ŠTO NIJE u redu s gornjom slikom? Naizgled ništa. To je ona antologijska fotografija snimljena na dan podizanja hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi prije 14 godina. To je slika koju moramo gledati svakog kolovoza na Dan domovinske zahvalnosti. Na njoj su ljudi prema kojima moramo osjećati zahvalnost što su oslobodili Hrvatsku. I stoga opet pitamo: što nije u redu s ovom slikom?
Pokrovitelji pljačke, paleži, ubojstava
Puno toga. Na njoj su ljudi koji su u zatvoru ili su trebali biti. Neki su se obogatili na pljački Hrvatske. Neki su inicirali, organizirali ili dopustili pljačku, ubojstva i palež tisuća srpskih kuća nakon Oluje. Neki su suđeni zbog ubojstava civila. Neke je umirovio predsjednik Republike zbog organiziranja generalskog državnog udara. Jednom od aktera sa slike - i to upravo onom koji je prvi podigao hrvatski barjak - oduzeta su odlikovanja nakon što ga je hrvatska policija ustrijelila kao običnog bandita, poslije njegova ubilačkog pohoda po zagorskim selima. Gojko Šušak bio je pokrovitelj pljačke i organiziranog kriminala. Franjo Tuđman bio je pokrovitelj svega.
Ovo nije Hrvatska za koju smo se borili
Istina je, obljetnicu Oluje trebalo bi slaviti, ali kako? Bilo bi lijepo osjećati zahvalnosti, ali prema kome? Bilo bi krasno biti ponosan na Hrvatsku koja je izrasla na toj vojnoj pobjedi, ali tko više ima želudac za to? Možda tek šačica onih koji su se tog kolovoza prije 14 godina ugurali ispod barjaka na kninskoj tvrđavi. Kao i šačica onih koji svake godine protokolarno podižu taj barjak, podsjećajući nas iznova da ovo baš i nije Hrvatska za koju su se mnogi borili.
Proteklih godina bili su tu: Ivo Sanader, Berislav Rončević, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor, Luka Bebić, Branko Vukelić, Božidar Kalmeta, Vladimir Šeks, Darko Milinović... Priznat ćete, nismo baš napredovali. Možda bi za zdravlje nacije - o golom opstanku da se i ne govori - najbolje bilo da se više nitko od vladajućih ne penje na tu tvrđavu. Pokazalo se da to rijetko kada vodi dobrome.
Domoljublje i oni koji od njega najbolje žive
I što bismo sada uopće trebali slaviti? Činjenicu da nas domoljubnim parolama bombardiraju oni koji od tog domoljublja najbolje žive? I na slavlje pozivaju oni koji jedini imaju razloga za slavlje? Da, Oluja je bila legalna i legitimna oslobodilačka akcija na koju bismo s razlogom trebali biti ponosni. Samo da su nam dopustili.
Ovako, protokolarno naslikavanje državnog vrha po Kninu, sudjelovanje na misama i podizanjima zastava, a još više izlizane parole o "danima ponosa i slave" ne izazivaju nikakav uzvišeni osjećaj, samo gađenje. A izjave predsjednika Mesića kojima se osuđuju zločini počinjeni u ime hrvatstva samo nas dodatno asociraju na onu notornu fotografiju.
Zločini nisu stali nakon Oluje
Kamo sreće da su se zločini dogodili samo u tih nekoliko tjedana nakon Oluje. Nažalost, zločini su se nastavili još godinama, u svim oblicima. Nisu se, doduše, palile srpske kuće i ubijali civili, ali se nastavilo s pljačkama i krađama, prevarama i manipulacijama, sa zatiranjem demokratskih vrijednosti, s rasprodajom nacionalnog bogatstva. I sve to, danas više nego ikad, kamuflirano bljutavim parolama o ponosnoj naciji i ekskluzivnom domoljublju.
Dan domovinske zahvalnosti zamišljen je kao praznik zahvale onima koji su sudjelovali u oslobodilačkoj akciji, ali HDZ takvima ne dopušta da dođu u prvi plan. Zahvalnost se mora u prvom redu odati Tuđmanu i Šušku, njihovim generalima i nasljednicima. Popis se tu naprasno iscrpljuje.
A što je s domoljubima koji nisu opljačkali državu?
A što je s onim domoljubima koji još nisu pobjegli u inozemstvo ili na luksuzne jahte, nisu prebacili novac na strane i tajne račune, nisu opljačkali državu, što je s onima koji vrlo domoljubno plaćaju poreze koliko god treba, oni koji domoljubno preživljavaju od minimalne plaće ili uopće ne zarađuju? Od njih se očekuje da budu zahvalni onima koji su domoljublje pretvorili u unosno zanimanje. I koji si pritom uzimaju za pravo određivati kriterije domoljublja.
Stoga, vratimo se još malo onoj fotografiji s početka. Onoj koja se proteklih godina od lijepe uspomene pretvorila u potjernicu. Kad se bolje pogleda, ona je zaslužila počasno mjesto na proslavama Dana domovinske zahvalnosti. Ona savršeno ilustrira ono o čemu predsjednik Mesić govori na svakoj proslavi, o zločinima nakon Oluje, o ubojstvima, pljačkama i paleži. Naročito o zločinima počinjenima "pod krinkom hrvatstva". Ali kome je onda do slavlja? Do ponosa? Do zahvalnosti?