ANALIZA Koja je razlika između Hrvatske 1991. godine i Katalonije danas?

26 GODINA nakon što je Hrvatska na referendumu odlučila da istupa iz Jugoslavije kao jedinstvene savezne države, još jedna europska nacija danas bi trebala odlučiti hoće li ostati dio multietničke države ili će poći svojim putem.

 

 

 

 

 

Naglasak je, dakako, na riječi “trebala”, jer nitko trenutno ne zna hoće li se današnji referendum o odcjepljenju autonomne pokrajine Katalonije od Španjolske zaista i provesti - i ako se i provede, hoće li se odluka donesena na njemu zaista provesti u djelo. U dramatičnoj krizi koja potresa Kataloniju i Španjolsku u cjelini, i jedna i druga strana idu na sve ili ništa. Sreća u nesreći je da oružani sukob, barem zasad, nije izgledan, ali politički sukob već je u punom mahu.

 

 

Španjolska vlada Mariana Rajoyja ne priznaje katalonsku odluku o raspisivanju referenduma i naumila je pod svaku cijenu spriječiti njegovo održavanje: slanjem tisuća španjolskih policajaca u Kataloniju (koja ima svoju autonomnu policiju), uhitila je 14 visokih katalonskih dužnosnika, uključujući potpredsjednika regionalne vlade Josepa Mariu Jovea zbog korištenja proračunskih sredstava za održavanje referenduma (zbog toga njima, ali i samom katalonskom predsjedniku Carlesu Puigdemontu prijeti zatvor), zaplijenila nekih 10 milijuna glasačkih listića i više od milijun promotivnih letaka o referendumu, blokirala 140 web-stranica kojima katalonske vlasti informiraju glasače o referendumu, naredila Googleu da izbriše aplikaciju “On-Votar-1-Oct” koja se koristi za istu svrhu, blokirala sredstva iz središnjeg proračuna za održavanje referenduma, pa čak i blokirala 1300 škola predviđenih za glasanje. 

 

S druge strane, deseci tisuća Katalonaca na ulicama prosvjeduju protiv ovako žestoke i, po mišljenju mnogih unutar i izvan Španjolske, pretjerane represije. Ali otpor nije stao tu: kolone traktora, tzv. “Tractoradas”, ušle su jučer u Barcelonu i druge gradove u Kataloniji s ciljem da danas blokiraju pristup policije glasačkim mjestima, a u najmanje 163 škole, u kojima se planira glasati, kampiraju obitelji učenika kako ih policija ne bi mogla zatvoriti. U četvrtak navečer je došlo i do napada zapaljivom napravom, vjerojatno molotovljevim koktelom, na policijsku postaju u mjestu Igualada. Ipak, organizatori pozivaju prosvjednike da ostanu mirni i pružaju pasivni otpor. 

 

 

U svakom slučaju, Puigdemontova vlada ne priznaje odluku španjolske, koja se pak poziva na odluku ustavnog suda o zabrani referenduma. Dok Madrid tvrdi da je referendum ilegalna i neustavna “farsa” koja se neće održati, Barcelona inzistira da je volja naroda i načelo samoopredjeljenja iznad svakog zakona i ustava. Međutim, pravna je činjenica da je prema španjolskom ustavu ta zemlja, iako je sastavljena od 17 autonomnih pokrajina, jedinstvena i nedjeljiva, a eventualno odcjepljenje je moguće jedino na temelju referenduma koji bi se proveo na teritoriju čitave Španjolske. Također, povijesna je činjenica da je španjolski ustav donesen 1978., nakon smrti Francisca Franca i kraja njegove 36-godišnje diktature, upravo na temelju referenduma na kojem je premoćna većina od 91.8% španjolskih glasača (s izlaznošću od 67.1%) podržala nacrt ustava. 

 

Tu dolazimo i do razlike u odnosu na situaciju u tadašnjoj Jugoslaviji 1991. Za razliku od unitarne Španjolske, SFRJ je bila federativna država, kao što se i navodi u njenom imenu, a jugoslavenski ustav iz 1974. garantirao je u svojoj prvoj točki “pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja”.

