Foto: NASA, Wikipedia, YouTube
Ako tome još pridodamo istraživanje časopisa Science koje je u 2006. utvrdilo da Hrvatska, zajedno s Turskom i SAD-om spada u malobrojnu skupinu nacija u kojima je postotak ljudi koji evoluciju smatraju istinom manji od 60 %, stvari postaju ozbiljne.
Ove činjenice pokazuju da je obrazovanje mladih u Lijepoj Našoj upitne kvalitete, a također razotkrivaju kakve sve negativne efekte može imati širenje raznih dezinformacija društvenim mrežama u kojima ljudi u svojim istomišljeničkim mjehurima lako dolaze do masovne potpore čak i za najluđe ideje.
S druge strane ukazuju na prijetnje koje sa sobom nosi fundamentalistička, konzervativna revolucija koja se posljednjih godina širi SAD-om i Europom. U optimističnijim perspektivama čini se da je njezin cilj vratiti društvo u razdoblje prije slobodarske revolucije 1968. i eventualno prije Drugog vatikanskog sabora koji je 1962. vrata Katoličke crkve odškrinuo za znanstvene spoznaje. Prema pesimističnijim projekcijama, doima se da nas doslovno želi vratiti, kako se to obično sa sprdnjom kaže, u mračni srednji vijek – u vrijeme prije Darwina, Newtona, Galileja i Kopernika, ili možda čak i prije antičke Grčke.
U situaciji u kojoj sve manje Hrvata ima problema s time da čita kako su let na Mjesec, gravitacija, evolucija, heliocentrični sustav i Zemlja stara milijarde godina izmišljotine Babilonaca i masona, kako to u svojoj knjizi tvrdi Duspara, počinje imati smisla pisati ovakav tekst, koji bi se još prije koju godinu uglavnom smatrao traćenjem vremena.
Kršćani odavno vjeruju u okruglu Zemlju
U ovom tekstu, od mnogo stotina argumenata koji dokazuju da je Zemlja sfernog oblika (iako bi preciznije bilo reći elipsoid, budući da je zbog rotacije malo spljoštena u području polova), izdvojit ćemo i pokušati ukratko predstaviti samo nekoliko ključnih. Kakav će biti njihov efekt, teško je reći jer, kako je pokazalo istraživanje američkih vlasti, ravnozemljaši su u velikoj većini fundamentalistički vjernici. A kako nam Duspara u knjizi savjetuje – kada se znanost i vjerska učenja ne slažu, pravi vjernik odabire vjerska učenja.
Na samom početku treba istaknuti da ideju ravne Zemlje promiču vjerski fundamentalisti uglavnom protestantske, evangeličke provenijencije koji se drže doslovnih tumačenja Starog zavjeta. Naime, ta ideja može se naći samo u nekim starim židovskim tekstovima kao i u starim spisima nekih drevnih civilizacija. U ravnu Zemlju vjerovali su, primjerice, Grci prije petog stoljeća prije Krista, Indijci do ranih stoljeća nove ere, a Kinezi do 17. stoljeća. Kršćanstvo uglavnom ne zastupa ideju o ravnoj Zemlji još od ranih stoljeća nakon Krista, a mit da ju je Katolička crkva promicala sve do Kristofora Kolumba raširio je romanopisac Washington Irving u svojoj knjizi 'Život i putovanja Kristofora Kolumba'.
Predstavite svoj model!
Ravnozemljaške argumente nije teško pojedinačno pobijati, no u konačnici najvažniji argument protiv hipoteze o ravnoj Zemlji je to što nitko, ali baš nitko, do sada nije predstavio jedan jedinstveni ravnozemljaški model koji bi ponudio logična i konzistentna tumačenja za sve fenomene koje vidimo na Zemlji i u svemiru – primjerice izmjene dana i noći na polutkama, vremenske zone, izmjene ljeta i zima, polarne dane i polarne noći, različita noćna neba s različitim zvijezdama i zviježđima na različitim geografskim širinama i hemisferama, slike Zemlje iz svemira, pomrčine Mjeseca i Sunca itd. Drugim riječima, ako je Zemlja stvarno ravna, na ravnozemljašima je da to dokažu svojim modelom jer model okrugle u svakom pogledu savršeno funkcionira.
