DOK ju je prije nekoliko dana sin vozio iz Dudčanija, malog sela na sjeveroistoku Hersonske regije, Rosalija Kovalčuk (72) sa stražnjeg je sjedala ugledala nešto što će je zauvijek proganjati.
"S grana stabla iz muškog trbuha visjela je utroba", rekla je Rosalija Kovalčuk, zastavši da sabere svoje emocije: "Vojni auto je dignut u zrak. Po čizmama i uniformi čini mi se da je bio Rus."
Dudčani, stanica niz rijeku Dnjipro prema Hersonu, glavnom gradu regije udaljenom 123 kilometra na jugozapad, u središtu su žestokih borbi za koje Zapad kaže da bi mogle biti ključne za ishod Putinove invazije na Ukrajinu, piše The Guardian.
Vlasti koje su postavili ruski osvajači jučer su naredile svim stanovnicima grada Hersona da ga napuste odmah, prije očekivanog napredovanja ukrajinskih trupa.
Selo za selom pada u ukrajinske ruke
Herson je zauzet u ranim danima rata i jedino je regionalno središte koje je palo u ruke Rusije od 24. veljače. Ali protuofenziva koju su u ljeto pokrenule snage ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u južnoj Ukrajini polučila je zapanjujuće rezultate. Selo za selom ponovno je padalo u ukrajinske ruke u posljednjih nekoliko tjedana. Ukrajinci se sada spuštaju u srce regije.
Ako je bilo ikakvih sumnji u simboličku i stratešku važnost ukrajinskog napada, to je potvrđeno Putinovom objavom prije dva tjedna da je ova regija, zajedno s Donjeckom, Luhanskom i Zaporižjom, "pripojena" Ruskoj Federaciji.
Ova odluka stavila je ruskog predsjednika pod dodatni pritisak. Bitka za Herson je, dakle, od globalne važnosti, ali u njenom središtu je milijun civila, od kojih oko tisuću živi u Dudčanima, gdje se dvije strane sada izbliza sukobljavaju.
U ožujku su ruski vojnici upali u ovo poljoprivredno selo, postavljajući baze u napuštenim kućama i općinskim zgradama. Bilo je stalnog teškog granatiranja, a zvuk niskoletećih zrakoplova ispunjavao bi strahom seljane koji su se skrivali u bunkerima.
Vojnici bi svakih 10 dana pretraživali domove i uzimali ono što su htjeli. Iako su ostaci pastira Mikole Potišjaka (61) pronađeni u njegovoj kolibi, a vozač traktora Serhij Lesiko (50) nestao prije nekoliko mjeseci, selo je uglavnom izbjeglo zločine o kojima se izvještava drugdje.
Ruralna zajednica u ratnom vihoru
Priča o Dudčanima zapravo je priča o surovoj stvarnosti zajednice koja se našla usred rata.
Kovalčuk i njezina prijateljica Ana Koval (72), koja živi dvije kuće dalje u Puškinovoj ulici, ispričale su svoje priče u sportskoj dvorani škole u Krivij Rihu, gradu sjeverno od Hersona, gdje je 70 kreveta postavljeno za izbjeglice.
Stigle su 11. listopada. "Sjedimo i molimo se", rekla je Koval, plačući dok drži ikonu Djevice Marije. Do početka listopada zvukovi i prizori rata u Dudčanima postali su svakodnevica objema ženama. Ali navečer 1. listopada zbunjeno su gledale kako ruski okupatori u oklopnim vozilima jure pokraj njih dok vojnici s naprtnjačama marširaju u stopu pored njihovih ulaznih vrata. Rusi su bili u povlačenju.
Kroz Dudčane teče mala pritoka rijeke Dnjipro, a Rusi su napuštali svoje položaje kako bi što prije stigli južno preko vode. "Dogodilo se tako brzo. Ostavili su mnogo oružja, mitraljeze, streljivo, granate", rekla je Kovalčuk.
"Bilo je takvo olakšanje vidjeti ukrajinske vojnike"
Ukrajinski vojnici stigli su sljedeći dan, skupljajući svu napuštenu rusku opremu. "Pekli smo kekse, palačinke, kuhali boršč. Odnijeli smo to u napuštene domove u koje su se smjestili ukrajinski vojnici. Bilo je takvo olakšanje vidjeti ih", rekla je Koval za The Guardian.
