Foto: FAH, Handjar
NOVI hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović od prvog dana u fotelji podiže medijsku prašinu. Osim što je antifašizam prozvao floskulom i time podigao bijes javnosti, a pedesetak glumaca zbog njega i stava Hrvatskog društva dramskih umjetnika istupilo iz te udruge, mnoge je iznenadila i njegova odluka da raspusti Povjerenstvo za neprofitne medije kojemu je mandat trebao isteći u listopadu ove godine.
Na svjetlo dana opet je isplivalo nekoliko njegovih kontroverznih izjava. Mnoge je iznenadila i njegova odluka da raspusti Povjerenstvo za neprofitne medije kojemu je mandat trebao isteći u listopadu ove godine.
Naime, u intervjuu koji je 2013. dao za Poglede, govorio je o Huseinu ef. Đozi, koji je tijekom drugog svjetskog rata bio imam 28. Regimente 13. SS Waffen Handžar divizije s činom kapetana. Nakon rata odležao pet godina zatvora zbog suradnje s neprijateljem i "jer je svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama", piše handzar.
Godine 2013. neki su se roditelji požalili što osnovna škola u Goraždu koju pohađaju njihova djeca nosi njegovo ime, nazvana prema čovjeku koji je služio u nacističkoj vojsci. Prema dostupnim podacima, Đozo nije učestvovao u vojnim operacijama, ali je kao imam 28. regimente sudjelovao u brojnim aktivnostima i nosio je oficirsku uniformu za nacističkim obilježjima i karakterističnom mrtvačkom glavom na fesu koji je bio zaštitni znak Handžar divizije.
Neosporna je činjenica da je Džozo bio pripadnik i oficir nacističke SS divizije, a na fotografijama koje su pronađene u društvu je ostalih visokorangiranih nacističkih oficira, u nacističkim uniformama i s ostalom nacističkom ikonografijom.
Nakon što je u javnost izašao apel roditelja, za Poglede je progovorio i Zlatan Hasanbegović, tada povjesničar i znanstvenik suradnik Instituta Ivo Pilar. U tom je razgovoru imao nekoliko dosta kontroverznih izjava.
"Jeftin novinarski senzacionalizam"
Za ogorčene roditelje tad je imao ovu poruku:
"Ova "afera" nije plod "patriotske budnosti" zabrinutih anonimnih roditelja u Goraždu, kojima je baš sad sa zakašnjenjem proradio "antifašistički" refleks, već jeftinog novinarskog senzacionalizma koji poslovično truje javnost, izaziva smutnju i potkopava temeljne vrednote na kojima bi trebalo počivati društvo, a posebice ovo u BiH, ranjeno i podložno višestrukoj identitetskoj i vrijednosnoj konfuziji", objasnio je u intervjuu Hasanbegović.
"Proteklih su se godina u stranom tisku više puta pojavljivale senzacionalističke konfabulacije o "nepoznatoj" i "tajnoj" "nacističkoj" prošlosti bošnjačkih političkih i vjerskih autoriteta, pa se i sâm Alija Izetbegović, kao gimnazijalac i član organizacije Mladi muslimani, dovodio u vezu s ni manje ni više nego s Reichsführerom Heinrichom Himmlerom, a kao državnik i političar s Osamom bin Ladenom. Iza ovih jeftinih konstrukcija, koje su se organski nadovezivale na problematične interpretacije jugoslavenske komunističke historiografije i obavještajne publicistike, u pravilu su stajale srpske lobističke skupine na Zapadu. One su ratnih 90-tih, kao i danas, vodile promidžbeni rat s ciljem diskreditiranja bošnjačke, hrvatske i albanske politike kao "nacističke", "fundamentalističke" i "terorističke", nasljednice poraženih ideologija u Drugom svjetskom ratu, a danas naravno povezanih s međunarodnim terorizmom i Al-Qaidom. Iz takvih konfabulacija slijedio je i zaključak o urođenoj "antifašističkoj" i slobodarskoj naravi srpske ekspanzionističke politike koja se, kao i u Drugom svjetskom ratu, bori protiv endemskog hrvatskog, albanskog i bošnjačkog "nacizma" koji je devedesetih mutirao u "islamofašizam", u određenim zapadnim neokonzervativnim krugovima viđen glavnim neprijateljem suvremene liberalne civilizacije i "slobodnog svijeta...", objašnjavao je aktualni ministar kulture.
Na pitanje što bi ratni angažman imama treba značiti, Hasanbegović odgovara:
"Bez obzira na to što mnoge stvari tek treba istražiti, mislim da upravo Đozin slučaj može dobro poslužiti za tezu kako se komplicirana povijest Drugoga svjetskog rata, držanje i motivacija pojedinih aktera, ne mogu interpretirati samo iz vizure naknadne pameti, ispraznog moraliziranja, optike savezničkog ratnog napora protiv sila Osovine, te pomoću pseudohistoriografskih klišeja o "dobru" i "zlu", "fašizmu" i "antifašizmu"