No, bez obzira na to imate li ili nemate dvojbe oko toga je li Zemlja sfernog oblika, nije naodmet podsjetiti na nekoliko klasičnih, a jednostavnih pokusa i promatranja kojima to sami možete provjeriti.
1. Brod koji nestaje na pučini
Još u staroj Grčkoj, stoljećima prije Krista, brojni filozofi i matematičari smatrali su da je Zemlja kugla. Već oko 500. godine prije Krista većina Grka vjerovala je u to. No nitko nije znao koliko je velika sve dok Erastoten 240. prije Krista nije vrlo precizno izračunao promjer Zemlje na temelju mjerenja položaja Sunca na nebu u podne na različitim mjestima za koja je znao udaljenost u smjeru sjever-jug.
Jedan od najstarijih argumenata u prilog okrugloj Zemlji predstavio je starogrčki matematičar i geograf Klaudije Ptolomej (85. - 165.). On je u svojem djelu Geographia zabilježio da brodovi, kada se udaljavaju od promatrača, izgledaju kao da nestaju, odnosno kao da tonu u more odozdo prema gore, prema jarbolu, sve dok potpuno ne nestanu. Također je uočio da se to događa neovisno o smjeru gledanja – bilo da gledamo od sjevera prema jugu ili od istoka prema zapadu i obratno. Isti fenomen kasnije su kroz stoljeća zabilježili milijuni drugih ljudi, što znanstvenika, što pomoraca, što običnih građana.
Efekt možete lako i sami provjeriti, osobito za mirnog mora. Pratite visoku jedrilicu ili brod koji se udaljava i vidjet ćete kako nestaju. Za takvo promatranje dobro će vam doći dalekozor jer se efekt može uočiti samo ako se brod dovoljno udalji. Danas na internetu postoji kalkulator zakrivljenosti Zemlje pomoću kojeg vrlo precizno možete izračunati za koliko će brod potonuti na kojoj udaljenosti. Primjerice, ako u njega ubacite podatak da se vaše oči nalaze na oko 3 metra od površine mora, što je prilično uobičajeno ako stojite na obali, on će vam izračunati da će vam horizont biti na udaljenosti od oko 6,2 km. Efekt potapanja broda neće se vidjeti sve dok je brod bliže. No, ako ga gledate na udaljenosti od oko 10 km, činit će vam se da je u more potonuo oko 1 metar. Brod visok 15 metara potpuno će nestati iza horizonta ako se od vas udalji oko 20 km. Ako stojite samo malo više, primjerice na visini od 10 m iznad mora, brod će početi tonuti tek na udaljenosti od oko 11 km (igrajte se sami malo s kalkulatorom). Iz ovoga je jasno zašto je efekt s brodom moguće uočiti uglavnom samo uz pomoć dalekozora.
Ravnozemljaši će ovaj argument pokušavati napadati svojim navodnim dokazima i snimkama. Jedan od njih je da se samo čini da brod tone zato što se smanjuje. No ako gledate dalekozorom, vidjet ćete jasno da on stvarno sve više nestaje od dna prema vrhu. Njihov drugi uobičajeni argument predstavljaju snimke koje pokazuju da se udaljeni brodovi ili gradovi, gledani preko pučine, ponekad vide više nego što bi se očekivalo da je Zemlja stvarno okrugla. No treba znati da je u takvim relativno rijetkim slučajevima na djelu tzv. fatamorgana. Drugim riječima, hladan zrak nad površinom mora ponekad može zakriviti zraku svjetlosti prema dolje (zato što je gušći od toplog pa u njemu svjetlost sporije putuje) u tolikoj mjeri da ona poništi zakrivljenost Zemlje ili da je čak nadjača (ilustracija dolje). U ovom drugom slučaju moći će se ponekad čak vidjeti brod kako lebdi iznad površine mora. No, takvi slučajevi fatamorgane mogu se lako raspoznati od uobičajenih situacija po tome što će prizori nastali u njima biti vrlo iskrivljeni i nepostojani – slika broda koji lebdi čas će se vidjeti, čas neće, a bit će vrlo amorfna (fotografija gore).
