IMOVINA mirovinskih fondova ovih je dana premašila 100 milijardi kuna, objavila je prije par dana Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, no problemi s tzv. drugim mirovinskim stupom isti su kao i ranije.
Naime, glavnina imovine uložena je u hrvatske obveznice, što znači da upravitelji mirovinaca praktički ništa ne rade osim što posuđuju novac državi, a takva politika je vrlo rizična jer budućnost umirovljenika ovisi o razvoju slabašne hrvatske ekonomije čiji se dugoročni potencijal rasta kreće oko 1 do 2 posto.
Velik pad standarda nakon odlaska u mirovinu
Da su hrvatski umirovljenici i sada u nezavidnoj situaciji - zbog relativno kratkog prosječnog staža, koji iznosi tek nešto više od 30 godina, te nepovoljnog odnosa radnika i umirovljenika u solidarnom sustavu - pokazuje podatak o mirovini koja iznosi tek oko 40 posto posljednje zarađene plaće, što znači da umirovljenjem dolazi do drastičnog pada životnog standarda.
Po tome smo među najgorim zemljama EU-a. Lošije od Hrvatske su jedino Irska i Bugarska, dok je najbolji Luksemburg, gdje mirovina iznosi preko 85 posto posljednje plaće, a slijedi Italija s oko 70 posto.
Upravo zbog loših demografskih prognoza, odnosno nepovoljnog odnosa broja radnika i umirovljenika, 2002. godine krenulo se u mirovinsku reformu i uveden je tzv. drugi stup.
Ideja za uvođenje drugog mirovinskog stupa, odnosno kapitalizirane štednje, u osnovi je bila dobra. Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj umirovljenika i radnika izjednačiti, što se na kraju skoro i dogodilo.
Naravno, ako imamo isključivo solidarni sustav, a za jednog umirovljenika od svoje plaće izdvaja jedan radnik, mirovine će biti mizerne.
Glavni posao mirovinaca - posuđivanje novca državi
Zbog toga se išlo na formiranje drugog stupa, u koji bi radnik izdvajao dio novca iz plaće - 5 posto - koji bi bio isključivo njegova imovina, povjerena na upravljanje mirovinskim fondovima koja bi kroz više desetljeća, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije te osigurati da budući umirovljenik ne ovisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno o njihovim uplatama u prvi stup.
No kako to kod nas obično biva, dobra ideja pretvorena je u nešto potpuno suprotno. Država je preusmjeravanjem dijela uplata u drugi stup smanjila dotok novca u državni mirovinski fond. Državi je i dalje trebao novac pa ga je kroz izdanja obveznica počela posuđivati od novonastalih mirovinskih fondova.
Novoosnovani mirovinski fondovi koji upravljaju drugim stupom su umjesto da novac plasiraju u kvalitetne vrijednosne papire - dionice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inozemstvu - kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova počeli kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosljeđivali novac državi.
Time smo umjesto prave reforme mirovinskog sustava dobili odglumljenu reformu, u kojoj se iz perspektive građana, članova mirovinskih fondova, odnosno budućih umirovljenika, malo toga promijenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz "upravljanje" tim fondovima.
Dovoljno je sjetiti se Agrokora
Od samog početka se ništa nije promijenilo pa i najnoviji podaci pokazuju da je 87 posto imovine mirovinskih fondova uloženo u Hrvatskoj, a čak 71 posto toga iznosi izloženost prema državnim vrijednosnim papirima.
Što se tiče najvećih dioničkih ulaganja, mirovinski fondovi drže se najvećih hrvatskih i slovenskih kompanija pa najviše novca drže u HT-u, Ini, Podravci, Atlanticu i Krki.
Među najvećim ulaganjima nema dionica kompanija iz sustava Agrokora, poput Leda, jer su bez njih ostali nakon nagodbe vjerovnika pa su tako ostali bez više stotina milijuna kuna svojih članova.