Predsjednici Hrvatske i Slovenije Zoran Milanović i Nataša Pirc Musar na Rabu su odali počast žrtvama talijanskog fašističkog logora Kampor pozivom da se svi suoče sa svojom prošlošću, kakva god ona bila i bore se da zlo u čovjeku ne prevlada. Obilježavajući 80. godišnjicu oslobađanja zatočenika loga Kampor na Rabu predsjednici dviju država položili su zajednički vijenac za žrtve logora, koji je bio jedan od najzloglasnijih talijanskih fašističkih logora u Drugom svjetskom ratu.
Milanović je podsjetio da je jednom bio na istom mjestu s tadašnjim predsjednikom Slovenije Borutom Pahorom, no nije bilo predsjednika Italije, ali to nije za zamjeriti, rekao je te izrazio nadu da će sljedeći predsjednik Italije imati volje i interesa da dođe na komemoraciju. Upozorio je na najveću važnost kontrole zla u čovjeku.
"To je ta banalnost zla"
„Snaga kontrole i samokontrole da ne dopusti da prevlada to zlo koje postoji u svakom čovjeku, to je zapravo jedini zadatak s kojima se ljudska zajednica i moderna politika u svojoj biti jedino i nose - kontrola zla u čovjeku. Sve drugo je dekoracija“, rekao je.
Upitao je tko su bili ti talijanski oficiri, školovani vojnici Kraljevine Italije, o čemu su razmišljali, što se događao u njihovim glavama i srcima kada su gledali kao im ljudi umiru pred očima i na tako nešto ostajali nijemi.
Logor u Kamporu postao je logor smrti u trenutku kada su ljudi počeli nekontrolirano umirati, žene i djeca i to je ta banalnost zla, onih koji su to gledali, rekao je uporabivši pojam Hannah Arendt.
U logoru Kamporu u kasnijoj fazi došli su i Židovi te kao i Slaveni bili tretirani kao stvari jer su, među ostalim, svoje ljudsko ostvarenje tražili kroz pripadnost naciji, slovenskoj ili hrvatskoj, rekao je. Ta strašna godina dana logora nije završila oslobođenjem nego kapitulacijom Italije i ovo mjesto je podsjetnik na banalnost ljudskog zla, stalnog prisutnog, koja vreba, poručio je.
Milanović spomenuo Jasenovac
„Petnaest tisuća ljudi koji su ovdje prošli je dovoljno puno, ali i dovoljno malo da nas na to podsjeti“, rekao je dodavši da je govoriti o brojkama uvijek najopakije, uvijek najveća klopka. Spomenuo je pritom logor Jasenovac, predmet spora između Beograda i Zagreba zbog broja žrtava.
„Toliko ljudi i dan danas, manje ili jednako, gine u Ukrajini, na obje strane, a mi to gledamo, polako se navikavamo, a to također nema veze s ljudskim dobrom, to je postao način života“, kazao je hrvatski predsjednik i ocijenio „kada se ljudskost pretvori u analitiku, u puko raspolaganje i objašnjavanje brojki, to znači da čovječanstvo treba duboko udahnuti i pitati se kamo idemo.“
Predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar rekla je da je za našu budućnost jako važno da se ne zaborave stradanja naših predaka, ali prije svega povijesne činjenice i svjedočanstva o prošlim događajima i okrutnim djelima fašizma i nacizma.
„Svi se moramo suočiti sa svojom poviješću - slavnom ili neslavnom. Ne možemo to promijeniti. Slavne dane i velike ljude možemo slaviti, neslavna djela i zločine protiv čovječnosti moramo iz dana u dan žaliti i osuđivati da ih nikada ne zaboravimo“, kazala je.
Pirc Musar: Naša dužnost pozitivne vrednote prenositi na mlade
Predsjednica Slovenije još je istaknula da je naša dužnost da pozitivne vrednote prenosimo na mlade te je veseli što je Slovenija, zajedno s Hrvatskom, pristupila obnovi spomen-parka i vojnog groblja Kampor, čime su obje zemlje dokazale da su svjesne koliko su ti događaji iz zajedničke povijesti bili bolni i štetni.
Koncentracijski logor Kampor na Rabu otvorila je talijanska fašistička vlast u srpnju 1942. godine te je u logor je deportirala stanovništvo s okupiranih i anektiranih područja Hrvatske i Slovenije.
U logoru je bilo zatočeno oko 15 tisuća ljudi, uključujući oko 1200 malodobne djece, uglavnom Hrvata iz Gorskog Kotara, Slovenaca i Židova. Od gladi i teških uvjeta života u logoru Kampor umrlo je više tisuća ljudi.
Logor je raspušten u rujnu 1943. godine nakon kapitulacije fašističke Italije. Spomen-park za žrtve logora u Kamporu izgrađen je 1953. godine prema projektu slovenskog arhitekta Edvarda Ravnikara.