Obrnuti slučaj fatamorgane još češće možemo vidjeti ljeti nad kopnom. Tada je zrak zagrijan, primjerice nad vrućim asfaltom, a efekt je suprotan – gledajući ravno u tlo vidjet ćemo nebo koje će nam na asfaltu izgledati kao lokva vode.
Dakle, ne vjerujte onima koji će odabirati rijetke fotografije kako bi vas uvjerili fatamorganama. Pogledajte sami! To je i inače pravilo u znanosti: ozbiljne teorije ne bi se smjele temeljiti na pažljivo probranim slučajevima koji autoru idu u prilog. Naprotiv, u znanosti je dovoljan jedan uistinu dobar dokaz protiv teorije da se ona sruši. Naglasak je na uistinu dobar; fatamorgana to nije!
2. Svi planeti su kugle
Svatko tko ima teleskop (autor ovih redaka ga ima) može vrlo jasno vidjeti i sam se uvjeriti da su svi planeti u Sunčevom sustavu kugle. Isto vrijedi i za veće mjesece. Kada je riječ o našem Mjesecu, to se može jasno vidjeti golim okom po zaobljenim sjenama koje na njemu stvara Sunce. One izgledaju i mijenjaju se na isti način kako izgledaju na teniskoj loptici ako je okrećete oko žarulje. No, ako Mjesec pogledate kroz teleskop, bit će vam još jasnije da je kugla jer ćete moći vidjeti kako sjene kratera kako se približavaju dijelu Mjeseca na kojem je mrak postaju sve izduženije (snimka gore napravljena mojim teleskopom). To je jasan znak da su krateri prema Suncu okrenuti pod sve manjim kutom, što se očekuje od kugle. Na sličan način na Veneri, kako se okreće oko Sunca, možete vidjeti zaobljene mijene slične Mjesečevim, a na Jupiteru možete vidjeti kako njegove goleme plinovite formacije rotiraju oko njegova središta (snimka Jupitera napravljena mojim teleskopom dolje). Kroz teleskop se vrlo jasno vidi i da je Saturn kugla (snimka niže dolje napravljena mojim teleskopom). Ako nemate vlastiti teleskop, posjetite najbližu zvjezdarnicu ili neki astronomski parti.
E sad, ako vidimo da su sva tijela u Sunčevom sustavu koja možemo gledati teleskopom kugle, nije li logično pretpostaviti da isto vrijedi i za Zemlju? Ako znamo kako funkcionira gravitacija, to je osobito logično za očekivati jer će sve veće nakupine materije (osobito ako imaju rastaljenu jezgru) imati sklonost da se oblikuju u kuglu ako na njih ne djeluju neke druge snažne sile.
3. Pomrčina Mjeseca
Jedan od uvjerljivih dokaza da je Zemlja okrugla jest njezina sjena koju stvara na Mjesecu kada nastupi pomrčina. Naime, ta sjena uvijek je okrugla, a ne ravna (fotografija dolje). To je bio jedan od glavnih argumenata na temelju kojih je Aristotel (384.-322. prije Krista) zaključio da Zemlja mora biti sfernog oblika.
Ravnozemljaš bi na to mogao reći da bi se takva sjena očekivala i od ravne Zemlje koja bi imala oblik kružne ploče. Međutim, taj argument ne vrijedi jer se Zemlja dokazano vrti (jedan od najpoznatijih dokaza rotacije Zemlje je Foucaultovo njihalo), što znači da prema Mjesecu nije okrenuta uvijek istom stranom.
4. Foucaultovo njihalo
Kada smo u drugom primjeru već spomenuli Foucaultovo njihalo kao dokaz da Zemlja rotira, nije naodmet objasniti zašto je ono također jedan od jakih dokaza da je Zemlja kugla.
