SVIJET se mijenja, a procesi koji su se odvijali zadnjih desetljeća mijenjaju smjer. Države se zatvaraju u svoje granice i globalizacija kakvu poznajemo prestaje postojati. Trendovi smanjivanja međunarodne suradnje, slobodne trgovine i razmjene znanja polako se preokreću.
U sklopu toga odvija se proces razdvajanja i podjele, sirovine prestaju biti roba kojom se slobodno trguje po cijelom svijetu, transfer tehnologija usporava, suradnja je sve rjeđa. Sada države pokušavaju osigurati izvore sirovina za vlastitu industriju, čuvaju tehnologije i nastoje postati sve neovisnije o ostalim državama.
Jedno od prvih područja na kojima se SAD i Kina sukobljavaju je industrija mikročipova, a i EU po tom pitanju ima velike ambicije. Trenutno je industrija mikročipova jako rascjepkana po svijetu i specijalizirana, što je omogućilo relativno jeftiniju proizvodnju. No pandemija covida-19 pokazala je slabosti tog sustava u situaciji velike globalne neizvjesnosti, zbog čega svaka sila pokušava stvoriti vlastitu neovisnu industriju.
Pandemija je dovela do dubokih promjena
Pandemija je pokazala da se društva zatvaraju u sebe kad se pojavi globalni problem. Suradnja među državama funkcionira u dobrim vremenima i dobu prosperiteta, ali na prvi znak većih problema na globalnoj razini sve države imaju "instinkt" da se zatvaraju, gledaju primarno vlastite interese i prestaju surađivati s ostalima.
Od Kine, koja je izbjegavala iskrenu suradnju s WHO, lagala o izvoru zaraze i proganjala one koji su govorili o tome, sve do cijelog niza zemalja koje su zabranjivale ulazak i izlazak iz zemlje, izvoz medicinskih proizvoda i lijekova, javna okupljanja i slično. Svaka je država postala sumnjičava prema onoj drugoj, a shvatile su i da je današnji svijet toliko dobro ekonomski povezan da problemi s proizvodnjom i izvozom u jednoj zemlji mogu dovesti do ozbiljnih nestašica u drugima.
Promjena zakonitosti globalne trgovine
Na problem je posebno obratio pozornost SAD, koji je shvatio da je postao previše ovisan o uvozu proizvoda iz Azije, točnije Kine i Tajvana. Industrija je daleko produktivnija u SAD-u nego u te dvije države, ali je tijekom zadnja 3-4 desetljeća SAD prebacio dobar dio jednostavnije industrijske proizvodnje u druge države procesom outsourcinga.
Prema izračunu Svjetske banke, dodana vrijednost po radniku u industriji SAD-a je 2019. iznosila 114 tisuća dolara (po tečaju dolara iz 2015.), a u Kini 27.4 tisuće dolara. No u Kini ima više do 750 milijuna radnika, od čega 28 posto radi u industriji. U SAD-u, s druge strane, ima 150 milijuna radnika, od čega tek 13 posto radi u industriji.
Kada se proizvodnja jednostavnije industrije prebaci u druge države, to ne znači da je potreba za njom nestala. U situaciji kada svjetska trgovina dobro funkcionira, s relativno niskim troškovima prijevoza i bez većih zastoja, to nije problem. Više se isplati prebaciti proizvodnju u drugu državu i uvoziti jeftinije nego zadržati i proizvoditi skuplje, s tim da radnici koji moraju raditi u toj neisplativoj industriji ne mogu raditi na drugim, produktivnijim poslovima.
Ne radi se samo o jeftinijim industrijskim proizvodima nego i sofisticiranima, kao što su mikročipovi. SAD i EU zadnjih godina strahuju upravo od nedovoljno velike domaće proizvodnje mikročipova.
Pitanje proizvodnje mikročipova sve više postaje stvar nacionalne sigurnosti
Proizvodnja mikročipova je jako specijalizirana i disperzirana po svijetu. Svaki dio procesa, od vađenja sirovina, preko proizvodnje strojeva za izradu mikročipova, dizajna, do konačne proizvodnje, odvija se u drugom dijelu svijeta. Praktički nema države na svijetu koja može sama proizvesti mikročip, pogotovo ne po trenutnim cijenama.
Specijalizacija u određenom segmentu proizvodnje ima smisla jer omogućuje jeftiniju i efikasniju proizvodnju nego da jedna kompanija obavlja cijeli proces. U situaciji kad globalna trgovina nesmetano teče, kad države jedna drugoj ne uvode trgovinske barijere, prijevoz je relativno jeftin i ako postoji transfer znanja, takav način svjetske proizvodnje u kojoj se svaka država specijalizira za određeni dio proizvodnog lanca itekako ima smisla.
