UVOĐENJE eura u Hrvatskoj više nije pitanje za ili protiv, nego je i službeno neminovnost od 1. 1. 2023. Ako je ikada bilo pitanje za ili protiv jer mnogi tumače da se Hrvatska pridruživanjem EU obvezala prihvatiti i zajedničku valutu.
S obzirom na to da neke članice koje su duže od Hrvatske u EU još nisu prihvatile euro, tumačenje da ga je Hrvatska morala prihvatiti u točno određenom trenutku je površno. Šteta što inicijativa za raspisivanje referenduma o uvođenju eura nije prošla jer bi to dalo povod za kvalitetniju javnu raspravu o prednosti i nedostacima.
Ali što je tu je, referenduma neće biti, euro mijenja kunu od početka sljedeće godine, a građanima Hrvatske ostaje neizvjesnost oko toga kako će to utjecati na njih. Kako kvalitetne rasprave nije bilo, i ono malo javne rasprave što se odvijalo bilo je dosta jednostrano.
Strana koja je zagovarala odgađanje uvođenja, ili ga je potpuno odbijala, nije davala dovoljno snažne argumente. Većinom se sve vrtjelo oko simbolike i nacionalnog ponosa (ili prkosa). Treba priznati da je smiješnih argumenata o simbolici bilo i s druge strane, pa se tako kuna kao simbol i životinja proglašavala "ustaškom".
Kuna je zamijenila katastrofalni jugoslavenski/hrvatski dinar
Kuna je uvedena 1994. godine, kao zamjena za hrvatski dinar koji se pokazao kao vrlo nestabilna valuta. To i ne čudi jer je nastao kao zamjena za jugoslavenski dinar i prilikom uvođenja se mijenjao u odnosu 1 hrvatski dinar za 1 jugoslavenski dinar.
Time je naslijedio i probleme dinara iz bivše države, a to je primarno inflacija, tj. pad kupovne vrijednosti novca. Godine 1992. je godišnja inflacija hrvatskog dinara iznosila 938 posto, a 1993. je iznosila 1149 posto. Iz tog razloga je praktički bio bezvrijedan te se koristio samo za manje novčane transakcije, a sve veće su se obavljale u njemačkim markama.
Prema podacima Hrvatske narodne banke (HNB), na dan puštanja u optjecaj, 23. prosinca 1991., 1000 hrvatskih dinara vrijedilo je 18.18 njemačkih maraka, a na dan povlačenja iz optjecaja, 30. svibnja 1994., 1000 hrvatskih dinara je vrijedilo tek 0.27 njemačkih maraka. U principu je to bila ista valuta kao jugoslavenski dinar i time jednako bezvrijedna.
Dana 30. svibnja 1994. se uvodi kuna koja se odmah pokazala kao radikalno stabilnija valuta od hrvatskog/jugoslavenskog dinara. Prema kalkulatoru inflacije Državnog zavoda za statistiku (DZS), ukupna inflacija kune od lipnja 1994. do prosinca 1999. je iznosila samo 23.3 posto. Usporedi li se to s oba dinara (hrvatskim i jugoslavenskim), koji su samo u jednoj godini znali imati inflaciju od 1000 posto, kuna je bila čudotvorna valuta.
Cijelo vrijeme postojanja je bila jako stabilna valuta, ali joj zbog trauma s dinarom Hrvati nisu potpuno vjerovali
I zaista, kuni se ne može prigovoriti da je bila nestabilna valuta, daleko od toga. Od lipnja 1994. do prosinca 2019. ukupna inflacija je iznosila samo 86.6 posto. Dinari su ponekad imali toliku inflaciju u samo mjesec dana.
Isto tako treba priznati da je kuna bila osuđena na to da ne bude snažna valuta u pravom smislu riječi, upravo zbog trauma stanovništva Hrvatske nakon jugoslavenskog i hrvatskog dinara. Jugoslavija je oduvijek imala problema s visokom inflacijom, dinar se nekoliko puta devalvirao, neko vrijeme su postojali dvojni tečajevi, novac se "printao" da se pokriju troškovi kompanija i banaka koje su bile na rubu propasti.
Zbog tih trauma, koje su ušle u društvenu podsvijest i kulturu, Hrvati nikada nisu potpuno prihvatili kunu. Veliki troškovi, poput kupnje automobila i nekretnine, u Hrvatskoj su se oduvijek računali u njemačkim markama, kasnije u eurima.
Praksa iz ranih 90-ih, vremena hrvatskog dinara, da se nacionalna valuta koristi samo za manje transakcije, a za veće se koristi strana valuta, ostala je. Iako je kuna bila daleko stabilnija od dinara. To znači da kuna nikada nije sasvim ispunila jednu od glavnih uloga novca, a to je da bude mjerilo vrijednosti.
Gledajući valute u kojima Hrvati štede, nepovjerenje prema domaćoj valuti je očito. Još 2017. je 70 posto depozita u bankama bilo u stranim valutama, uglavnom u euru. U godinama prije toga je udio deviza u depozitima bio i veći, 75 posto 2010.,a prije još i veći.
