Hamasov brutalni napad na Izrael dogodio se na rođendan Vladimira Putina. Takav katastrofalni sigurnosni šok na Bliskom istoku vjerojatno je dobrodošlo iznenađenje za ruskog predsjednika, čiji je strateški prioritet odvratiti zapadnu podršku i pozornost od Ukrajine. Masovna eskalacija u Izraelu mogla bi upravo to omogućiti, piše Politico.
Veliko je pitanje koliko zasluga pripisati Kremlju za savršenu oluju rastućih kriza - u Izraelu, na Kosovu, na Kavkazu i u Africi - koje se šire u Ameriku i Europu. Za mnoge je primamljivo vidjeti Putina kao glavni um ili gospodara marioneta, koji raspiruje više sukoba nego što Zapad može podnijeti.
Putin uživa u kaosu
Istina, Putin nije zapalio sve te krize, ali sada rado dolijeva ulje na vatru i iskorištava ih u svoju korist. Uživa u kaosu. Kremaljski propagandisti već šire priču da je bliskoistočni rat pobjeda za Rusiju i da će novac za Ukrajinu presušiti.
"Ovo je vjerojatno bio najbolji rođendanski poklon za Putina. Napad na Izrael će privući pozornost s obzirom na prirodnu usredotočenost SAD-a na Izrael. Nadamo se da to neće imati dramatičan učinak na potporu Ukrajini, ali, naravno, puno će ovisiti i o duljini sukoba na Bliskom istoku. Ako doista želimo biti geopolitička Europska unija, moramo biti u stanju nositi se s više kriza u isto vrijeme", rekao je jedan europski diplomat.
U Washingtonu je već izvjesno da će Hamasovi napadi na Izrael smanjiti fokus SAD-a na Ukrajinu, a američka politika zaokupljena je posljedicama prošlotjednog svrgavanja predsjednika Zastupničkog doma Kongresa Kevina McCarthyja od republikanskih tvrdolinijaša, istih onih konzervativaca koji su pokušavali smanjiti pomoć Ukrajini. Sada traje natjecanje za nasljednika McCarthyja, što otežava Bidenovoj administraciji dobivanje odobrenja Kongresa za bilo kakvu dodatnu pomoć koju želi dati Izraelu.
Osjećajući prijetnju da bi Zapad mogao izgubiti fokus na Kijev, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski naglašava da su Iran i Rusija, koji podupiru Hamas, bliski saveznici, te borbu protiv Rusije i borbu protiv islamističkih militanata predstavlja kao jedno te isto: "Izraelski novinari koji su bili ovdje u Ukrajini, u Buči, sada govore da su vidjeli isto zlo tamo gdje je došla Rusija. Isto zlo. I jedina razlika je što postoji teroristička organizacija koja je napala Izrael, a ovdje je teroristička država koja je napala Ukrajinu."
Dakle, koliko su Rusi uključeni u ovu stvar?
Počnimo s napadima Hamasa. Rusija se dugo udvarala islamističkim militantima, a vođa Hamasa Ismail Haniyeh i drugi dužnosnici nedavno su posjetili Moskvu. Nakon subotnjih napada Rusi su brzo skinuli prašinu sa starih planova da pomaknu izraelske granice natrag na mjesto gdje su bile 1967. godine. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je da je stvaranje palestinske države osujećeno "destruktivnom politikom" SAD-a i gotovo se moglo čuti zadovoljno predenje kada je bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev označio napade Hamasa kao "očekivani razvoj" i okrenuo svoj bijes protiv Zapada.
"Umjesto da aktivno rade na palestinsko-izraelskom pomirenju, ovi moroni su se umiješali i pružaju neonacistima punu pomoć sukobljavajući dva blisko povezana naroda jedan protiv drugoga", rugao se Medvedev misleći na američku pomoć Ukrajini.
Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov radosno je ustvrdio da će se financiranje Ukrajine sada neizbježno smanjiti: "Proces pumpanja kijevskog režima oružjem s činjeničnog, emocionalnog, financijskog, tehnološkog stajališta ući će u silazni trend."
Sugerira li to da je Rusija imala izravnu ulogu u napadima? To se čini nevjerojatnim. Rusija nije ni blizu tako važna kao Iran kada je riječ o naoružanju i financiranju Hamasa.
Norman Roule, bivši dužnosnik američke obavještajne službe, ustvrdio je da je politička potpora Moskve Hamasu ohrabrila ovu skupinu da se okrene nasilju, ali je rekao da će svaka ruska uloga izvan toga vjerojatno biti skromna.
