Slavna CNN-ova novinarka objavila snimku Mladića iz 1993.

 

Tamo je 1993. razgovarala i s tadašnjim vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga bosanskih Srba, a danas osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Iako je ''mesar Bosne'', kako su ga u međuvremenu prozvali, tada bio pun sebe, podrugljiv i očito uvjeren u vlastitu nedodirljivost, Amanpour mu je još tada postavila neugodno pitanje o mogućnosti da bude optužen za ratne zločine (koje je već tada naveliko vršio nad Bošnjacima i Hrvatima).

 

 

''Bili bismo siromašni bez muslimana. Dobro ih je imati uokolo, ali u manjoj koncentraciji'', sprdao se tada nasmiješeni Mladić sa svojom kampanjom etničkog čišćenja i istrjebljenja Bošnjaka s prostora predviđenih za buduću Republiku Srpsku, koja je trebala postati dio Velike Srbije. 

 

 

''Jezive riječi od čovjeka kojeg su zvali mesar Bosne, generala Ratka Mladića. Njegov zajedljiv humor prikrivao je instinkt ubojice. On je definirao Mladića i činio ga neugodnim čovjekom za suočavanje. Vidjeli bismo njegov nacereni smiješak opet i opet kako se rat odvijao'', kaže Amanpour o svom iskustvu sa zloglasnim srpskim generalom.

 

Amanpour je izvještavala o ratu u BiH od njegovog početka 1992. iz opkoljenog Sarajeva, neprestano zasipanog snajperskim mecima i granatama. ''Svjedočili smo godinu dana svirepom ratnom stroju koji je zapovjednik bosanskih Srba pokrenuo, a njemu se nije sviđalo moje izvještavanje'', objašnjava Amanpour. 

 

''Za vaš narod i vaše vojnike, vi ste veliki čovjek i heroj. Za vaše neprijatelje, vi ste netko koga se treba bojati i mrziti. Kako se osjećate u vezi s tim'', upitala je Amanpour Mladića kada ga je susrela na brdu iznad Sarajeva, na položaju odakle su njegove snage držale bosanski glavni grad u okruženju. ''Vrlo interesantno pitanje. Točno je i za jedno i za drugo što kažete'', odgovorio joj je Mladić.

 

 

Mladićeva krvava kampanja dosegla je svoj vrhunac genocidom u Srebrenici u srpnju 1995., kada su Mladićeve snage okrutno smaknule više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka usred zaštićene UN-ove zone. Mladićevi vojnici su prije toga dijelili djeci slatkiše, a on sam je uvjeravao bošnjačke civile da se ne trebaju bojati i da im se ništa neće dogoditi - pred televizijskim kamerama. No čim su se kamere ugasile, pripreme za pokolj su počele.

 

Kako je Murem Suljić, koji je genocid preživio pretvarajući se da je mrtav, posvjedočio za CNN, Mladić je stajao na mjestu zločina i čekao dok njegovi vojnici nisu pobili sve zarobljenike. Kad su ih pobili, tek tada se ukrcao u svoj auto i otišao.  

 

Pokolj u Srebrenici konačno je potaknuo SAD da vojnom intervencijom u BiH zaustavi ratne strahote i natjera Srbe za pregovarački stol s Hrvatima i Bošnjacima, što je urodilo Daytonskim sporazumom. Uskoro nakon toga, Mladić je postao bjegunac, ali 2011. je uhvaćen i izručen Haagu.

 

A dvije godine prije toga, u svom jedinom susretu s Mladićem, Amanpour mu je postavila još jedno, gotovo proročansko pitanje: ''Amerika vas je nazvala ratnim zločincem i pod bilo kakvim tribunalom Ujedinjenih naroda, moguće je da ćete biti procesuirani. Što mislite o tome? To je teško pitanje, ali on je žilav čovjek pa može odgovoriti'', pitala je CNN-ova reporterka. ''Da, mogu, dobio sam i teža'', rekao joj je Mladić kroz smijeh i nastavio: ''Branio sam svoj narod i samo mi moj narod može suditi. Nema veće časti od obrane svog naroda''.

 

 

Pune 24 godine kasnije, Mladićeva groteskna samouvjerenost ipak se pokazala promašenom. Osuđen je ne pred sudom svog naroda nego pred međunarodnim sudom. A pravda je, koliko god zakašnjela bila, ipak zadovoljena. Nasuprot iluzornoj časti kojom se tada razmetao i opravdavao svoja zvjerstva, Mladić je danas, kako primjećuje Amanpour, pokazao svoje pravo lice - kukavice koja nije smogla snage niti saslušati mirno presudu do kraja.