Liječnik iz Britanije: Grozim se kad vidim kako hitna u Hrvatskoj prima ljude

Foto: HRT, Hrvoje Jelavic/PIXSELL

"OD LIJEČNIKA i medicinskog osoblja ne može se očekivati da znaju sve o svemu, a protokoli su tu da osiguraju sigurnu, kvalitetnu skrb, da obuhvate što više pacijenata s određenim stanjem i da im se pomogne na najprimjereniji način. Nažalost, protokoli u hrvatskoj hitnoj medicini gotovo i ne postoje", govori za HRT Franko Haller, liječnik hitne medicine koji je do 2015. radio u Sisku, a onda se, poput mnogih drugih Hrvata, odlučio na odlazak. 

>> Objavljujemo tajne nalaze Komore o smrti malog Gabrijela, pogledajte dokument

Utočište je našao u Velikoj Britaniji, u Manchesteru, gdje i dalje radi kao liječnik hitne medicine. Pozorno prati sve što se događa u Hrvatskoj, pa i ovaj posljednji nesretni slučaj djeteta koje je umrlo od sepse nakon što su roditelji četiri puta s njim dolazili u izvanbolničku hitnu pomoć.  

Razlika između hitne pomoći u Velikoj Britaniji i Hrvatskoj

U Velikoj Britaniji hitna je pomoć organizirana drugačije, kaže Haller.

"U Velikoj Britaniji nositelji izvanbolničke hitne medicinske službe su paramedici (paramedics) i hitni medicinski tehničari (emergency medical technicians). Bolnička hitna služba (Accident and Emergency Department) ima ujedinjeni prijam koji vode visokoeducirani specijalisti hitne medicine, specijalizanti hitne medicine (stariji i mlađi), stažisti i specijalizirane medicinske sestre i tehničari. Gotovo uz svaki bolnički hitni prijam nalazi se i obiteljski liječnik. U izvanbolničkom sustavu gotovo i nema liječnika. Cijeli London, otprilike 14 milijuna ljudi i nekoliko milijuna posjetitelja, ima samo 1 do 2 liječnika u smjeni u izvanbolničkoj hitnoj. Takav je liječnik visokoobrazovan, visokospecijaliziran, najčešće specijalist hitne medicine ili anesteziologije, koji se šalje na najkritičnije intervencije. Neka područja u UK uopće nemaju liječnika i ovise o paramedicima, tehničarima, a u zabačenijim dijelovima o volonterskim službama", kaže.

Sustav u Britaniji, nastavlja, nije najidealniji, ima mana, poput manjka osoblja i preopterećenosti, što se očituje u tome da nije neuobičajeno da neki od "nehitnih" pacijenata, dakle pacijenata za koje se ustanovilo trijažom da nisu životno ugroženi, čekaju između 6 i 12 sati da ih pregleda liječnik. Pa ipak, kaže doktor Haller, glavna karakteristika u Velikoj Britaniji jest pružiti sigurnost pacijentu u sklopu postojećih protokola i smjernica koje diktiraju stručna društva. Svi medicinski djelatnici dužni su pridržavati se smjernica za dijagnosticiranje i liječenje, osim ako zaista nemaju dobar razlog za odstupanje. 

"Protokoli su algoritmi dijagnostičko-terapijskih postupaka. Na primjer, u Velikoj Britaniji postoji jasan protokol koji medicinsko osoblje usmjerava na dijagnosticiranje i liječenje uzroka boli u prsištu. Isto tako postoji protokol u slučaju sumnje na sepsu, kao i alati za prepoznavanje sepse, ovisno o dobi bolesnika", objašnjava Haller. 

"Od liječnika i medicinskog osoblja ne može se očekivati da znaju sve o svemu, a protokoli su tu da osiguraju kvalitetnu skrb te obuhvate što više pacijenata s određenim stanjem, da im se pomogne na najprimjereniji način. Nažalost, protokoli u hrvatskoj hitnoj medicini gotovo i ne postoje", kaže doktor Haller.

U Hrvatskoj, kaže nam, u sustavu izvanbolničke službe putem telefona trijažu obavljaju dispečeri prema nacionalnom sustavu za trijažu. Dispečeri imaju veliku odgovornost s obzirom na to da često moraju poslati hitni tim na udaljena područja s relativno malo dobivenih informacija. 

Brojni problemi u našem sustavu hitne medicinske pomoći

"U većini hrvatskih bolnica postoje ujedinjeni hitni bolnički prijmovi i, koliko mi je poznato, trijažu obavlja posebno educirano osoblje. U nekim bolnicama u Hrvatskoj, nažalost, ne postoji hitni prijam i tu se trijaža vrši 'od oka', tj. bez jasnih kriterija, bez mjerenja vitalnih parametara", govori doktor Haller.

U našem sustavu hitne medicinske pomoći vidi mnogobrojne probleme.

"U sustavu izvanbolničke hitne medicinske službe postoje ambulante hitne medicinske pomoći koje ostaju prazne kada tim izlazi na intervenciju. To je problem za koji nije pronađeno rješenje jer ljudi tradicionalno dolaze na hitnu bez obzira radilo se o grlobolji ili boli u prsima. U takvim izvanbolničkim bazama hitne službe često se ne obavlja prava trijaža ako u čekaonici sjedi više ljudi. Ona je često odokativna i nije zasnovana na pravilima hitne medicinske trijaže. Najviše se grozim kada vidim da u nekoj ambulanti hitne pomoći piše 'Pacijente primamo po dolasku, a ako je netko životno ugrožen, neka pokuca'. Moj bi savjet ljudima bio - ako mislite da se nešto ozbiljno događa, nazovite 194 i dispečer će poslati hitni tim prema procjeni", kaže.