Fizičar Léon Foucault konstruirao je 1851. njihalo koje se sastojalo od 28 kilograma teške kugle obješene na nit dugu 67 metara (period njihanja bio je 17 sekundi) i objesio ga unutar kupole Panteona u Parizu. Na donjem kraju kugle nalazila se pisaljka koja je pisala tragove njihala na ploči posutoj pijeskom. Iz zakreta tragova utvrđeno je da se ravnina njihala zakreće zbog vrtnje Zemlje oko svoje osi, odnosno zbog toga što na njihalo koje se kreće u referentnom sustavu koji rotira djeluje tzv. Coriolisova sila. Da je Zemlja statična, ravan u kojoj se njiše njihalo ne bi se okretala. Francuski je znanstvenik na taj način dokazao da se Zemlja okreće oko svoje osi (video dolje).
No za nas je ovdje posebno zanimljiv način na koji se zakreće ravan Foucaultovog njihala. Naime, ono će na polovima na tlu iscrtati puni krug za 24 h, dok se na ekvatoru uopće neće okretati – njihat će se uvijek u istom smjeru i na tlu iscrtavati crtu. Pritom vrijeme koje je njihalu potrebno da iscrta krug od Sjevernog pola prema ekvatoru raste i proporcionalno je sinusu zemljopisne širine. Od ekvatora prema Južnom polu to vrijeme ponovno pada u ovisnosti o geografskoj širini i na Južnom polu je ponovno 24 sata. Smjer rotacije ravni njihala na sjevernoj polutki okreće se u smjeru kazaljki na satu i suprotan je onome na južnoj. Kada bi Zemlja bila ravna ploča, ne bi postojao baš nikakav razlog za ovakvu pojavu, dok je ona u slučaju sferne Zemlje savršeno logična. Foucaultovo njihalo danas je obješeno na brojnim lokacijama na Zemlji, a testirano je i u Postaji Amundsen-Scott na Južnom polu za koji ravnozemljaši ne vjeruju da postoji.
5. Različita zviježđa na nebu
Još je Aristotel (384. - 322. prije Krista) ustvrdio da je Zemlja kugla na temelju činjenice da se na nebu vide ili ne vide različita zviježđa kako se odmičemo od ekvatora. Nakon što se vratio s putovanja u Egipat, zapisao je: 'U Egiptu i Cipru vide se zvijezde koje se ne vide u sjevernijim područjima.' Zviježđa koja se vide na određenom mjestu na Zemlji uvijek su ista onima koja se mogu vidjeti na istoj geografskoj širini na drugom mjestu na Zemlji. Zviježđa koja se vide s krajnjeg juga potpuno su drugačija od onih koja se vide s krajnjeg sjevera.
Zvijezde vidljive samo s južne polutke Zemlje uglavnom nisu bile povezivane u zviježđa i kartografirane sve do 16. stoljeća kada su ih počeli popisivati europski moreplovci. Primjerice, njemački astronomski kartograf Johann Bayer je 1603. godine, na temelju promatranja nizozemskih moreplovaca, popisao 11 dotad nepoznatih južnih zviježđa.
Također, zvijezde na sjevernoj polutki okreću se suprotno od zvijezda na južnoj polutki, što je logično ako je Zemlja kugla jer su glave čovjeka na sjeveru i onoga na jugu okrenute u suprotnim smjerovima. Ako stojite na ekvatoru, zvijezde će nad vašim glavama prolaziti pravocrtno, dok će gledano prema jugu i sjeveru kružiti oko polarnih zvijezda – na sjeveru oko Sjevernjače, a na jugu oko zvijezde Sigma Octantis. Na Sjevernom polu zvijezde će točno nad vašim glavama kružiti suprotno od kazaljke na satu, a na Južnom polu u smjeru kazaljke na satu. Osim toga, ako se nalazite na tri sasvim različite lokacije na istoj geografskoj širini na južnoj polutci, primjerice u Čileu u Latinskoj Americi (A), na jugu Afrike (B) i na jugu Australije (C), (prema ravnozemljaškoj karti ta mjesta nalaze se na sasvim suprotnim, udaljenim dijelovima kruga) i ako ste okrenuti u istom smjeru, prema Južnom polu, visoko na nebu gledat ćete u potpuno isto zviježđe, primjerice u zviježđe Oktant koje se ne vidi sa sjevera. Kako je to moguće ako ćete, prema ravnozemljaškom modelu, gledati u potpuno različitim smjerovima (ilustracija dolje)? Također, kako je moguće da će vam na tim položajima zvijezde iznad glava opisivati krug dok bi prema ravnozemljašima, ako su postavljene na kupoli nad ravnom Zemljom, u relativnoj blizini ruba Zemlje, odnosno blizu Antarktike, trebale prolaziti horizontalno, nisko nad obzorom? Kako izgleda nebo dok rotira nad Zemaljskom kuglom, u detalje možete sami istražiti na ovoj simulaciji.
