HRT je u financijskim problemima? Neka pita Antuna Vrdoljaka da mu vrati pare. Ili zamoli urednika Domagoja Burića da uskrati novinaru Domagoju Buriću milijune za dokumentarac. Ili zamoli Vanju Sutlića da vrati otpremnine koje je podijelio svojim prijateljima i kumovima. Ili neka pokupe lovu od svih onih kojima su dijelili pare preko lažnih ugovora i putnih naloga. Ili neka ukinu dumping cijene u oglašavanju. Ili ako im je baš jako napeto, neka zamole Veljka Kadijevića da vrati onih pet tisuća eura koliko je uzeo za intervju koji nikad nije emitiran.
Neka na HRT-u rade što hoće. Samo neka nas ne zamaraju kuknjavom kako Vlada smanjenjem pretplate uništava njihovu ulogu javnog servisa. Uostalom, čim je Hloverka Novak Srzić, sjedajući u ministrovo krilo, ustala u obranu HRT-a od političkog pritiska, svi argumenti o tobožnjoj zaštiti javnog interesa pali su u vodu.
Zar nam Hloverka mora govoriti o zaštiti javnog interesa?
Od svih ljudi na Prisavlju, upravo je ona novinarka koja je desetljećima služila politici, zabranjivala nepoćudne goste i cenzurirala emisije, dakle ona koja je godinama uporno radila protiv javnog interesa na Hrvatskoj televiziji, našla se prozvanom upozoriti da bi propast HRT-a značila propast javnog servisa. Možda propast javne kuće, ali ne javnog servisa.
Lako je bilo glumiti pijane milijunaše dok je bilo milijuna. Ali sad kad su milijuni presušili, na Prisavlju su se naglo otrijeznili. Godinama je HRT bio "crna rupa" u kojoj su misteriozno nestajale stotine milijuna kuna: za namještanje honorara, nabavu sapunica, financiranje serija, uhljebljivanje savjetnika, pranje novca... Najmanje se tu vodilo računa o javnom interesu. On je godinama bio - baš kao što je i sada - tek paravan za sve druge malverzacije. U prvom redu za bezočnu krađu.
Novinarstvo je bilo paravan za krađu
Javnost se godinama bavila zabranjenim emisijama, cenzuriranim vijestima, nepoćudnim gostima, novinarima "na ledu" i bezočnim služenjem vladajućoj strukturi, dok se iza toga nemilosrdno trošio javni novac, devastiralo medijsko tržište, zloupotrebljavao status monopolista, izbjegavalo plaćanje PDV-a, krivotvorilo knjigovodstvo... Najmanje deset godina govori se o smanjenju broja zaposlenih i kresanju troškova na HRT-u, ali do danas nije došlo do bitnih pomaka.
I ako je devedesetih HRT bilo poligon za medijsko i političko nasilje, danas je poligon za neviđenu pljačku. Pritom se ne možemo sjetiti kad je u središnjem Dnevniku odaslan tako dramatičan i prkosan apel protiv "pritiska Vlade". Uredno su prešućivani politički pritisci, uredno se služilo "posebnim interesima", uredno se primali na znanje telefonski pozivi s vrha i trenirala autocenzura. A sad kad se HRT opalilo po džepu, diže se dreka kao da svjedočimo medijskom Armagedonu. Propadaju svi, zašto ne bi HRT? Štede svi, zašto ne bi HRT? Narod sigurno neće ni suzu pustiti.
Račun došao na naplatu
I zato ova kuknjava HRT-a ne pije vodu. Baš kao i u mnogim drugim sektorima, državnim i javnim poduzećima, i na Prisavlju je račun došao na naplatu. Neće HRT propasti zbog smanjenja pretplate. Propast će zbog toga što su njegovi čelnici na tome godinama radili. Uništavali su novinarstvo, zajedno s financijama. HRT je propadao i dok su se na Prisavlje slijevale milijarde, u vrijeme kad su njegovi čelnici ignorirali sva javna upozorenja i kritike. Pa ako ih to nije brinulo tada, zašto bi ih brinulo sada?
Financiranje HRT-a ionako se svodi na trpanje u kantu bez dna. Ne radi se ovdje o zaštiti javnog interesa, jer je on odavno zapostavljen, baš kao ni o obrani slobodnog novinarstva, jer je ono na Prisavlju godinama sustavno istrebljivano. Radi se samo o obrani sinekura, fotelja, aranžmana, dealova, privatnih interesa. I ako je jasno da riba smrdi od glave, žalosno je da se čisti od repa.