KADA je nečemu kraj, to treba jasno reći. Izrazito posljednje dvije godine, Tama je pomalo, ali sigurno i suvereno nagrizala etiku hrvatske znanosti i visokog obrazovanja. Gmizala je podlo, sokolila se svojim pobjedama na nekoliko frontova i sada je konačno zavladala. Zlokobno je i mučno Tama zasvirala kraj čestitosti u dijelu hrvatskoga društva koje je moglo, trebalo i moralo biti njegovom najsvjetlijom perjanicom.
Što rade ‘veliki’?
Prije skoro dvije godine, svjedočili smo neobičnoj primopredaji Ministarstva znanosti i obrazovanja. U prigodi koja je inače protokolarna, novinari su jedni drugima uskakali u riječ, otimajući se za pitanja tada friškom ministru znanosti o ozbiljnim optužbama da je plagijator. Nimalo ugodan početak mandata novog ministra, nekoliko mjeseci kasnije itekako je opravdan mišljenjem saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju o plagijatu ministra.
Politička i bilo kakva druga vrsta odgovornosti izostala je. Ministrov šef u Saboru ga je srčano branio, a u konačnici ga se odrekao tek uslijed najprljavije političke trgovine u Hrvatskoj. Kao da to nije bio dovoljan poraz za hrvatsku znanost (i politiku), u misiju spašavanja okaljanog ministra spremno se otisnuo i rektor najvećeg hrvatskog sveučilišta. Tužbom Ustavnom sudu uspio je osporiti legitimitet već uzdrmanom saborskom Odboru koji je donio mišljenje o plagijatu ministra.
Jasan je u tom trenutku bio mračni smjer kojim se zaputilo zagrebačko sveučilište. Post festum smo saznavali o počecima tog mračnog puta. Primjerice, kada je nekadašnja predsjednica krovnog etičkog sveučilišnog tijela – Etičkog savjeta zagrebačkog sveučilišta, u velikom intervjuu obrazložila zašto je na tu funkciju dala ostavku. Njena ostavka kolidirala je s prvom godinom mandata tada novoga rektora, a odstupila je u onom trenutku kad je procijenila da je narušena prijekopotrebna neovisnost rada Etičkog savjeta.
Radio je i dalje Etički savjet u nešto izmijenjenom sastavu, sa znakovitom koordinatorskom ulogom Moćnog prorektora. Etički savjet narušene neovisnosti, kako je o njemu govorila njegova bivša predsjednica, dogurao je nekako do vrućeg ovogodišnjeg srpnja, u kojem su se (s)kuhale zlokobno vrele izmjene Etičkog kodeksa najvećeg hrvatskog sveučilišta.
Slučajnost je ponekad potpuno nevjerojatna ili je, u drugoj krajnosti, zapravo sinonim za krajnju neslučajnost. (Ne)slučajnost je ovoga srpnja htjela da Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta donese znakovito mišljenje o etičkoj prijavi protiv Moćnog prorektora na isti dan kad je Moćni prorektor, kao koordinator sveučilišnog Etičkog savjeta, obrazlagao svu nužnost minucioznih izmjena Etičkog kodeksa zagrebačkog sveučilišta.
Umrtvljeni Senat sveučilišta bez sumnje će usvojiti predložene izmjene Kodeksa i odvesti znanstvenu čestitost na put bez povratka.
Što rade ‘mali’?
Godinama ispisujemo kartice i kartice teksta o etički problematičnim ponašanjima i postupcima učenika i studenata. Svakog kolovoza studentske grupe grcaju od kupoprodajnih ‘oglasa’ za domske sobe. Vrlo brzo u istim grupama ‘pribija’ nas se na Facebook stup srama kao drukere i cinkaroše. Drukeri i cinkaroši kupoprodaju svake godine uredno prijavljuju nadležnima, no oni ne poduzimaju ništa i time legitimiraju studentski kriminal.
Godinama ispisujemo kartice i kartice teksta o kupovini seminarskih i diplomskih radova. Seže ta kupovina i u srednje škole pa nailazimo i na potražnju za kupovinom završnih radova u srednjim strukovnim školama. Sve takve slučajeve drukeri i cinkaroši prijavljuju dekanima i ravnateljima, a o (ne)uspjehu prijava manje-više ne znamo ništa. Što, pak, reći na činjenicu da u Hrvatskoj postoji registrirana tvrtka koja se bavi pisanjem i prodajom akademskih radova?
Godinama ispisujemo kartice i kartice teksta o svim segmentima provedbe državne mature, osobito o aspektu sigurnosti. Ispitni materijal se krade, na maturi se prepisuje, a ovih dana podrobno smo saznali da ‘spretnim’ maturantima u tome pomažu kamere skrivene u kemijskim olovkama i ‘bubice’ u ušima. Malo je reći da su komentari na društvenim mrežama nakon objave ove vijesti potpuna apologeza takvog ponašanja jer, eto – ‘živimo u takvoj državi’.
‘Živimo u takvoj državi’
Točno. Živimo u takvoj državi. Mali uče od velikih. Zanat se peče od školske dobi, a uzora je neizmjerno mnogo. Ako veliki uporno govore, javno, jasno i glasno da je potpuno u redu varati i krasti, neminovno je da će mali sve to upijati kao spužve. Usvajati i učiti poželjne obrasce ponašanja. Nesretni su oni mali kojima roditelji ipak kažu da to nije u redu – kroz koju godinu u školi, na fakultetu i na poslu bit će potpuno neprilagođeni jer ‘živimo u takvoj državi’. Stoga, ne ustručavajte se, nemojte se ni skrivati, otvoreno i ponosno varajte i kradite, tako vam je to u Hrvatskoj koja će se time itekako znati ponositi.
Destrolucija
Kako smo do ovoga došli? Odgovor na to pitanje vjerojatno najbolje daje Moćni prorektor s početka priče. U sveučilišnom pamfletu ‘Universitas’ iz travnja prošle godine, detaljno je malobrojnim čitateljima pojasnio pojam destrolucije. Prenosimo ga, u traganju za odgovorom na pitanje zašto ‘živimo u takvoj državi’.
“(…) rušilačko djelovanje s prikrivenim ciljevima za koje različitim vidovima manipulacije nastoji pribaviti širu prihvaćenost i proizvesti patvoreni revolucionarni patos. S druge strane, destrolucija se razlikuje od destrukcije po sustavnosti u zamisli i izvedbi. Drugim riječima, destrolucija je sustavna destrukcija.”
Laku noć, i sretno.