Ali tada je počelo najžešće granatiranje. Među pogođenim zgradama su društveni klub i dječji vrtić, dok su kuće na rubovima sela pretvorene u ruševine. Od 3. listopada selo je ostalo bez struje. Svjetla su se ugasila i nije bilo tople vode. Kada su se neki od ukrajinskih vojnika uselili na imanja na kraju Puškinove ulice, Rusi su odgovorili baražnom vatrom. Postalo je nepodnošljivo.
"Primijetili su ih i počeli bombardirati to područje. Otprilike 100 metara od nas bilo je eksplozija i požara i odlučili smo da se moramo evakuirati", rekla je Kovalchuk.
"Bog zna hoću li imati sreće da se vratim"
U 11:30 11. listopada Kovalčuk i Koval pridružile su se Rosalijinom sinu Mihajlu (46) i snahi u njihovom automobilu, napuštajući domove u kojima su žene živjele od 1968. odnosno 1969. godine. "Bilo je jako bolno. Moj suprug i ja smo izgradili tu kuću. Uselili smo se kad mi je bilo samo 17 godina. Samo Bog zna hoću li imati sreće da se vratim", rekla je Koval.
Mnogi, međutim, tek trebaju otići i borbe će u sljedećih nekoliko tjedana vjerojatno postati intenzivnije. Prošli tjedan napuštena škola za koju su ukrajinske snage rekle da je baza za oko 100 ruskih vojnika na drugoj strani sela pogođena je s više raketa. A glavni cilj ukrajinskih topničkih jedinica je doći na 20 km od grada Hersona kako bi mogli gađati ruske položaje.
Koval brine za one koji su ostali. Od 3. listopada nema kontakt sa svojom unukom, 31-godišnjom Aljonom Dmitrenko, koja radi u trgovini u Hersonu. "Prije toga je rekla da ima Rusa, ali da je sve normalno, nije htjela da budem zabrinuta", objasnila je Koval.
Oleksandr Vilkul, šef ukrajinske vojne uprave Krivij Riha, gdje se smjestilo 75.000 izbjeglica, uglavnom iz Hersona, kaže da je evakuacija na ukrajinski teritorij iz zemalja koje je okupirala Rusija postala gotovo nemoguća.
"Rusi su zatvorili putove za bijeg prije pet mjeseci"
"Rusi su zatvorili putove za bijeg prije pet mjeseci, ali tada je linija fronta bila duga 100 km pa su ljudi uspjeli pronaći put kroz sporedne ceste, rijeke i šume. Postoji mjesto gdje se nalazi 1000 bicikala koje su ljudi napustili kad su došli na sigurno područje. Ali linija bojišnice pomaknula se 25 km. Više nije moguće pobjeći na taj način", rekao je Vilkul.
Anatolij Pliska (70), koji je također smješten u školi u Krivij Rihu nakon što je pobjegao iz sela Mihajlivke koje su ukrajinske snage oslobodile 6. listopada, rekao je da su pod okupacijom bili opkoljeni kontrolnim točkama na svakoj cesti. Trojica mladića pokušala su pobjeći gacajući po plićaku rijeke Dnjipro, no jedan je stao na minu i poginuo. Andrij Gordi (36), učitelj iz Hersona, koji je tijekom ljeta stigao do škole u kojoj sada boravi, rekao je da sada nema izlaza.
"Živjeli smo u miru. Kako se ovo dogodilo"
Umjesto toga, ruske vlasti kažu da grad Herson pretvaraju u tvrđavu. Vladimir Saldo, guverner Hersonske oblasti imenovan od Moskve, rekao je prošle srijede da će 50.000 do 60.000 ljudi iz regije, uključujući grad, biti premješteno u Rusiju u sljedećih 10 dana, kako ukrajinske snage budu napredovale.
Iako Ukrajina možda napreduje, surova je stvarnost da će se ponavljati krvave scene kojima su Kovalčuk i Koval svjedočile prije dva tjedna dok su bježale iz svojih domova.
"Srce mi krvari. Živjeli smo u miru. Kako se ovo dogodilo?" zaključila je Koval.