Problem nastaje kad prijevoz postane skup i spor, kad države uvode trgovinske restrikcije na uvoz i izvoz i kad je proizvodnja u jednom dijelu svijeta zaustavljena. Tada globalni proizvodni lanac puca, a rezultat su nestašice i rast cijena. Kako se mikročipovi danas ugrađuju u širok spektar proizvoda, od mobitela do automobila, ostale industrije su u problemu. Problemi se šire u ostale sektore, a proizvodnja u raznim industrijama staje zbog problema koji je nastao u jednom dijelu globalnog proizvodnog lanca mikročipova.
Zbog toga su SAD, EU i Kina shvatili da su postali previše ovisni o drugim državama, u čemu vide prijetnju ne samo svojim gospodarstvima nego i nacionalnoj sigurnosti. Također se procjenjuje da će se tržište mikročipova udvostručiti do 2030. pa tri glavne ekonomske sile na svijetu žele uzeti što veći dio kolača.
Kompleksnost proizvodnje mikročipova osiguravala je da nitko ne može djelovati samostalno
Mikročipovi su jako kompleksan proizvod, s najvećim udjelom troškova za istraživanje i razvoj (R&D) od svih industrija, a čine čak 26 posto ukupnih kapitalnih izdataka kompanija. Upravo su potreba za velikim ulaganjima i velikim akumuliranim znanjem te nužnost iskorištavanja ekonomije razmjera doveli do toga da se kompanije, pa čak i države, specijaliziraju za samo određeni dio proizvodnog lanca, u skladu sa svojim komparativnim prednostima.
SAD je specijaliziran za djelatnosti koje zahtijevaju najveće ulaganje u istraživanje i razvoj, dizajn čipova i proizvodnju najkompleksnijih komponenti strojeva za proizvodnju. Visoka razina inovacija, najbolja sveučilišta na svijetu i velik broj vrhunskih stručnjaka prednosti su koje SAD iskorištava i sukladno tome se specijalizirao za jedan dio proizvodnog lanca.
Tajvan i Južna Koreja su specijalizirani za proizvodnju silicijskih ploča, što zahtijeva goleme investicije, infrastrukturu i stručnjake. Kina je predvodnica u ugradnji, pakiranju, testiranju i proizvodnji silicija, što zahtijeva manje stručnjaka i znanja. EU, pak, zaostaje za SAD-om u dizajnu, za Tajvanom u proizvodnji i za Kinom u popratnim aktivnostima, ali je ključna zbog toga što u njoj posluje kompanija koja proizvodi 60 posto strojeva za proizvodnju mikročipova - nizozemski ASML ("Advanced Semiconductor Materials Lithography") s 30 tisuća zaposlenika.
Međuovisnost država je potpuna i nijedna ne bi mogla efikasno sama obavljati cijeli proces proizvodnje. Procjenjuje se da ušteda na razini cijele industrije zbog takve specijalizacije iznosi više od bilijun dolara godišnje te smanjuje konačnu cijenu za 35 do 65 posto. To znači da smanjuje cijenu svih proizvoda u koje se ugrađuju mikročipovi; računala, mobitela, kuhinjskih uređaja, automobila i ostale elektronike. Značaj mikročipova je sve veći zbog toga što se ugrađuju u sve više proizvoda pa su moderan život i moderna industrija nezamislivi bez njih.
SAD je krenuo u borbu za ovladavanje industrijom
U kolovozu je SAD izglasao "CHIPS and Science Act od 2022.", paket mjera vrijednih oko 52 milijarde dolara koji su podržali i republikanci i demokrati. Primarni cilj je poticanje industrije mikročipova u SAD-u, s naglaskom na izgradnju proizvodnih kapaciteta za sastavljanje "finalnog proizvoda", što je SAD od 90-ih postupno outsourceao u druge države.
Povod je bila epidemija covida-19, koja je dovela do nestašica mikročipova u SAD-u i ozbiljno naštetila domaćoj proizvodnji automobila, medicinske opreme, mobitela i vojne opreme. Upravo zbog vojne industrije, koja je danas nezamisliva bez mikročipova, domaću proizvodnju ne smatra se samo ekonomskim pitanjem nego i ključnom za nacionalnu sigurnost.