Udio kuna u ukupnoj štednji raste, ali ovim tempom bi prošlo još par desetljeća prije nego što stopa štednje u kunama bude dovoljno velika da je se može nazvati snažnom valutom. Svih godina kada su građani Hrvatske većinom štedjeli u njemačkim markama, kasnije u euru, kamate za štednju u kunama bile su veće nego kamate za štednju u stranim valutama.
Pa ipak, ljudi su uglavnom izbjegavali nacionalnu valutu Hrvatske. Jednostavno su se bojali pada vrijednosti valute, tj. inflacije, iako je kuna cijelu svoju povijest bila jako stabilna valuta sa stabilnim tečajem prema euru koji je održavala Hrvatska narodna banka.
I građani i država preferiraju eure, kuna nikada nije ispunila svoj puni potencijal
Kunu treba napustiti zato što je Hrvati nikada nisu sasvim prihvatili. Oni koji tvrde da je kunu trebalo devalvirati, na 8 kuna za 1 euro, 9 kuna za jedan euro, ili 10 kuna za jedan euro, zaboravljaju da bi to dovelo do toga da svi koji imaju kredite u eurima odjednom moraju plaćati veći mjesečni trošak otplate.
Godine 2019. je 46 posto građana Hrvatske imalo dug u stranoj valuti te bi pad tečaja kune njima automatski povećao otplatu kredita. To neće dozvoliti ni jedna vlast u državi, desna ili lijeva. U prijašnjim godinama je taj postotak bio i puno veći, što znači da je stanovništvo u Hrvatskoj uzimalo kredite dominantno u eurima (90-ih u markama).
I država se voli zaduživati u eurima. Godine 2019. je više od 2/3 javnog duga Hrvatske bilo u eurima ili u kunama s valutnom klauzulom. To znači da je javni dug Hrvatske jako osjetljiv na tečaj kune i svaki veći pad tečaja valute bi poskupio otplatu javnog duga. Porezni prihodi države su u kunama, 2/3 duga u eurima (ili u kunama s valutnom klauzulom), što je kuna slabija to je državi skuplja otplata.
U teoriji, pad tečaja domaće valute bi trebao potaknuti izvoz, a time i rast gospodarstva. I ta teorija drži vodu kada govorimo o velikim državama poput SAD-a, Kanade, Njemačke, Japana, Kine itd. Hrvatska je mala, otvorena ekonomija na periferiji EU, s malom industrijom i malo sirovina. To znači da onaj dio proizvodne industrije koji postoji u Hrvatskoj mora uvoziti sirovine i poluprerađevine, a devalvacija istodobno poskupljuje uvoz, koji čini jako veliku komponentu u proizvodnji.
U velikim državama, s velikim gospodarstvom i šarolikom industrijom, uvozna komponenta u proizvodnji i izvozu je puno manja. Stoga ne možemo primjenjivati istu logiku za male države poput Hrvatske i velike.
Kuna je uvijek bila sekundarna valuta, stabilnost je dugovala vezanošću za marku i euro
Ako Hrvati nisu vjerovali u kunu ni dok je njen tečaj bio jako stabilan, pa je od njenog uvođenja ona više djelovala kao sekundarna valuta, a primarno se štedjelo u njemačkoj marci, kasnije u euru, što bi se dogodilo da je u bilo kojem trenutku odlučeno da će se tečaj kune rušiti da bi se poticao izvoz, čak i kada bi se to moglo?
Naravno, ljudi bi počeli masovno tražiti isplatu sve štednje u kunama i eventualno je prebacivati u deviznu štednju. Povjerenje u nacionalnu valutu je zbog povijesnih okolnosti u Hrvatskoj dosta osjetljiva kategorija i svaka devalvacija bi stvorila opasnost od panike.
Sentimentalizirati oko odlaska kune je uzaludno. Hrvati je nikada nisu sasvim prihvatili, iako ne njenom krivicom. Na neki način su građani Hrvatske svojim odlukama o štednji, zaduživanju i potrošnji sabotirali kunu od njenog uvođenja.
Nitko za to nije kriv, povijesne okolnosti su se tako namjestile. Višedesetljetne traume loše nacionalne valute, jugoslavenskog dinara (svih verzija) i kasnije hrvatskog dinara koji je u principu bio samo kopija jugoslavenskog, s devalvacijama, dvojnim tečajevima, "starim" i "novim" dinarima, visokom inflacijom koja se pri kraju Jugoslavije razvila u hiperinflaciju itd., potkopale su kunu.
Glavnu funkciju valute, stabilnu vrijednost, ipak je odlično ispunjavala. Ali je uvijek bila vezana za euro i u tom smislu te zbog nepovjerenja Hrvata u nju, njeno napuštanje, a uvođenje eura je samo formalizacija stvarnog stanja.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala