenzivu koja dolazi, gdje god to bilo. Dakle, zašto ne Bahmut?
Ipak, postoji visoka koncentracija ruskih snaga koju ondje treba imati na umu, a čini se da većina analitičara misli da je borba u Bahmutu natjerala Rusiju da oslabi svoju obranu drugdje - a Ukrajina će vjerojatno krenuti upravo na te praznine.
Jedan veliki ili više manjih udara?
Uz sve ove mogućnosti, zamjenica ukrajinskog ministra obrane Hanna Maljar pokušala je posijati još veću zbrku prošlog tjedna, umanjujući ideju o jednom velikom ukrajinskom udaru, sugerirajući na svom Telegram kanalu da je "netočno govoriti o jednoj protuofenzivi jer je riječ o velikom kompleksu akcija i mjera koje provode oružane snage". Dodala je da "oružane snage trenutno ne pripremaju jednu stvar u određeno vrijeme u određenom smjeru, nego svakodnevno pripremaju cijeli kompleks obrambenih i protuofenzivnih mjera".
Ukrajina sigurno ima mnogo alternativa duž fronta u obliku polumjeseca, ali čini se da se većina vojnih analitičara još uvijek slaže da su najvjerojatniji jedan veliki napad i varka, budući da Ukrajina nema dovoljno tenkova i oklopa da se više puta probije duboko u neprijateljsku pozadinu.
Dakle, dok ukrajinski najviši dužnosnici dovršavaju svoje planove i pokušavaju zavesti tehnikama vizualne obmane, radijskim prometom, zemaljskim aktivnostima i neaktivnošću, kao i javnim izjavama, itekako su svjesni da trebaju velike teritorijalne dobitke i da sudbina ovog rata može ovisiti o ovoj protuofenzivi - više iz geopolitičkih razloga nego bilo čega drugog.
"Umjereni teritorijalni dobici", koje predviđa Pentagon, mogli bi povećati nestrpljenje Zapada, dodajući poticaj zakulisnom manevriranju koje već provode neki saveznici, kao i neki unutar administracije predsjednika SAD-a Joea Bidena, kako bi nagovorili Ukrajinu i Rusiju na pregovore.
Ukrajinski dužnosnici i zastupnici koji su nedavno bili u Washingtonu na Bidenovom Summitu za demokraciju stekli su taj jasni dojam otkucaja sata u svojim razgovorima s američkim State Departmentom i dužnosnicima Vijeća za nacionalnu sigurnost. Nakon sastanaka, ukrajinska oporbena zastupnica i bivša potpredsjednica vlade Ivanna Klimpuš-Cincadze izjavila je da je zabrinuta oko "nastavka ove razine američke potpore Ukrajini nakon ove financijske godine", znači do rujna ove godine.
Zelenskom istječe vrijeme
Klimpuš-Cincadze rekla je za Politico da je otišla bez odgovora na pitanja o tome kako predsjednička kampanja u SAD-u - koja je, zapravo, već počela - može utjecati na potporu, te da nije dobila "jasan pozitivan osjećaj o budućem članstvu Ukrajine u NATO-u". Umjesto toga, američki dužnosnici odbacili su takva pitanja, govoreći o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu nakon što oružje utihne.
"Naznačili su da imaju druge prioritete i da im je potrebno jedinstvo saveza - a da nema jedinstva po tom pitanju", rekla je ukrajinska dužnosnica. To je u suprotnosti s onim što je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg rekao prošlog tjedna tijekom posjeta Kijevu - da su se sve zemlje članice složile da će se Ukrajina na kraju pridružiti transatlantskom vojnom savezu. Ali opet, ključna riječ bi mogla biti "na kraju".
U odgovorima koje su dobili, Klimpuš-Cincadze i njezini kolege naslutili su da su mnoge ključne odluke na čekanju kod Amerikanaca - kao i Francuza i Nijemaca - koji žele pričekati i vidjeti kako će se protuofenziva odvijati te započeti poticanje pregovora ako ne bude konkretnih rezultata. "Osjetili smo to posvuda, na Capitol Hillu i u izvršnoj vlasti - nije da su to rekli naglas. Poruka je glasila otprilike: 'Pokušajte s protuofenzivom, a onda ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati'", rekla je Klimpuš-Cincadze.
Ukrajina je već osjetila takve naznake zapadnjačkog umora i pozadinske buke o pregovorima prošle jeseni kada je postojao strah od zastoja. Ali utišala je te zabrinutosti vrlo učinkovitom protuofenzivom oko Harkiva na sjeveru i Hersona na jugu.