 

Štoviše, vrlo je upitno želi li većina Katalonaca uopće neovisnost: prema posljednjoj anketi provedenoj na tu temu, samo 41% ih je bilo za, a 49% protiv. Katalonska vlada, sastavljena od više separatističkih stranaka, tvrdi da je za referendum dobila mandat na posljednjim regionalnim izborima. Međutim, iako su te stranke osvojile oko 53% mjesta u parlamentu, dobile su samo 48% glasova - dakle, ni tu se ne radi o većini. Katalonci su u svakom slučaju duboko podijeljeni po pitanju neovisnosti, kao što reportaže iz te regije pokazuju. 

 

 

Pa ipak, ministar vanjskih poslova Raul Romeva ima dosta uvjerljiv argument kada kaže: “Oni (Madrid) kažu da nema većine u Kataloniji za većinu. Onda je rješenje vrlo lako: pustite da ljudi glasaju, i ako “ne” strana pobijedi, mi ćemo prihvatiti rezultat.”  O drastičnim sredstvima kojima se Madrid služi kako bi zaustavio referendum oglasilo se i Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda, koje je u svom priopćenju upozorilo: “Mjere kojima svjedočimo zabrinjavajuće su jer se čini da krše fundamentalna individualna prava, uskraćujući javne informacije i mogućnost debate u kritičnom trenutku za španjolsku demokraciju.”

 

U ovoj igri visokih uloga, Rajoyju bi se agresivan pristup problemu mogao obiti o glavu i samo dodatno ojačati katalonski separatizam, kako kratkoročno tako i dugoročno. “Ovo što se događa zadnjih dana nikad nećemo zaboraviti… Nikad nećemo zaboraviti zabranu ideja, mišljenja, političkog djelovanja”, ogorčeno je obećao Puigdemont nakon slanja policije u ovu regiju. Ako Španjolska i ostane na okupu, tenzije, zamjeranja i nepovjerenje bit će još dugo vremena teško sanirati.

 

 

 

 

Kako navodi katalonska novinarka Tate Cabre, pristup Madrida dijalogu i rješavanju otvorenih pitanja s Barcelonom bio je sve samo ne konstruktivan: “Španjolski ustavni sud poništio je više od 50 zakona koji su izglasani u katalonskom parlamentu posljednjih godina. Obeshrabrujući odgovori španjolskih vlasti nisu spriječili Katalonce da nastave tražiti dijalog, dijalog i dijalog... Čak 17 puta! Posljednji put bilo je to 15. rujna kada su katalonski predsjednik Carles Puigdemont, njegov zamjenik Oriol Junqueras, gradonačelnica Barcelone Ada Colau i predsjednica katalonske vlade Carme Forcadell poslali pismo premijeru Rajoyu i kralju Filipu VI tražeći pregovore o referendumu. Kao i obično, odgovor španjolske vlade bio je... Ne!” 

 

I zaista, Katalonija, osim nacionalističkog sentimenta temeljenog na zasebnoj kulturi i jeziku (iako je integralni dio Španjolske još od ujedinjenja kraljevina Castille i Aragona 1469.), ima i snažne financijske motive za odcjepljenje: radi se, uz Madrid, o najbogatijoj španjolskoj regiji koja ima 16% populacije (7.5 milijuna stanovnika, gotovo kao Hrvatska i Bosna i Hercegovina zajedno), ali stvara 20% državnog BDP-a i plaća 25% poreza. Razlika između poreza koje Katalonija plaća i vrijednosti usluga koje dobiva zauzvrat je, navodi The Economist, 10 milijardi eura ili 4% regionalnog BDP-a.

 

Doduše, nije baš jasno jesu li Katalonci do kraja promislili moguće štetne posljedice na svoje gospodarstvo u slučaju neovisnosti: od (barem privremenog) izlaska iz eurozone, pa i same EU, do vjerojatne odmazde Madrida u obliku carina, blokiranja ponovnog ulaska u EU i drugih sankcija. “Nije istina da je Katalonija kolonija i nije istina da Katalonci mogu izići iz Španjolske i ostati u Europi. Na tim lažima oni (katalonska vlada) su izgradili planinu sentimenata, osjećaja”, upozorava španjolski autor i politički komentator Juan Cruz za Al Jazeeru.  