"Ova strategija omogućuje Rusima da ustvrde kako podupiru mirovni proces, ali nasilje koje je uslijedilo remeti regiju, odvraća pozornost od ruske agresije na Ukrajinu i odvlači američku pomorsku snagu iz Crnog mora u istočni Mediteran", rekao je Roule za Politico.
Takav pristup odgovara Rusiji
Koketiranje s Hamasom i potpora Palestincima također pomažu Putinu u njegovom nastojanju da se profilira kao važan igrač u globalnom prestrojavanju protiv Zapada, a u suradnji s Kinom i Iranom. Prije samo nekoliko dana rekao je da je ruska namjera "izgraditi novi svijet", okrivio je Zapad za rat u Ukrajini i rekao da se sukob vodi oko "načela na kojima će se temeljiti novi svjetski poredak".
Ruski saveznik i glavni vojni dobavljač Iran sigurno također želi novi svjetski poredak, no diskutabilno je koliko izravno Teheran daje određene naredbe Hamasu. Roule sumnja da je Teheran sudjelovao u operativnom planiranju napada. Međutim, Iran stvara Frankensteina i zatim ga pušta među ljude, smatra Roule.
Takav pristup rasplamsavanju globalne geopolitike sasvim odgovara Rusiji.
Nagorno-Karabah na južnom Kavkazu još je jedno žarište gdje kritičari optužuju Putina za namjerno raspirivanje krize, zbog koje je više od 100.000 etničkih Armenaca pobjeglo iz domovine svojih predaka nakon 24-satnog vojnog napada Azerbajdžana 19. i 20. rujna.
I ovdje je to složena slika. U nekim krugovima katastrofa je prikazana kao znak ruske slabosti - da Moskva više ne može jamčiti sigurnost Armenaca suočenih s napadom iz Azerbajdžana, koji podržava Turska.
Rusija, s druge strane, pokušava sugerirati da je namjerno isključila potporu karabaškim Armencima povećavajući pritisak na pomoć SAD-a i EU u egzodusu izbjeglica. Poruka iz Moskve je da kažnjava armenskog premijera Nikola Pašinjana ostavljajući ga na cjedilu zbog odustajanja od savezništva s Rusijom i pokušaja da svoju zemlju usmjeri na zapadniju putanju.
U ovom slučaju vjerojatnije je da je Putin odigrao svoju ulogu. Nekoliko iskusnih promatrača smatra da je zamislivo da bi Azerbajdžan poslao svoje trupe bez zelenog svjetla iz Moskve - ili bez da su Rusi izgladili stvari s Teheranom, tradicionalnim neprijateljem Azerbajdžana koji je dugo izražavao strahove od promjena granica na Južnom Kavkazu.
Slučajno ili ne, dok su azerbajdžanske snage napredovale, ruski ministar obrane Sergej Šojgu bio je u Teheranu na razgovorima s visokim iranskim vojnim i sigurnosnim dužnosnicima, uključujući Mohammada Bagherija, načelnika stožera iranskih oružanih snaga, i Amira Ali Hajizadeha, šefa zrakoplovstva Islamske revolucionarne garde.
Nije teško povezati da se i Nagorno-Karabah pojavio u raspravama
Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel također smatra da je katastrofa na Kavkazu bila Putinova krivnja rekavši da su Armenci izdani nedjelovanjem ruskih mirovnih snaga.
Četiri dana nakon što je Azerbajdžan zauzeo Nagorno-Karabah, na red je došao Balkan s drskim i zapanjujućim sukobom naoružanih Srba i policije u selu Banjska, u općini Zvečan, na sjeveru Kosova. Kosovo je optužilo srpskog predsjednika Aleksandra Vučića da je naredio napad, dok drugi vide ruku desničarskih srpskih ultranacionalista, koji imaju bliske veze s Moskvom.
Kosovari i Albanci već dugo tvrde da je Rusija primarna sila u pokušaju pokretanja novog rata na Balkanu. U rujnu je albanski premijer Edi Rama rekao da Rusija koristi napetosti oko Kosova kako bi opravdala svoje "neoimperijalne snove".
Bilo da se Putin izravno miješa ili ne, rasplamsavanje na Balkanu očito bi bilo u interesu Rusije dodajući još jednu veliku smetnju za Zapad, koji već ima poteškoća u održavanju svoje koherentnosti i jedinstva.
Godine 2018. u svjedočenju pred Kongresom bivši američki državni tajnik Henry Kissinger, koji je dobro upoznat s geopolitičkim makinacijama, odbacio je ideju da su sve "pojedinačne krize u raznim zemljopisnim područjima" bile samo rezultat slučajnosti.
"Vraćaju se tradicionalni obrasci rivalstva velikih sila", upozorio je tada Kissinger.