15. stoljeće na Balkanu bilo je vrlo nemirno. Nova osmanska sila s istoka sve više je provaljivala prema balkanskim kraljevstvima i osvajala područja. Kada su srpski i mađarski vladari čuli da je 1453. pao Konstantinopol, shvatili su da će tursku prijetnju savladali samo kombiniranim snagama. Osmanski su sultani opravdavali svoje ratne pohode svetim ratovanjem i nastavili svoje pohode prema Zapadu, no prvo se trebalo vratiti u Konstantinopol i okupiti novu vojsku.
Pozadina sukoba
U isto vrijeme srpski vladar Đurad Branković odbija platiti danak Osmanskom Carstvu, vjerujući da će ih moći pobijediti uz pomoć mađarskih velikaša. Đurad je i sam bio ratnik, koji je do 1450-ih već ratovao protiv Turaka, ali i protiv Mađara jer je znao surađivati s Osmanlijama.
Sve to bio dodatan razlog turskom sultanu Mehmedu II. da se uputi prema Srbiji i slomi Brankovića. Inače, Branković je sjedište imao u Smederevu. Osim Smedereva, glavni cilj Osmanlija bio je Beograd, tada dio Ugarskog kraljevstva.
Prije nego li se vratio u Konstantinopol, Mehmed je ostavio svoju vojsku u Srbiji i naredio im da ne ulaze u otvoren sukob s neprijateljem dok se ne vrati s pojačanjem. Međutim, vojna genijalnost Đurada Brankovića i njegovog mađarskog saveznika Janoša Hunjadija isprovocirala je osmansku vojsku koju su razbili kod Kruševca 1454. godine.
Mehmed II. bio je bijesan kad je čuo vijesti, ali kampanju protiv Hunjadija i Brankovića najavio je tek za ljeto 1456. godine, u što su ga uvjerili njegovi saveznici. Dodatan razlog odgode napada na Srbiju bila je i sama utvrda Beograd.
Srednjovjekovni Beograd, u tom trenutku pod ugarskom krunom
Utvrda je bila vrlo cijenjena u istočnoj Europi, a svoju je reputaciju izgradila za vrijeme Stefana Lazarevića tijekom ranog 15. stoljeća koji je izgradio dodatne fortifikacije i kule. Možda nije bio Carigrad, ali Beograd je svejedno izazivao poštovanje, čak i kod Osmanlija.
Mađari su također cijenili Beograd, znajući da utvrda čuva njihove južne posjede. Imala je dva reda zidina i dvorac iza njih, a lako se branila zbog svoje pozicije na ušću Save u Dunav. Nešto ranije stekli su i vlast nad njim.
U originalnoj bitci nije bilo nacionalnih zastava
4. srpnja 1456. osmanska vojska stiže pred južne zidine grada i započinje opsadu. Mehmed je također organizirao ratne brodove koji su doplovili uz tok rijeke Dunav i tako blokirali opskrbu Beogradu. Hunjadi je u tjednima prije opsade okupljao novu vojsku pa je stigao pred Beograd tek nakon Osmanlija.
Zanimljivo za spomenuti, hrvatsko kraljevstvo tada je bilo u personalnoj uniji s Ugarskom. Dapače, u hrvatskoj historiografiji povijesni naziv i jest Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. U obrani Beograda sudjelovali su i vojnici iz hrvatskog dijela zajedničke države.
Slom osmanske mornarice i beogradskih zidina
Hunjadi je predvidio da će Mehmed angažirati ratne brodove za ovu opsadu pa je doveo i svoje. U prvim fazama opsade koja je trajala gotovo mjesec dana, Hunjadijevi brodovi razbili su osmansku mornaricu i prekinuli kompletnu blokadu. Beogradskih 7000 vojnika sada je redovito dobivalo hranu i novo oružje kako bi lakše podnijeli opsadu i napade 70.000 osmanskih trupa.
21. srpnja osmanske su snage uspjele srušiti dio zidina, a Mehmed II. odmah je poslao svoje janjičare u grad kako bi napokon osvojio tu utvrdu. Već idućeg jutra, kada su se janjičari borili na ulicama s lokalnim stanovništvom, izbio je veliki požar kod razrušenih zidina pa Mehmed nije mogao poslati pojačanje svojoj vojsci u gradu, niti ih pozvati da se vrate.
Uskoro su ubijeni svi osmanski ratnici u gradu, a grupa siromašnih ugarskih plaćenika odlučila je izaći iz grada i opljačkati janjičarski kamp koji je bio potpuno prazan.
Kada je Mehmed iz daljine vidio da su njegovi protivnici izašli iz grada, poslao je konjicu da ih odmah usmrti. Na čudo baš svakoga, mađarski pljačkaši uspješno su odbili više valova njihovih napada. To je potaknulo još branitelja da izađu iz grada i priključe im se. Hunjadi se također uključio u bitku, nakon što je prešao Savu sa svojom vojskom i napao Mehmedove snage s boka.
Tada nastupa panika u osmanskom taboru. Vojnici koji su vidjeli da su okruženi počeli su bježati, a vojska je bila neorganizirana. Uslijedio je veliki pokolj, a Mehmed II. bio je prisiljen na povlačenje. Bila je to druga opsada Beograda koja nije uspjela, nakon prvog neuspjeha 1440. godine.
Opsada je završila 22. srpnja, a Mehmed je ostao osvajač samo Konstantinopola. Beograd će pasti u osmanske ruke tek nakon treće opsade 1521. godine pod vodstvom Sulejmana Veličanstvenog.