 

 

 

Za komentar o kontroverznom katalonskom referendumu, sličnostima i razlikama u odnosu na proglašenje neovisnosti Hrvatske 1991. (ili s druge strane Kosova 2008.) te predviđanje o tome kako će se cijela situacija rasplesti, obratili smo se uglednom diplomatu i sociologu religije i politike, Ivici Maštruku. 

 

O usporedbi Hrvatske i Katalonije Maštruko kaže: "Sličnosti ima vrlo malo u vezi sa slučajem Hrvatske. Jedna zajednica kao što je bila bivša Jugoslavija ne može se uspoređivati sa Španjolskom. Činjenica jest da se zapravo i Europa i suvremeni svijet formiraju i funkcioniraju kao zajednica država-nacija te da u suvremenim uvjetima sve nacije ili etničke zajednice žele, hoće i traže svoje utemeljenje u državnim okvirima. Tako je formirana Europa, tako je ustrojen svijet i sasvim je razumljivo da su takva nastojanja i Katalonaca."

 

"To nije ništa neuobičajeno i stoga smo svjedoci mogućnosti da, kao što smo u 20. st. svjedočili raspadima multietničkih i višenacionalnih federacija, da se to ponovi u 21. stoljeću.. Primjeri su Irska, Škotska, sada to traže i Kurdi i ono što se već realiziralo u cijeloj Europi sad se realizira i u njenim dijelovima koji se nisu oformili u države nacije. Na jednoj strani imamo globalizaciju, na drugoj strani partikularizaciju i formiranje manjih etničkih, nacionalnih, kulturnih zajednica", primjećuje Maštruko.

 

Što s pravnom valjanošću referenduma? "Pravna argumentacija uvijek zapravo služi kao argumentacija za već prihvaćene odluke, a onda se ide na racionalizaciju već donesene odluke koja je prvenstveno utemeljena na političkim i emotivnim razlozima. Međutim, neće te pravne zapreke, ukoliko to Katalonci budu željeli, za realizaciju njihovih zahtjeva. Ako oni to izaberu, te pravne odredbe kasnije se mijenjaju. Pravne odredbe su uvijek posljedica političke volje", odgovara Maštruko.

 

 

Hoće li situacija danas eskalirati i hoće li referendum zaista biti proveden? "Španjolska ovime samo ojačava iracionalne otpore i racionalne strahove i time samo raste broj onih koji će glasati za nezavisnost i voda je na mlin onima koji su za nezavisnost Katalonije. Hoće li tu doći do nasilja, ostaje za vidjeti. Uz velike restrikcije, referendum će biti proveden - teško da će katalonska vlada sad odustati - ali uz neprimjerenu izlaznost koja će biti razlog za osporavanje vrijednosti i valjanosti referenduma. Političke igre se nastavljaju. Ako referendum ne uspije, onda će opravdanje biti da nije uspio zbog zastrašivanja vlasti, a ako uspije, onda će opet biti osporavanja. Onda dolaze razni pregovori, komisije, pa onda tek međusobno priznavanje", smatra Maštruko.

 

Ako ne možemo katalonski slučaj usporediti s Hrvatskom, možemo li onda s Kosovom, koje je jednostrano proglasilo neovisnost od Srbije, unatoč žestokom protivljenju Beograda? "I s Kosovom se mogu pronaći neke sličnosti, jasno je da Španjolska zbog toga nije priznala neovisnost Kosova, ali tu su u pitanju drugačije povijesne i političke okolnosti. Međunarodna zajednica će stati na stranu Španjolske sve dok neka komisija tipa Badinterove ne donese preporuku, ali u početku će se distancirati uz neke iznimke. U svakom slučaju, teško je predvidjeti kako će se situacija razvijati", zaključuje Maštruko.