ZORAN Milanović i Emil Tedeschi su prijatelji. Zoran Milanović ne podnosi kritiku. Emil Tedeschi žestoko je kritizirao njega i njegovu Vladu.
Otkud sad to?
Što se krije iza intervjua vlasnika Atlantica u kojem je Milanovićevu vladu proglasio nesposobnom, nepripremljenom, neekipiranom, čak i velikim razočaranjem, i to "od premijera nadalje"? I to baš u tjedniku Globus koji već tradicionalno njeguje dobre odnose s uredom premijera?
Ima onih koji su u tome odmah vidjeli spin.
Prijateljsko pljuvanje
Ovaj intervju trebao bi navodno poslužiti Milanoviću da javnosti pokaže kako je apsolutno sposoban svoje privatne veze odvojiti od političke funkcije, jer evo, njegovo plandovanje u tajkunovom ljetnikovcu nije ostavilo nikakvog traga na Tedeschijevu nesmiljenom odnosu prema Vladi. Te da drugi najveći tajkun nije nimalo povlašten u odnosu na druge.
Jednako tako, ovaj napad trebao bi demantirati sve one koji tvrde kako Milanović ne trpi kritiku, što su baš nedavno na svojoj koži osjetile PR agencije kojima je premijer zabranio angažman u svim državnim tijelima i tvrtkama.
Zaključak: ne samo da premijer podnosi kritiku, nego podnosi kritiku svog dobrog prijatelja.
Čavao po čavao
No svejedno, čak i ako prihvatimo taj intervju kao dio premijerova spina, Tedeschijeve riječi svejedno imaju prizvuk zabijanja čavala u lijes vladajuće koalicije.
Sve ono što je vlasnik Atlantica rekao za Globus, dobro je rekao. Ali nije prvi puta da je to rekao. U nekoliko prethodnih intervjua izrazio je sumnju u optimistične najave o rastu BDP-a, upozorio da ne vidi katalog investicija, da kadroviranje i ekipiranje vladajuće garniture traje predugo, te da gospodarskoj propasti još ne vidi kraj.
Isto je ponovio i ovom prilikom.
Pljuvanje preko koktela
S tom razlikom da se njegova tvrdnja kako je "više očekivao od ove Vlade, počevši od premijera nadalje", nakon epizode u hvarskoj Vili Floriani gleda drugim očima. Obično se očekuje da takve ocjene ostanu među prijateljima. Da se dobace s jednog ligeštula na drugi, šapnu preko koktela, ubodu u pauzi hakla.
Sada je poduzetnik javno oprao svog prijatelja premijera, i to tvrdnjama koje se sve glasnije provlače u javnosti, ali dobiju posebnu težinu kad dolaze od drugog najvećeg tajkuna u zemlji.
Zašto je Tedeschi to učinio, kad kao njegov dobar prijatelj dobro zna da Milanović baš ne trpi kritiku? I zašto se odlučio za takav nastup, kad se zna da gospodarstvenici zaziru od javnog pljuvanja po vlasti i naročito od javnog zamjeranja najmoćnijem - i možda najtaštijem - političaru u državi?
Teške riječi obično su rezervirane za bombaše samoubojice i samoproglašene mesije, poput Vladimira Ferdeljija i Nikice Gabrića.
Vatru gase benzinom
Čak i ako se to prihvati kao dogovoreni spin, shvatit će ga tek rijetki. Ostali, uglavnom prosječni konzumenti vijesti, iskoristit će Tedeschijeve riječi kako bi podebljali svoj sve negativniji stav prema ovoj vlasti.
Ove ocjene su teže zato što se ispaljuju iz oruđa velikog kalibra.
Nema sumnje da će neki ovaj napad Emila Tedeschija protumačiti i kao udar poslodavaca na Vladu. Kao pritisak da im što više izađe u susret, da realni sektor dobije primat u odnosu na državni, kao i da se prestane s kritikom poslodavaca i konačno počne otvarati prostor za njihov napredak. Ili za puki opstanak.
U suprotnom, oni bi se mogli okrenuti drugim političkim opcijama.
Prijatelja se sluša
Logika je ovdje jednostavna: ako se takva kritika plasira preko premijerova prijatelja, onda se još uvijek može protumačiti kao dobronamjerna.
Prije nego što se krene sa zlonamjernim.
Tko zna, možda se dogodi da premijer posluša barem prijateljski savjet. A možda ostane vjeran sebi pa zabrani državnim službenicima piti Cedevitu.
Ostale komentare autora pročitajte ovdje