KADA se Kolinda Grabar-Kitarović priključi hajci protiv srpskog zastupnika u saboru Milorada Pupovca, pa već tradicionalno neuko, ali i zapaljivo zapazi kako „s pozornošću“ prati njegove istupe „u kojima na potpuno neprimjeren, neprihvatljiv i zlonamjeran način kritizira Republiku Hrvatsku“, ona se još jednom otvoreno predstavlja kao institucionalizirani glas agresivne rulje.
>> Ovo je bizarno: Kolinda poslala Pupovcu isto pismo kao i 2016.
Kolinda je previše rekla - o samoj sebi
Da pažljivije studira i više čita, ili da ima bolje mentore, znala bi kako u demokraciji nema potpuno neprimjerene, neprihvatljive i zlonamjerne kritike. Ili postoji kritika – blaga, oštra, brutalna, svejedno – ili je nema. Kada Grabar-Kitarović, zaklonjena preskupom i beskorisnom predsjedničkom pozicijom, veli da je neka kritika neprimjerena, neprihvatljiva i zlonamjerna, ona previše kaže o sebi.
Ali još uvijek nedovoljno, pa promatrač može ostati u nedoumici želi li aktualna predsjednica u predstojećoj kampanji jahati na snažnom antisrpskom raspoloženju, biti njegov institucionalni glas, predvodnica koja će, kad zatreba, proliti malo benzina, pa se licemjerno čuditi kada bukne, ili jednostavno malo toga razumije?
Je li ona pri sebi?
Promatrač potom pročita da predsjednica Pupovcu ponovno šalje svoje pismo iz 2016. godine i zastane dok mu se u glavi roji niz pitanja. Zbog ekonomiziranja s prostorom, ovdje navodimo samo neka: Je li Kolinda Grabar-Kitarović pri sebi? Je li Kolinda Grabar-Kitarović kadra obavljati predsjedničku ili bilo koju drugu dužnost? Što je točno Kolindi Grabar-Kitarović?
Dopis koji je uputila Pupovcu 2016. godine može se čitati i kao pismo o lošim namjerama. U njemu raspreda kafanske teorije o totalitarizmima, pita se zašto nisu kažnjeni neki zločinci – to bi trebala pitati sebe i svoju stranku koja uglavnom vlada ovom državom od 1990. godine – drobi o ugroženosti većinskog naroda, a valjda nema većeg zla u čijim temeljima nisu naklapanja o ugroženosti većine. U pismu se pokušavala obračunati i s Milanovićem, pa joj se sada, izgleda, učinilo aktualnim, jer se Milanović politički reaktivirao, zašto ne, iskoristiti ozbiljnu temu, poput nasilja nad manjinama, za svađu s protukandidatom.
I tragična i smiješna
Kada govori besmislice, poput one o velikosrpskoj agresiji, „totalitarnom režimu“ ili da joj se zbog ljudi na selu draže obraćati Hrvaticama i Hrvatima, nego građankama i građanima, ili da je Jugoslavija bila iza željezne zavjese, predsjednica je i tragična i smiješna. No kada kao nositeljica institucionalne moći kaže da je nečija kritika neprihvatljiva, ona poziva na dokidanje demokracije. Protiv neprihvatljivog se treba boriti, piše između redaka predsjedničina pisma Pupovcu te mu tako na leđima docrtava metu.
Trebaju li manjine, a s njima i srpska, ostati u koaliciji sa strankom koja je nakon legaliziranja ustaškog pozdrava kandidirala krajnju desničarku za predsjednicu, pitanje je za neku drugu analizu. Pupovac je dio vlasti, svojom voljom i odlukom, i ne bi mu trebala medijska podrška, nego kritika, da istodobno nije i najvidljiviji predstavnik omražene manjine, pretvoren u omiljeni objekt bijesa svakog hrvatskog histerika. Od njega se traži ograđivanje od riječi koje nije izgovorio, a na bjesomučnim kritikama njegovih beskrajno balansiranih i pretjerano kalkulantskih istupa bodove nastoje steći mnogi – od političke sitneži poput Darinka Kosora, do Kolinde Grabar-Kitarović. Malo pljuckanja po Pupovcu baš dobro dođe da privuče one koji su u dilemi trebaju li glasati za nju ili Škoru.
Predsjednica na čelu snažnih majmunskih snaga
Kada zanemarimo sve političke kalkulacije i interese, ostaje činjenica da u Republici Hrvatskoj 2019. godine postoje snažne majmunske snage, voljne i spremne putovati više desetaka kilometara da bi negdje prebile Srbe. I da je nositeljici visoke državne funkcije bitnije još malo raspaliti strasti protiv omraženog predstavnika Srba nego, recimo, otići među napadnute ljude, zajamčiti im sigurnost i sve što već rade zreliji političari kad im je neugodno zato što im se neki građani ponašaju kao kreteni. Ili ustaše, svejedno.
Odnosno, da je nositeljici visoke državne funkcije i kandidatkinji navodno europeiziranog HDZ-a bitnije steći glasove antisrpskih histerika, nego voditi računa o tome hoće li njezine pisanije poslužiti kao poticaj za nove prijetnje i razbijanje glava.
Da, Kolindino pismo Pupovcu loš je znak o predsjedničinom svekolikom stanju i kapacitetima. Ne bi bilo čudno da u državi poput Hrvatske ono bude i najava drugog mandata.