MIHAIL GORBAČOV, osmi i posljednji predsjednik SSSR-a, umro je danas nakon duge i teške bolesti. Bio je jedan od najutjecajnijih političara 20. stoljeća.
Gorbačov je bio predsjednik Sovjetskog Saveza u trenutku raspada te države koja je postojala gotovo 70 godina te uključivala golema područja Azije i istočne Europe.
No, kad je 1985. predstavio svoje programe reformi, njegova namjera bila je oživjeti posrnulu ekonomiju te zemlje te osvježiti zastarjele političke procese. Njegovi napori postali su katalizator za seriju događaja koji su okončali vladavinu komunista, ne samo u SSSR-u, nego u cijelom nekadašnjem sovjetskom bloku.
Munjevit uspon u Komunističkoj partiji
Mihail Gorbačov rođen je 2. ožujka 1931. godine u južnoj ruskoj regiji Stavropol. Njegovi roditelji radili su na kolektiviziranim farmama, a mladi Gorbačov naučio je upravljati kombajnima još kao tinejdžer.
Kad je 1955. diplomirao u Moskvi, bio je aktivan član Komunističke partije. Na povratku u Stavropol sa suprugom Raisom krenuo je njegov uspon u regionalnoj strukturi stranke. Bio je dio nove generacije stranačkih aktivista koji su postajali sve nestrpljiviji prema starim čelnicima na vrhu sovjetske hijerarhije.
Impresionirao Margaret Thatcher
Do 1961. bio je regionalni tajnik mladeži Komunističke lige te je postao delegat na kongresu Partije. Njegova uloga kao poljoprivrednog administratora omogućila mu je da uvede inovacije i to mu je, zajedno s njegovim statusom u stranci, dalo značajan utjecaj u regiji.
Godine 1978. otišao je u Moskvu kao član sekretarijata Centralnog komiteta za poljoprivredu, a samo dvije godine kasnije imenovanog je za stalnog člana Politbiroa.
Dok je Jurij Andropov bio glavni tajnik Partije, Gorbačov je u više navrata bio u inozemstvu, što je uključivalo i posjet Londonu 1984., gdje je ostavio snažan utisak na tadašnju britansku premijerku Margaret Thatcher. Ona je, nakon njegova posjeta, za BBC rekla: "Sviđa mi se gospodin Gorbačov. Mislim da možemo surađivati".
Očekivalo se da će Gorbačov naslijediti Andropova, koji je umro 1984. godine, ali umjesto njega za glavnog tajnika imenovan je Konstantin Černjenko. On je umro u roku u godine tada, nakon čega ga je naslijedio Gorbačov, najmlađi član Politbiroa.
Bio je prvi glavni tajnik Partije koji je rođen nakon revolucije 1917. godine, a mnogi su ga smatrali osvježenjem nakon stagnacije u periodu Leonida Brežnjeva.
Perestrojka i glasnost
Njegov prvi zadatak bio je oživljavanje učmale sovjetske ekonomije, koja je u tim godinama praktički bila na rubu kolapsa. Gorbačov je dobro shvaćao da je potrebna dubinska reforma Komunističke partije kao osnovni uvjet za uspjeh ekonomskih reformi.
Gorbačovljevo rješenje uvelo je dvije ruske riječi u javni diskurs ne samo SSSR-a, nego i Zapada. Rekao je da je Savezu potrebna "perestrojka" odnosno restrukturiranje, a njegov alat za postizanje tog cilja bila je "glasnost" odnosno otvorenost.
No, ipak nije namjeravao zamijeniti plansku ekonomiju slobodnim tržištem, što je jasno dao do znanja delegatima Partije 1985. godine.
"Neki od vas gledaju prema tržištu kao pojasu za spašavanje ekonomije. Ali drugovi, ne biste trebali razmišljati o pojasevima za spašavanje, nego o brodu, a brod je socijalizam", rekao je tada Gorbačov. Sovjetski lider smatrao je da je za nužne promjene potrebno da SSSR postane demokratskiji.
Borba protiv nuklearnog oružja
Relaksacija dotad itekako represivnog režima izazvalo je bunu među mnogim nacijama koje su činile golemi Sovjetski Savez. Neredi u Kazahstanu u prosincu 1986. najavili su period nemira.
Gorbačov je htio okončati Hladni rat te je s američkim predsjednikom Reaganom dogovorio odustajanje od cijele nuklearnog klase oružja. Najavio je i unilateralne rezove u konvencionalnim sovjetskim snagama, koji su u konačnici dovele do ponižavajućeg kraja krvave sovjetske okupacije Afganistana.
No, najveći test za Gorbačova uslijedio iz u zemljama koje je Sovjetski Savez anektirao u istočnoj Europi i na Baltiku. Njegova otvorenost i prodemokratski stavovi doveli su do sve jače želje tih zemalja za neovisnošću. Raspad SSSR-a počeo je u baltičkim republikama na sjeveru Europe.
Od Nobelove nagrade do vojnog puča
Prve su se stiska Moskve oslobodile Latvija, Litva i Estonija, a pokret za neovisnost se potom proširio na druge zemlje Varšavskog pakta. Sve je kulminiralo 9. rujna 1989. godine kad je stanovnicima Istočne Njemačke nakon masovnih prosvjeda dozvoljen slobodan prelazak u Zapadni Berlin.
Reakcija Gorbačova bila je drugačija od tradicionalnog sovjetskog odgovora na takvu opoziciju. Naime, sovjetski predsjednik nije poslao tenkove nego je ustvrdio da je ponovno ujedinjenje Njemačke interna stvar Nijemaca.
Godine 1990. dobio je Nobelovu nagradu za mir zbog "vodeće uloge koju je odigrao u radikalnim promjenama u odnosima Istoka i Zapada".
No, do kolovoza 1991. tvrdokornim komunistima u Moskvi je bilo dosta. Organizirali su vojni puč, a Gorbačov je uhićen dok je bio na godišnjem odmoru na Crnom moru. Vlast je preuzeo Boris Jeljcin, koji je okončao puč, uhitio prosvjednike i lišio Gorbačova sve političke moći u zamjenu za slobodu.
Reputacija Mihaila Gorbačova je u njegovim poznim godinama bila znatno veća u svijetu nego u Rusiji. Kad se 1996. godine kandidirao za ruskog predsjednika, dobio je manje od 5% glasova.
Gorbačov je bio snažan kritičar Vladimira Putina, kojeg je optužio da upravlja represivnim režimom. No, 2014. godine je stao u obranu referenduma kojim je Rusija anektirala ukrajinski poluotok Krim.
Po čemu će ga pamtiti svijet, a po čemu Rusi?
Na 90. rođendan Mihaila Gorbačova, Vladimir Putin nahvalio ga je kao "jednog od najizuzetnijih državnih modernih vremena, koji je ostavio značajan trag u povijesti naše nacije, ali i svijeta".
Što je Gorbačov mislio o svojoj ostavštini? Jednom je rekao da je okončanje totalitarnog sustava i Hladnog rata bila ispravna odluka, kao i smanjenje nuklearnog oružja. No i dalje je žalio zbog puča i raspada SSSR-a, za koji mnogi Rusi i dalje odgovornim drže upravo Gorbačova.
Iako je bio pragmatičan i racionalan političar, Gorbačov nije shvaćao da je nemoguće uvesti potrebne reforme bez uništenja centraliziranog komunističkog sustava kojeg milijuni u SSSR-u, ali i šire, više naprosto nisu željeli.