Na današnji dan u bijedi je umro najveći hrvatski vojskovođa u povijesti. Potpuno je zaboravljen

Foto: Wikipedia

NA DANAŠNJI dan, 23. svibnja 1920. godine, u Klagenfurtu je umro Svetozar Borojević.

Samo nekoliko godina prije smrti, u jeku Prvog svjetskog rata, Svetozar Borojević, kao vjerni vojskovođa umirućeg Austro-ugarskog carstva, ispisao je najslavnija poglavlja svoje dugogodišnje vojne karijere i postao prvi i zadnji feldmaršal nenjemačkog podrijetla u Austro-ugarskoj monarhiji. No, njegova je država propala, a on sam više nikome nije odgovarao. Sam, siromašan i zaboravljen, umro je u Klagenfurtu prije točno 98 godina. Njegovo će se ime, u ludom hrvatskom 20. stoljeću, izgubiti iz povijesnih knjiga. Pamtit će povijest puno nebitnije i netalentiranije ljude, ali ne i Borojevića zbog činjenice što njegov lik i djelo, kako to često biva, nisu odgovarali nikome.

Rođen u pravoslavnom selu Umetić kod Kostajnice 13. prosinca 1856. godine, Svetozar Borojević bio je rođeni Srbin. No, u kasnijem životu on će se deklarirati kao Hrvat. A život će posvetiti borbi za opstanak sve nepopularnije, umiruće Austro- Ugarske.

Nije bio dobar ni Hrvatima, ni Srbima, ni komunistima. Nije bio dobar nikome

Nakon izgubljenog rata Borojević više nikome neće biti po volji, a tako će ostati zapravo do današnjih dana. Za tek osnovanu Državu SHS, a kasnije i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Borojević je bio neželjeni ostatak omražene Austro-Ugarske.

Za komuniste nakon Drugog svjetskog rata, baš poput bana Jelačića, Borojević je bio reakcionarni ostatak omraženih monarhija i kao takav klasno nepodoban.

Za modernu Hrvatsku, koja svoj militaristički narativ gradi isključivo na Domovinskom ratu, Svetozar Borojević bio je baš to - Svetozar. Dakle, Srbin, i kao takav nepodoban da bude predstavljen kao hrvatska povijesna ličnost, iako se sam predstavljao kao Hrvat.

Za Srbe je pak također bio i ostao sve što ne treba - rođeni Srbin deklariran kao Hrvat koji se i usput u Prvom svjetskom ratu borio protiv Srbije.

Ukratko, Borojević nije odgovarao nikome: ni Srbima, ni Hrvatima, ni komunistima. Njegovim životom i djelom nisu se bavili ni povjesničari pa ne čudi da je danas on praktički potpuno zaboravljen.

Već od malih nogu odgajan je u militarističkom duhu jer mu je otac bio vojno lice. Pohađao je vojne škole i od početka se znalo da će u vojsci graditi karijeru. Početkom Prvog svjetskog rata Borojević odlazi na istočno bojište u rat protiv Rusa. Tamo postiže značajne uspjehe, no njegove će usluge biti uskoro puno potrebnije na jednom drugom mjestu.

Naime, nakon potpisivanja tajnog Londonskog ugovora godine, Italija se u proljeće 1915. pridružila Antanti i napustila Trojni savez. Drugim riječima, Italija, koja je do tada bila saveznik Austro-Ugarske i Njemačke, promijenila je stranu i time je otvoreno novo bojište, ono na rijeci Soči. Italiju je u Antantu gurnuo tajni Londonski ugovor kojim im se obećao velik dio Dalmacije i istočne obale Jadrana jednom kad Austro-Ugarska bude vojno poražena. Baš će taj ugovor biti razlog brojnih svađa nakon rata, utjecat će na nastanak fašizma i uvelike ostaviti tragove u budućnosti, no to je jedna druga priča.

Lav sa Soče

Otvaranjem novog bojišta u Alpama, Borojević je razmješten. Prvi svjetski rat, koji je također prilično zanemaren u odnosu na Drugi svjetski rat, bio je prava klaonica. Iako su austro-ugarske vlasti u jesen 1914. godine vojnicima obećavale da će biti kući do Božića, rat koji će okončati sve ratove, kako mu se tepalo, na svakom je bojištu, a nije ih nedostajalo, bio prava pravcata klaonica, mješavina krvi i blata gdje je ljudski život bio potpuno bezvrijedan.

Na Soči je Borojević potpuno matirao Talijane i otupio njihove napade ne zabilježivši nijedan značajni poraz. Zbog svojih vojnih uspjeha prozvan je Lavom sa Soče, a bio je prilično popularan među vojnicima. Prvog dana veljače 1918. godine promaknut je u čin feldmaršala, a na bojištu će ostati sve do studenoga kad se povlači jer je bilo i više nego jasno da država za koju se borio uskoro neće postojati.

Borojević je na glasu bio kao prilično oštar i tašt čovjek, ali to ne treba čuditi s obzirom na to da je odgajan u vojnom duhu i da je cijeli život praktički živio vojsku. Od vojnika je zahtijevao disciplinu i vjerojatno se tu krije dobar dio razloga zašto nije gubio bitke.