1990. SAD je proizvodio 40 posto mikročipova u svijetu, a 2019. tek 11 posto. Iako se naglašava kako će program reagirati na "tržišne signale", popuniti praznine na tržištu i smanjiti investicijski rizik privatnog kapitala, jasno je da se radi o državnom intervencionizmu i subvenciji. Konačni trošak bi mogao biti daleko veći od 52 milijarde dolara jer se taj iznos odnosi samo na kostur programa, a procjene se penju do 300 milijardi dolara.
Kina zasad zaostaje, ali ulaže velike napore da sustigne konkurenciju
Kina već dulje pokušava izgraditi vlastitu industriju mikročipova jer je trenutni dio proizvodnog lanca koji obavlja Kina niske dodane vrijednosti u odnosu na ostatak industrije. Kao i SAD-u, važna joj je posebno neovisnost u proizvodnji čipova za vojnu industriju.
Ipak, još uvijek ovisi o uvozu tehnologije i finalnog proizvoda, posebice iz Tajvana. Geopolitički problem je to što Kina deklarativno ne priznaje Tajvan kao zasebnu državu, već ga smatra svojim dijelom, a opet kineska industrija ovisi o uvozu mikročipova iz Tajvana.
Kompanije poput Alibabe i Baidua pokušavaju sustići SAD, EU, Tajvan i Južnu Koreju po pitanju tehnologije, u čemu još uvijek jako zaostaju unatoč golemim investicijama. Kineski mikročipovi postoje, ali je u njihov dizajn i izradu još uvijek uključeno jako puno uvoznih komponenti te performansama zaostaju za konkurencijom.
Primjerice, relativno novi mikročip Yitian 710 od Alibabe temelji se na dizajnu kompanije Arm iz Ujedinjenog Kraljevstva. Procjenjuje se da su kineske kompanije godinama iza konkurencije, poput američkog Intela, južnokorejskog Samsunga i tajvanskog TSMC-a. Ali ulažu se veliki napori i financijska sredstva da se to promijeni.
Da bi se spriječila Kina u proizvodnji tehnološki najnaprednijih čipova, SAD je početkom rujna zabranio izvoz mikročipova najnovije generacije, posebno onih namjenjenih za umjetnu inteligenciju. Ograničava se i izvor strojeva koji se mogu koristiti u proizvodnji mikročipova visoke kvalitete.
To dodatno otežava planove Kine da razvije vlastitu industriju mikročipova, posebno zbog toga što je Tajvan najavio da će komapanije iz te države poštovati ista pravila o izvozu u Kinu kao i kompanije iz SAD-a.
U utrku se uključila i EU
I EU se uključila u utrku prema samostalnoj proizvodnji mikročipova. Početkom 2022. najavljen je "European Chips Act", program osnaživanja industrije mikročipova u EU vrijedan 43 milijarde eura. I ona mikročipove vidi kao pitanje ekonomske sigurnosti iako manji naglasak stavlja na potrebe vojne industrije.
"Pandemija je bolno razotkrila ranjivost opskrbnih lanaca čipova. Svi znate da je globalna nestašica čipova stvarno usporila naš oporavak", rekla je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.
Cilj je da se do 2030. godine 20 posto mikročipova na svijetu proizvede u EU. Trenutno njen udio u svjetskoj proizvodnji iznosi 10 posto, dok se 90-ih u njoj proizvodilo 40 posto svih mikročipova na svijetu. Jedan od problema koji bi se mogli pojaviti u EU je nedostatak kvalificirane radne snage za industriju mikročipova, točnije visokokvalificiranih stručnjaka.
S druge strane, olakotna okolnost je to što se glavna kompanija koja proizvodi strojeve za izradu mikročipova nalazi u članici EU Nizozemskoj, a drži više od 60 posto tržišta strojeva za proizvodnju mikročipova. Te strojeve u ozbiljnijim količinama, što znaki par desetaka komada godišnje za takav tip strojeva, proizvode još samo Japan i Južna Koreja.
Promjena svjetske ekonomske paradigme
Geopolitička karta svijeta se mijenja. Nakon nekoliko desetljeća većeg povezivanja i suradnje dolazi vrijeme rasta izolacionizma. Svaki dio svijeta nastoji postati samodostatan i manje ovisan o drugima. To će dovesti do više nestabilnosti u svijetu, posebno u nerazvijenom dijelu.
Kako se SAD, EU i Kina zatvaraju, tako će biti sve manje prostora za širenje gospodarskog napretka, znanja i tehnologija u ostatak svijeta. Proces outsourceanja proizvodnje desetljećima je smanjivao ekonomske razlike među državama i svjetsku nejednakost. Nastaje novi svijet, a jedno od prvih polja na kojima se velike gospodarske sile sukobljavaju je industrija mikročipova.