Sepsa i protokol

"Danas je teško točno znati zašto liječnici u Metkoviću nisu prepoznali znakove sepse kod djeteta. Kako je riječ o podmukloj bolesti koja se može iskazati u punom obujmu tek kad je kasno, u Velikoj Britaniji postoji razvijena edukacija, ali i strogi protokoli. Čak postoji i upitnik koji je smjernica liječniku, ali i sestrinskom osoblju koje provodi 'screening' na sepsu. Jedno od pitanja na njemu je - je li roditelj djeteta zabrinut? Ako jest, pristupa se dalje procjeni je li dijete životno ugroženo, zajedno s provjerom svih vitalnih znakova", objašnjava Haller za HRT.

"Za svakog pacijenta koji dolazi obiteljskom liječniku, koji poziva hitnu medicinsku službu ili dolazi na bolnički hitni prijam, a da se pritom sumnja na infekciju, postavlja se pitanje - ima li taj pacijent sepsu? Ako postoji sumnja na sepsu, počinje se s pretragama i liječenjem prije nego što rezultati pretraga stignu", objašnjava i dodaje:

"Ako se prepozna rano, ishod je iznimno dobar. Ako se prepozna kasno, pacijentu najčešće počinju otkazivati organi, dovodeći do simultanog otkazivanja više organa, stanja šoka i smrti. Kako se bolest razvija iz dana u dan, iz sata u sat, nije neuobičajeno da je pacijent u jednom trenutku relativno dobro, a za nekoliko sati razvije tešku sepsu."

Točno zadan redoslijed

Dolazak na hitnu u Velikoj Britaniji također je točno određen. Koraci se znaju. 

"Pacijent se prijavljuje na registracijskom šalteru i nakon nekoliko minuta pregleda ga trijažna sestra, koja uzima kratku povijest bolesti i pita o razlogu dolaska, mjeri vitalne funkcije i na temelju dobivenih informacija određuje koliko je hitan pacijent, tj. unutar kojeg ga vremena treba pregledati liječnik. To je primjer kako funkcionira bolnička hitna služba", objasnio je.

"Vjerujem da se u ujedinjenim bolničkim prijmovima radi dobra trijaža, ali da pacijenti koji dolaze u ambulante izvanbolničke hitne službe nisu uopće trijažirani. To je u redu ako je samo jedan pacijent u čekaonici, ali ne i ako je riječ o više pacijenata. Postavlja se i pitanje privatnosti ako ispred više pacijenata u čekaonici pitate svakoga za razlog dolaska. Privatnost pacijenta trebala bi biti liječnikova svetinja", kaže doktor Haller. 

Pogreške liječnika se prijavljuju

U jeku rasprave je li smrt mladića u Zaprešiću ili smrt djeteta iz Metkovića liječnička pogreška ili nije, gotovo je nestvarno da u Velikoj Britaniji postoji razrađen sustav prijavljivanja pogrešaka. Potiču se liječnici da sami prijave pogreške, ne zbog kažnjavanja, nego zbog mogućnosti da se sustav poboljša i da se izbjegne slična pogreška sljedeći put. 

"Pogreške su realnost, možemo ih svesti na minimum, ali ih nikad nećemo potpuno eliminirati. Najtragičnija je pogreška iz koje se sustav ne promijeni i iz koje pojedinac, a poglavito sustav nije ništa naučio. Namjerne pogreške se u pravilu ne događaju, ne vjerujem da itko dođe na posao s namjerom da naudi pacijentu. Problemi su mnogo dublji i kompleksniji", nastavlja doktor Haller te govori da misli da u Hrvatskoj ne postoji sustavno prijavljivanje pogrešaka i neželjenih događaja, a kada se to i dogodi, to je rijetko kada sa svrhom poboljšanja sustava.

"Mi u Hrvatskoj nismo najgori u hitnoj medicini", kaže doktor Haller, "ali nismo ni najbolji. Mnogo je napravljeno u poboljšanju hitne medicinske službe, ali ima i mnogo prostora na napredak", upozorava. 

"Nedostaci hrvatskog zdravstvenog sustava mi se čine kao kombinacija više čimbenika, ali i nedostatak kulture sigurne skrbi za pacijenta. Moramo više poštovati pacijente, ali i pacijenti moraju više poštovati svoje liječnike. To je uzajaman odnos. No kako ga stvoriti u ovim vremenima, pitanje je", kaže doktor Haller te dodaje da misli da novca ima, ali je krivo raspodijeljen i "curi na sve strane".

Potrebna je reforma. Hitno!

"Mislim da sustav izvanbolničke hitne medicinske službe i hitne medicine, koja je u Hrvatskoj vrlo mlada specijalizacija i gotovo bez specijalista, treba novu reformu temeljenu na znanju, smjernicama i učinkovitoj medicini", govori doktor Haller, koji se u Velikoj Britaniji susreo s drugačijim pristupom pacijentu i liječenju te upoznao s točno određenim protokolima i edukacijama. 

"Želja mi je vratiti se u Hrvatsku, ali mislim da još nije vrijeme. Mnogo toga još moram naučiti. Vratio bih se samo ako bih bio u prilici mijenjati sustav hitne medicine, ali iznutra", poručuje za kraj.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.