Sve ovo ima smisla samo ako je Zemlja kugla.
6. Paralaksa
Ravnozemljaši imaju svoja tumačenja činjenice da se zviježđa na nebu mijenjaju s promjenom našeg položaja na Zemlji. Prema njima zvijezde, planeti, Sunce i Mjesec relativno su malena tijela koja su od nas udaljena svega nekoliko tisuća kilometara pa se neke zvijezde u nekim krajevima Zemlje jednostavno ne vide jer su previše daleko. Ondje se vide neke druge koje su bliže tom kraju.
No položaj zvijezda na nebu ne odgovara takvom modelu. Naime, međusoban prividan pomak nebeskih tijela na nebu, poznat kao paralaksa, govori sasvim suprotno. Kada bi nebeska tijela stvarno bila tako blizu, onda bi nam relativno malen pomak na Zemlji bio dovoljan da uočimo da su se međusobni položaji zvijezda, Mjeseca i Sunca promijenili. A činjenice pokazuju da se promjene u položaju bližih zvijezda u odnosu na udaljenije mogu registrirati tek zahvaljujući velikim promjenama u položaju na Zemlji.
S druge strane, kada bi zvijezde bile raspoređene na nekoj sferi iznad Zemlje, njihov međusobni položaj doista se ne bi značajnije mijenjao s nekim relativno malenim promjenama položaja na Zemlji. No u tom slučaju ni kretanje Zemlje oko Sunca tijekom godine ne bi rezultiralo uočljivim paralaksama iz kojih se trigonometrijom lijepo može izračunati putanja našeg planeta, ali i udaljenosti tih tijela od nas (ilustracija dolje).
7. Problem s gravitacijom
Kada bi Zemlja bila ravna ploča, bilo bi nemoguće objasniti kako to da ljudi po njoj uvijek hodaju uspravno – bili oni u Europi, u Južnoj Americi ili u Australiji.
Naime, u modelu ravne Zemlje sila gravitacije privlačila bi nas prema njezinom središtu. To pak znači da bi ljudi samo u središtu hodali uspravno, dok bi s udaljavanjem od njega bili sve više nagnuti u odnosu na površinu tla jer bi se veći dio ukupne mase Zemlje nalazio s one strane na kojoj je središte, a manji u dijelu prema rubu (ilustracija dolje).
Naravno, kako smo spomenuli na početku teksta, ravnozemljaši odbacuju ideju da je gravitacija razlog zbog kojeg sve što se baci u zrak pada nazad na Zemlju. Prema njihovom tumačenju mi osjećamo silu koju opisujemo kao gravitaciju zato što se ravna Zemlja stalno kreće prema gore akceleracijom koja je jednaka onoj koju opisuje zakon gravitacije.
No ako gravitacija ne postoji, ravnozemljaši bi trebali objasniti zašto Jupiterovi mjeseci kruže oko Jupitera ili Saturnovi oko Saturna, što se lako može vidjeti čak i amaterskim teleskopima.
Ravnozemljaši će za svaku od gore navedenih pojava na internetu, na svojim stranicama i na YouTubeu predstaviti razne protuargumente. No niti jedan od njih nema smisla za znanstveno pismene ljude, niti jedan od njih ne objašnjava sve aspekte navedenih pojava, a što je najvažnije, kako smo već istaknuli, sva ta tumačenja zajedno ne mogu se povezati u jedan smisleni model koji objašnjava sve pojave koje vidimo na nebu i na Zemlji. Ako želite više dokaza da je Zemlja kugla, na ovom linku možete ih naći više od 200.
Ovo je samo jedan od ekstremnijih primjera koji pokazuju kako znanost, kada je u službi neke ideologije, postaje čista pseudoznanost.